Mirko Demić

ĐORĐE A. PETROVIĆ, PRIPOVJEDAČ

1.

Ime Đorđa A. Petrovića, sem nekolicine poznavalaca njegovog književnog djela, potpuno je nepoznato. Ne pominju se ni u jednom pregledu, hrestomatiji ili retrospektivi književnog rada Srba u Hrvatskoj. Ne registruju ga ni dva najozbiljnija autora za ovaj segment srpske književnosti; nema ga ni u „Pregledu književnog rada Srba u Hrvatskoj“ (1987) Stanka Koraća, ni u „Književnosti Srpske Krajine“ (1998) Dušana Ivanića, gdje su pominjani autori daleko minornijeg značaja i umjetničke ostvarenosti od Đorđa A. Petrovića.

Vjerovatno je toj skrajnutosti doprinio i sam Petrović, otišavši u Ameriku sredinom treće decenije dvadesetog vijeka. Ali činjenicu da je do 1909. godine objavio dvije knjige nije trebalo prenebregnuti.

Dostupni izvori se ne slažu oko mnogo čega vezanog za Petrovićevu biografiju. U „Petrinjskom biografskom leksikonu“ (1999) Ivice Goleca piše da je rođen u Petrinji 1888. godine (od oca Ambroza, trgovca, i majke Ane, rođene Vujatović, dok episkom šumadijski Sava (Vuković) u svojoj „Istoriji Srpske pravoslavne crkve u Americi i Kanadi“ (1994) donosi podatak da je rođen u Klasniću 12. novembra 1882. godine. Oba izvora se slažu da je završio Učiteljsku školu u Petrinji (1906), a to saznajemo, posredno, i iz nekih njegovih pripovijedaka.

Svoje prve književne radove objavio je u „Novom Sisačkom Glasu“ i petrinjskom „Banovcu“. U sisačkoj štamariji Janka Dujaka štampa mu se, najprije, „Buna u Banovini u Klasniću 1883. god.“ (1908), a godinu dana kasnije i „Šaljive pripovjesti- Uspomene iz đačkog života“. Godine koje slijede ostaće za nas nepoznanica. Postoji pretpostavka da se bavio učiteljskim poslom. U njegovoj pripovijetci „Regracije“ nalazima podatak koji ukazuje da je uočio ili za vrijeme Prvog svjetskog rata izbjegao u Srbiju: „…prebegao u Srbijui… dođoh za učitelja osnovne škole u selu Leskovcu, u beogradskoj Posavini…“

Slijedeći podatak na koji nailazimo jeste da je 1924. polagao ispite iz bogoslovskih predmeta u Patrijaršiji u Beogradu, što ukazuje da je to godina kada je najkasnije otišao za Sjedinjene Američke Države. Rukopoložen je u Ruskoj pravoslavnoj crkvi od strane episkopa čikaškog Teofila. Kao parohijski sveštenik službovao je u Kanzas Sitiju (1924, 1935-1937), Štiltonu (1925), Klivlendu (1925-1928), Lakvani (1928-1930, 1934-1935), Sent Lujsu (1930- 1934), Omahi (1934) i Milvokiju (1936-1942). Prva i poslednja služba bila mu je u Štiltonu. Odlikovan je protojerejskim činom od strane episkopa dalmatinskog Irinija. Nije bez značaja podatak da je Petrović bio dirigentprvog srpskog hora pod imenom „Aleksa Šantić“ u Milvokiju, a pogotovo da je bio iz grupe „neposlušnih“ sveštenika koji su „osporavali“ jurisdikciju prvog episkopa Eparhije američko-kanadske, Mardarija.

Treća i posljednja knjiga „Kordunke: Pesme i pripovetke sa Korduna – Uspomene iz detinjstva, đačkog, učiteljskog i iseljeničkog života“ izlazi mu 1945. godine u izdanju HUGGINS PRINTING CO. – BRESSLER, PA.

Godina Petrovićeve smrti autoru ovih redova ostala je zagonetka sve do aprila prošle godine. Do tada je pokušao da do njih dođe od više lica i izvora. Čovjek od koga mu je obećana pomoć, episkop Sava, iznenada se upokojio, a preko Slobodana Mileusnića – zamolili smo pomoć naših ljudi iz Amerike. Uprkos mnogim naporima i dobroj volji – do traženih podataka se nije moglo doći. Ali, 22. aprila, a e-mail adresu Slobodana Mileusnića stiže poruka prote Mateje Matejića, čiji Subject glasi: ČUDI BOŽJE! Donosimo ga u cijelosti:

Dragi dr Mileusniću, ovo što se danas dogodilo smatram čudom Božijim. U 10:00 pre podne obavljao sam opelo za parohijanina Mihajla Kvočku. Bilo je oko 80-90 prisutnih. Telo pokojnika je odvezeno u Stubenvil, gde će sutra biti pokopano. Svi prisutni, na poziv pokojnikove udovice, Milke Kvočke, sišli su u našu „drupštvenu salu“ (podrum) gde se održava posna daća.

U jednom momentu prišla je stolu za kojim sam sedeo jedna sredovečna dama. Rekla je par lepih reči o opelu, a onda je dodala da je njen svekar bio sveštenik. Zapitao sam za ime. Đorđe PETROVIĆ! Dodala je: „on je i pesme pisao i objavio knjigu“. U daljnjem razgovoru ispostavilo se da je
snaja pokojnog prote Đorđa Petrovića, za koga smo uložili dosta truda da nađemo podatke, ali bez uspeha. Unuka pokojnog prote Đorđa živi u Dablinu – predgrađu Kolumbosa – ali u našu crkvu ne dolazi. Ona mi je na listu papira napisala sledeće podatke o pokojnom proti Đorđu:

1. Službovao je u više parohija u Americi;
2. Prva i poslednja parohija mu je bio Steelton (Štilton)
3. Upokojio se jula 1955. ;
4. Sahranjen je u Higspire, Pennsylvania;
5. Imao je decu: dr Roberta Petrovicha koji živi u Harissburgu, Pennsylvania; Pokojnog Mihajla, sahranjen u Pittsburgh, Pennsylvania i pokojnu ćerku Nadu Balsbaugh, sahranjena u Harrisburgu, Pennsylvania…

2.

Prva njegova knjiga, „Buna u Banovini u Klasniću 1883. god.“, značajna je po mnogo čemu. Tematski obrađuje dramatično vrijeme krajiške istorije. Prikazani događaj desio se samo dvije godine od pripojenja Vojne krajine Banskoj Hrvatskoj (1881), a Klasnićka buna samo je dio previranja kja su se
dešavala te 1883. godine, u kojoj je veći broj mjesta u Hrvatskoj bio zahvaćen protivmađarskim ispadima. Posebno je Banija bila zahvaćena širokim razmjerima pobune. Neposredni povod za reagovanje, kako hrvatskog tako i srpskog stanovništva, bilo je isticanje dvojezičkih grbova, mada ne bi trebalo zanemarivati ni socijalne i ekonomske teškoće koje su bile više nego prisutne
u čitavoj monarhiji. Pobuna je, kako se u ovom romanu vidi, ugušena u krvi. Iako je dovela do promjene na banskom položaju, pobuna protiv mađarizacije nije donijela značajnije rezultate.
Posebna vrijednost ove knjige odnosi se na njeno jezičko bogatstvo. Pisac je majstorski inkorporirao u svoj kratki roman (ili je to, ipak, novela?) autentični govor srpskog seljaka u Krajini. Iz današnje perspektive, taj njegov napor ima i nesumnjiv etnografski značaj, pošto je iz tih krajeva
većina stanovništva protjerana 1995. godine. Jezik kojim su oni govorili sve se više gubi i nestaje.
„Buna u Banovini u Klasniću“, poslije nedavnog ratnog iskustva, dodatno svjedoči o kontinuitetu nepovjerenja Krajišnika prema svakoj vlasti, kao i njihovoj uvjerenosti da se većina problema može riješiti silom. U tom pogledu, gotovo da se ništa nije promijenilo od 1883. do 1991. godine. Atavistički strahod, u jednom slučaju mađarskih grbova, u drugom hrvatskih, rezultira sličnim ishodom. Sklonost naroda ka manipulaciji u oba slučaja krvavo je plaćena.

Lako se uočava da Petrović nije imao pedagoških intencija pišući ovaj kratki roman. Živo sjećanje na događaj koji je duboko potresao selo u kome je rođen i u njemu odrastao, pokušao je da rekonstruiše i nanovo ispriča. Pustio je još žive pritagoniste da sami govore o tom događaju, jezikom kojim svakodnevno komuniciraju.

Druga knjiga „Šaljive pripovjesti – Uspomene iz đačkog života“, u književnom smislu je najslabije Petrovićevo djelo i nije obuhvaćeno ovim izborom. Zato, treća, „Kordunke – Pesme i pripovetke sa Korduna: Uspomene iz detinjstva, đačkog i iseljeničkog života“ daje najviše materijala za ovaj izbor. Objavljena u Americi, odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, ostala je neprimjećena u otadžbini, što zbog činjenice da je njen autor sveštenik, a što zato što je – emigrant.

Ostaće nejasno zbog čega je Petrović svoju knjigu nazvao „Kordunke – Priče sa Korduna…“, kad se radnja većine pripovjedaka dešava u njegovom rodnom selu; dakle, na Baniji, ili u Srbiji, a ponajviše njih odigrava se u Americi. Još je nejasnije zašto se potpisao kao „Đorđe A. Petrović Kordunaš“.

Isto tako, ova knjiga nema čvršću kompozicionu strukturu: sačinjena je od pjesama i pripovjedaka bez jasnog koncepta. Pjesme iz ove knjige nemaju umjetničke vrijednosti; često su banalne i nezanimljive, najčešće neinventivne interpretacije događaja iz detinjstva i dječaštva, dok su pripovjetke, njih dvadest i devet, najvrijedniji njen dio.

Skoro sve pripovjete su autobiografskog karaktera. Mogu se podijeliti na četiri temastka ciklusa: djetinjstvo, đakovanje, učiteljevanje i emigranstki život. Iz prvog cilkusa izdvajaju se tri koje smo uvrstili u ovaj izbor: „Čiča Perin“, „Ognjeviti zmaj“ i „Kanonska vizizacija“. Prva govori o siromaštvu banijskog seljaka i načinu kako država „utjeruje“ dugove. Druga, „Ognjeviti zmaj“, pravi je biser ovog izbora. Majstorski vođena, pripovjetka na ubjedljiv način demonstrira kako neznanje aktivira mitološke predrasude i strahove. A treća, „kanonska vizitacija“, na zanimljiv i duhovit način prikazje sveštenstvo i neodoljivu potrebu potčinjenih da se dodvore pretpostavljnom, u ovom slučaju – vladici.

Iz drugog ciklusa izdvojilo smo pripovjetku „Gromovnik Ilija“, čija se radnja u jednom selu na Kordunu, za vrijeme đurđevdanske slave. Okosnicu pripovjetke čini sukob starog i novog naraštaja, sukob prosvijećenosti i patrijarhalnog načina mišljenja.
Treći siklus obuhvata dvije pripovjetke: „Regracije“ i „Crna kafa“. Prva zato što donosi dragocjene autobiografske podatke, kao i naznake učiteljskog života u jednom zabačenom srbijanskom selu. „Crna kafa“ u Petrovićevom opusu kao da je odnekud zalutala. Ipak, mišljenja smo da je ova anegdota sa Solunskog fronta odlično ispričana i samo obogaćuje njegovo pripovjedanje.

Četvrti ciklus je najobimniji, nabolji i jadragocjeniji. Čine ga četiri pripovijetke: „Sveštenički adresar“, „Stari Izrailj“, „Janko Kukavica“ i „Lukina kara“. Posebno se izdvaja pripovjetka „Janko Kukavica“, moža i ponajbolja u ovom izboru. Potresna i tragična sudbina jednog „našeg“ čovjeka na radu u Americi.

3.

Petrovićeva proza posjeduje sve karakteristike realističkog pripovjedanja: oponašanje usmenog govora, upotreba pisma kao forme, deskripciju itd. Dominantna tehnika pripovjedanja je, naravno, skaz.

Primjetno je da Petrović svoje uzore vidi u Milovanu Glišiću i Janku Veselinoviću, ali se naslućuju i uticaji Laze Lazarevića i Stevana Sremca. U krajičkom miljeu Petrović bi se mogao smjestiti u društvo Milana Budisavljevića, Nikole Vukojevića i Veljka Milićevića. Ni on, kao i mnogi iz njegove generacije, „nije išao u korak sa najboljim srpskim pripovjedačima svog vremena“, kako bi rekao Stanko Korać za jednog drugog pisca. Ali, to neznači da takve autore ne treba čitati. Naprotiv. Petrovićevo pripovjedanje je često naivno, klišeizirano, jednolično i nepredvidljivo. Stilski nedovoljno uglađeno i neujednačeno. Ali mu se ne može osporiti strast da zanimljivo ispriča dogodovštine iz svog izuzetno bogatog i zanimljivog života. U većini pripovjedaka Petrović nastoji da zapazi komične životne situacije i da ih na nepretenciozan način ispriča. A lakoća pripovjedanja, odavno je to rečeno, jasan je znak književnog dara, Petrovićeva proza, ako ne iz književno-umjetničkih, važna je iz književno-istorijskih razloga. Bar zbog onog dijela njegovog stvaralaštva koji je tematski vezan za iseljenički život naših ljudi u Americi. Jedna druga knjiga, „Gut baj Brodvej, elo Vrans“ (1996) Ljubomira Kokotovića, iako nastala u novije vrijeme, sižejno je bliska Petrovićevim pripovjetkama koje tretiraju iseljeničke sudbine Srba u Americi.

Ovaj izbor iz Petrovićevog djela samo je pokušaj da se ispravi nepravda koja je prema njemu počinjena i nastojanje da se od zaborava sačuva pomen na još jednu nesvakidašnju prečansku sudbinu i priču.

2003.

Buna u Klasniću 1883. godine / Đorđe A. Petrović;
Predgovor: Mirko Demić
Zagreb: Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, 2003.
Biblioteka Prečanska priča