MILAN BUDISAVLJEVIĆ, ROMANOPISAC, ESEJISTA I PRIPOVJEDAČ
Bog, ne mogući svagde dospeti, stvorio je matere.
Milan Budisavljević
… Ovu će zemlju raseliti bura i gospoda…
“Na Brezovoj Poljani”
Istorija naše književnosti obiluje nizom primjera koji ilustruju poslovičnu inerciju i lijenost njenih proučavalaca. Jednom počinjeni previdi i proizvoljno date ocjene književni istoričari multiplikuju "s koljena na koljeno", bez želje da se izrečeni stavovi provjere, prodube i, eventualno, promjene.
Tako je mnogim piscima nepovratno određena književna sudbina i trajno skrajnuto mjesto u književnosti, bez nade da se ono ikad preispita i nanovo vrijednuje. Klasičan primjer takvog odnosa prema našoj tradiciji jeste ocjena književnog djela Milana Budisavljevića[1] (Vrelo kod Korenice, 12. 03. 1874 – Sremski Karlovci, 21. 02. 1928).
Jedni ga pominju kao pripovijedača (Bijedni ljudi, Zagreb, 1899; Priče: nova zbirka ‘Bijednih ljudi’, Mostar, 1903 i Tmurni dnevi, Mostar, 1907), drugi kao prvog prevodioca Evripidove Medeje, dok mu treći "glavne zasluge" pripisuju za uređivanje Brankovog kola. Stanko Korać, recimo, previđa postojanje druge knjige pripovjedaka, a Srpskoj bibliografiji ne postoji sjajni esej Ilijada u ogledalu kosovskih pjesama i satirični ep Omerova Jašijada. Tu se usput pominju nedovršena tragedija Momir i Grozdana i prevod Knjige mojeg prijatelja Anatola Fransa, kao i podaci da su mu pripovjetke prevođene na mađarski, ruski i slovački jezik. Zanimljiv je i podatak da svaki novi priređivač antologije, pregleda ili hrestomatije koji tematizuju književni rad Srba u Hrvatskoj iz Budisavljevićevog djela uzimaju uvijek neku drugu pripovjetku.
Međutim, Budisavljevićev roman Talasi, objavljen u nastavcima na stranicama Brankovog kola tokom prve polovine 1904. godine – ne pominje niko!
Milan Budisavljević je imao tu nesreću da među prvim prikazivačima knjige pripovijedaka Bijedni ljudi bude, tada vrhovni presuditelj, Jovan Skerlić. Tekst o Budisavljevićevoj knjizi bio je brutalan i prepun netrpeljivosti zbog ruskih uticaja. Slaba mu je bila utjeha što su prije njega od Skerlića "postradali" i takve književne veličine kao što je Laza Kostić ("primer kako se zlo može proći sa nešto talenta a sa mnogo patetike"), i "podražavalac naših alkoholičarskih pesnika" Vladislav Petković Dis i njegova "poezija bolesti duševne" ili Stanislav Vinaver, kod koga "sve miriše na mistifikaciju" i "kome se glava još puši".
Skerlićeva ocjena Budisavljevićeve knjige, kao i mnogi njegovi tekstovi, prepuni se protivriječnosti. Glavosječa tadašnje srpske književnosti – kako ga naziva Gojko Tešić – pripisuje Budisavljeviću "izvesno nepouzdanje, potezi su mu široki i nepravilni, katkad bledi da iščezavaju, katkad jaki da dreče… nema one krasne harmonije… koje ima u njegova uzora Turgenjeva… "Lovečevi zapisi su isuviše jako piće, a mlada glava se vrlo brzo zagreje". Skerlić zamjera Budisavljeviću ono što mnogim ondašnjim pripovijedačima svesrdno preporučuje. Po njemu, naš pripovijedač ne treba, kao ostali, da čita, jer on "ne pati od književne atrofije nego od hipertrofije", pa mu pripovjetke "mirišu na knjige", a "čitanja nije procedio kroz svoju dušu"…
Kritičar dalje zamjera Budisavljeviću da ne slika "iz prirode, od živih modela", da "nema lokalne boje", sasvim skerlićevski tvrdeći da je za to dovoljno "svakodnevno iskustvo, najobičniji zdrav razum…" Skerlić se osvrće na srpsku seosku pripovjetku koja prikazuje naše selo kao "cvetnu Arkadiju", ali nema razumijevanja za Budisavljevića kad svoju knjigu naslovi Bijedni ljudi; onda mu to "suviše liči na Bedne ljude Dostojevskog i Natmurene ljude Čehova".
Ipak, na kraju, teška srca priznaje da "neki vetar toplote i nežnosti, saučešća i ljubavi bije kroz sve pripovetke i daje im izvesnu draž, koja se više oseća nego što se rečima iskazuje", zaključujući kako "Bijedni ljudi imaju svoje vrednosti, ali ne onoliko koliko se nedelikatno počelo trubiti…", a Budisavljević "jedan od ono malo naših mlađih pripovedača na koje se može pouzdano računati". Da ga Skerlić, uprkos svemu, uvažava, vidi se i šest godina kasnije, kada na vijest da Budisavljević preuzima uredništvo Brankovog kola konstatuje: "poznati pisac Bijednih ljudi, jedini koji je u Karlovcima mogao uzeti na se taj težak posao… Sem njega i Tihomira Ostojića u Novom Sadu, nema tamo čoveka koji bi u onim krajevima bio za takav posao".
Međutim, između Budisavljevića i Skerlića bilo je varnica i povodom nekih tekstova u Brankovom kolu, kao i u eseju Laza Kostić. U svom poznatom odgovoru na Skerlićeve primjedbe uređivanju Brankovog kola, Budisavljević priznaje: "mi baš nismo obožavatelji Skerlićevi šta više smo na ratnoj nozi s njime…"
NEPOZNATI ROMAN TALASI
Nema dostupnih podataka ni pouzdanih svjedočanstava koji bi nedvosmisleno odgovorili na pitanje – zašto Budisavljević svoj roman Talasi nije štampao kao knjigu? Posebno kada se ima u vidu da je, tri godine poslije objavljivanja romana u Brankovom kolu, u Mostaru štampao svoju treću knjigu pripovjedaka Tmurni dnevi (1907). Da li se bojao suda kritike? Skerlićevog – naročito, pošto se u Talasima ponajmanje pridržavao njegovih "savjeta"? Ili se uplašio romana koji je napisao?
A šta je to moglo iritirati kritičare u Talasima?
Možda glavni junak – Dušan Miljković?!
To je posve novi Budisavljevićev lik, ali i neobičan lik u tadašnjoj srpskoj literaturi, pogotovo u literaturi krajiških Srba. Miljković je školovan u inostranstvu, lirski delikatan i preosjetljiv, "više ljubitelj umjetnosti no sam umjetnik, bez snage da dovrši svoja dijela… sjetan zbog sumnje u svoj umjetnički dar… boemski tip… dekadent po diktatu ‘južnjačke krvi’ i vaspitanja sina jedinca". On je dijete imućnih roditelja koji u Petrogradu uči slikarstvo, tamo se zanosi svim što je "sentimentalno, tužno i očajno".
Na majčin poziv, Dušan se iz stranog svijeta bespogovorno vraća u rodnu Liku, namjeran da u njoj zauvijek ostane i preuzme kućne poslove.
Motiv povratka glavnog junaka iz dalekog svijeta star je koliko i sama književnost; od Gilgameša i Odiseja, pa sve do vremena kada je nastajao ovaj roman. Taj motiv nije neobičan u tadašnjoj hrvatskoj književnosti, koja je neosporno uticala na Budisavljevića. Nabrojimo samo neke: Janko Borisavljević i Radmilović Ksavera Šandora Đalskog, Dva svijeta i Tito Dorčić Vjenceslava Novaka, kao i oni koji su nastali poslije Budisavljevićevih Talasa, prije svih Bijeg Milutina Cihlera Nehajeva i Povratka Filipa Latinovića Miroslava Krleže.
Pozornica na kojoj se odvija čitav roman smještena je u prostor oko Plitvičkih jezera. Talasi su potvrda da ličko selo i seljak nije jedino polje Budisavljevićevih interesovanja[2], i da on nije imao namjere da bude "izraziti regionalist" (Ivanić), a dovodi u pitanje i Koraćevu konstataciju kako naš pisac nije išao ukorak sa najboljim srpskim pripovjedačima svoga vremena. Naprotiv, romanom Talasi Budisavljević je išao makar za korak ispred njih.
Plitvička jezera, iako geografski smještena u Lici, bila su stjecište tadašnjeg mondenskog svijeta. Tu Dušan Miljković sreće svog školskog druga, Ivana Ratkovića, svoju suštu suprotnost. Za razliku od Dušana, Ivan je dijete iz siromašne porodice, ali je, uprkos tome, učio prava u Pragu i Zagrebu. Uporan je, borben i energičan; dakle – prototip "vatrenog Balkanca" tj. onog ko se strasno zalaže za južnoslavensku zajednicu, prepun socijalnog zanosa i želje da se "posveti narodnoj službi" i svoj zavičaj oživi i probudi. Dakle, na jednoj strani je Dušan, "pjesnička duša", a na drugoj Ivan, politički idealista (što će ga, na kraju, koštati i života).
Plitvička jezera su, takođe, idealan ambijent u kojem će Dušanova "pjesnička duša" doživjeti romansu sa Marijanicom, Slovenkom, koja tu boravi na odmoru sa majkom i sestrom. Tu saznajemo za tragičnu smrt Dušanovog oca, "inžinira", koji je ubijen prilikom gradnje željezničke pruge preko jednog od jezera, a počinilac tog ubistva bio je, niko drugi do – Marijaničin otac.
Njihova se romansa neslavno završava iznenadnim odlaskom majke i ćerki, a roman okončava Dušanovom ženidbom sa djevojkom sa kojom je odrastao, a koja je, za njegova odsustva, pomagala majci. U tom braku se rađa djevojčica, a potom umire i majka, kao u kakvoj pastorali.
Nad čitavim romanom kao da bdije i dominira snažan lik Dušanove majke. Roman i počinje njenim pozivom sinu da se vrati; ona ima razumijevanja za sve sinovljeve duševne potrese i dileme, ali tiho i nenametljivo povlači konce, tako da se sve dešava po njenoj volji i zamisli.
Ima u ovom romanu pasaža vanredne ljepote i izrazite lirike. Među njima se izdvaja obrada stare narodne legende o postojanju bijele crkve na dnu jezera, čiju mističnu zvonjavu čuju samo odabrani. To je, svakako, jedna od najljepših slika u našoj književnosti.
Mikrostruktura romana Talasi posebna je priča. Metaforom talasa pisac na više mjesta pokušava da dočara stanja svojih junaka i situacija u kojima se zatiču.
Dabome, imaju Talasi i svojih slabosti. Ponekad sklizne u patetiku i biva nadvladan opštim mjestima, a nije pošteđen ni iskliznuća u romantičarsku didaktiku. Budisavljević, kao i mnogi naši pisci prije i poslije njega idealizuje vlastiti narod, kojem sve zlo dolazi od "tuđina" i "odnarođenih" intelektualaca. Ali, pisac kao da se oslobađa takvih obrazaca, pripisujući ih uglavnom svojim junacima.
MODERAN ESEJISTA
Tri eseja koja su pred čitaocem na vjerodostojan način potvrđuju izuzetnu modernost književne pojave Milana Budisavljevića. Kao i roman Talasi, sva tri eseja ostala su razbacana po teško dostupnim listovima i časopisima, daleko od očiju istraživača, a pogotovo od očiju običnih čitalaca. Iako nastali u rasponu od osamnaest godina (1903 – 1921), najčešće pisani namenski, povodom obilježavanja važnih obljetnica, oni i danas zrače kompetentnošću i aktuelnošću.
Kao i mnoge druge darovite pisce, Budisavljevića niko nije ohrabrivao u njegovom stvaralaštvu. Pogotovo nije ohrabrivan za istraživanje i smjele iskorake, kako u prozi, tako i u drugim književnim rodovima. Još mu je Skerlić dodijelio poslanje "ličkog pisca" i iz tako obilježenih koordinata nije bilo preporučljivo da iziđe.
Esej Ilijada u ogledalu kosovskih pjesama objavljen je u četiri nastavka u sarajevskom Školskom vjesniku 1903. godine. Po svom vanrednom poznavanju problematike i sjajnim uvidima ostao je izuetan i danas. Podsticaj za pisanje ovog eseja dale su mu, kako piše, "silom skovane hipoteze" o nastanku Ilijade, plasirane, prije svih, od njemačkih helenista, kao i potreba da demistifikuje nastanak velikih helenskih epova. Budisavljević ovim esejom iznosi tezu da onaj dio naše narodne poezije koji se odnosi na Kosovski boj može pružiti odgovore vezane za nastanak Ilijade, daleko preciznije nego što ih daje Nibelunški ep kod Nijemaca. Komparativnom metodom, on suvereno demonstrira sličnost kosovskog ciklusa sa Ilijadom. To pravda činjenicom da je "epos svakog istorijskog naroda pri dubljem proučavanju međunarodan", kao i tim što u svakoj narodnoj predanju postoje iste formule i preuzimanje oblika, kompozicija, lutajućih motiva, fraza i ritmova. Sve je to posljedica zajedničkog naslijeđa arijevskih naroda. Uz to, naše narodne pjesme vidi mnogo bližim helenskima nego što je to slučaj kod Nijemaca. Ilijada, dakle, vodi porijeklo iz helenskog narodnog duha, helenskih narodnih pjesama i priča.
Budisavljević je ovim esejom suvereno demonstrirao složen i dugotrajan proces preplitanja mitskog i istorijskog u viševjekovnom stvaranju epopeje.
Esej Laza Kostić, nastao 1912, dvije godine poslije smrti velikog pjesnika, predstavljao je idealnu priliku da Budisavljević demonstrira svoje neslaganje sa Skerlićem, koji je se već negativno odredio spram Kostićevih drama, poezije, ali i njegovih "filozofskih mistifikacija". Skerlićeva ocjena se odnosila na dvije Kostićeve rasprave (Osnove lepote u svetu s osobitim obzirom na srpske narodne pesme i Osnovno načelo – kritički uvod u opštu filozofiju). I ovdje Budisavljević pokazuje vanrednu upućenost u cjelokupno dijelo Laze Kostića, ističe izuzetnost njegove filozofske misli, naglašavajući da su Kostićeve ideje, nezavisno i znatno kasnije prihvaćene i u Evropi. (Relevantnost filozofskog djela Laze Kostića priznato je tek 1936. od strane profesora Nedeljkovića, kao i od Anice Savić Rebac nakon Drugog svjetskog rata.) Budisavljević bez ustezanja proglašava genijalnim Kostićevo dramsko dijelo, smatrajući da su njegove drame dale novi impuls srpskoj tragediji. Odnos između Šekspirovog Hamleta i Lazinog Maksima Crnojevića poredi kao odnos između Starog i Novog Zavjeta. Najveću Lazinu vrlinu Budisavljević vidi u "slobodi kretanja izvan šablone".
Četrdesetak godina nakon nastanka ovog eseja, Stanislav Vinaver je napisao briljantnu studiju Zanosi i prkosi Laze Kostića. Danas nam se čini da je Vinaver kao predložak imao upravo ovaj Budisavljević esej. (Ne treba zaboraviti da je Vinaver bio saradnik Brankovog kola za vrijeme Budisavljevićevog urednikovanja.) Analizu pjesme Santa Maria della Salute, obojica započinju sa istog mjesta; Lazinome pjesmom Dužde se ženi.
Treći esej, Smisao i vrednost života (1921), izgovoren je prilikom školske svetosavske svečanosti u sremskokarlovačkoj Gimnaziji, gdje se još jednom potvrđuje ličnost Budisavljevića kao čovjeka izuzetnog obrazovanja i kulture. To je briljantna apologija ljudskoj dobroti, "koja je veća od istine i lepote", a usput otkriva autorovu izuzetnu upućenost u aktuelne probleme i dostignuća svjetske nauke. Budisavljević izmiruje Boga (najviši oblik dobrote) i nauku, međusobno ih uslovljava, bez isključivosti.
BALADE SIROTINJSKOG SVIJETA
Po pojavi prve knjige Bijednih ljudi, u časopisu Nada (1899) nepoznati autor ukazuje na piščeve uticaje, na “ovaj divni i korisni trag ruskog pripovijedanja”. On izdvaja pripovijetku Na Borovači kao najuspjeliju, jer je “majstorska fotografija patničke hrpe Ličana”.
U Braniku (1899), Vh., potpisnik članka, konstatuje kako je “mladi pisac ponio nešto i od Lazarevića”, piščevi opisi “opominju na Turgenjeva, pantejistički, rekao bih, oživljavaju prirodu u mnogim nijansama”, prenoseći svoje uvjerenje kako se “naša pojezija odlila u pripovijetku”. Otud i njegovo mišljenje da su Budisavljevićeve slike “većinom lirske pjesme u prozi, ali snažno zamišljene i duboko osjećane.” Ovaj kritičar zapaža i mane ove literature: ponovljanje motiva, priče su “većinom idealistički shvaćene”, autor ne zalazi “dublje u analizu”. Posebno je interesantno zapažanje po kojem “iza pretežno lirske tragike sudbe čovječije prenese se za čas u ironisjku tragiku (ma da ovaj žanr ne pristaje uz temperament pripovijedačev)”.
Nakon izlaska druge knjige Bijednih ljudi (1902), u Bosankoj vili se oglašava Jaša Prodanović, kome i dugujemo naslov ovog predgovora. I on konstatuje kako je “u svim slikama nešto poznato, gotovo kopirano, nešto što je ranije bilo, i što je na drugom mestu opisano”. Uporno nastojanje pisca na prikazu borbe čovjeka sa prirodnim nepogodama “čine priče jednolikim, a jednolikost slabi uticaj”, pa “čitaocu izgleda da pripovedač ima uzak krug posmatranja i siromašno uobraženje”. Međutim, Prodanović zapaža da Budisavljevićeve “slike imaju izvesnu suhoću, skoro oporost, što dolazi sa velike istinitosti njihove”, što ukazuje na njegove vrline: “prvo, dobro obeležavane ličnosti u nekoliko karakteristični poteza, i drugo, dobar i dovoljno poetičan opis”. I konačno, “dobra strana Budisavljevićevih priča je što iznose patnju ljudsku i što pokazuju da i u najsiromašnijim slojevima ima ne samo čestitosti nego i plemenitosti”. Prodanović kao da anticipira današnju važnost Budisavljevićevog pripovjedanja, kad kaže “ove slike mogu poslužiti kao dokument sadašnjosti, kao prilog za proučavanje sociologa i moralista”.
Povodom Budisavljevićeve druge pripovijedačke knjige interesantno je pisao i Stijepo Kobasica i Srđu (1903). I on zapaža kako “Budisavljević voli da slika poroke i mahne, i to njegovo slikanje je veoma vjerno i istinito a prožeto tendencijom moralnom”, ali mu se čini da pisac “u pričanju katkad gleda na natpis bijedni, što uvijek nije dobro”. Svejedno, autor prikaza predviđa da će Budisavljevićev zavičaj “dobiti u njemu bez sumnje svoga Matavulja, Sremca i Janka, jer on ima sve potrebite darove za to” .
Po izlasku treće knjige propovijedaka Tmurni dnevi (1906), i u Srđu se oglašava F. Teg. Cvjetiša, ponavljajući stare ocjene o “uticajima ruske knjige”, “crtanju samo mračnih strana života”, “svijetlih perspektiva kao da pisac ne poznavaše”, ali mu sve to ne smeta da konstatuje da je Budisavljević “jedan od najdarovitijih pripovjedača”. Prikazivaču se čini da pripovijetke iz treće knjige izgledaju “kao da je pisac svaku pisao na dušak i u jedan put". "Sve su tužne, a izvodi su piščevi jako pesimistični” , što je navelo kritiku “da se zanima pesimizmom piščevim”. Neke od pripovijedaka ga podsjećaju na Đalskog i “njegove slike šljivara i illustrissimus-a zagorskih”, u kojima “neki sarkazam i razdraživo veristično izlaganje razdire srce”. Cvjetiša ne propušta priliku da Budisavljevića nazove Šopenhauerovim učenikom. U tome on vidi i zamku, napominjući da “promatranje života sa stanovišta jedne filozofske škole ne odgovara bitnoj zadaći umjetnosti, koja mora da je ekspanzivna i raznovrsna kao što je i život sam” , da je zanimljivo biti osebujan i bizaran, ali podvlači da je “poziranje bolest, koje se pisac mora čuvati”.
Ipak, najinteresantnije je o Tmurnim dnevima pisao Marko Car u Letopisu Matice srpske. On zapaža da je Budisavljević, “poput vršnjaka mu Ćipika i Kočića, pripovjedač koji crpe motive iz života seoskog, iz bijednog života ličkog seljaka. No dok su prva dvojica više impulzivne, pjesničke naravi, treći je kao umjetnik staloženiji i, nekako, svjesniji svojega cilja.” I Car uviđa namještenu crta gledanja na sve oko sebe u tamnim bojama i da su mu junaci “nekako naklonjeni na elegiju: vidi se čisto da ih život boli”. Car ističe da ima “u Budisavljevića kompozitorske vještine, ima psihološke studije, finog opažanja, a ponekad i dubljeg filozofskog supstrata”, naslućujući da “šala i veselje u njegovoj umjetničkoj ekonomiji nemaju druge svrhe, nego da daju većeg reljefa elementu žalostivom”. On ne zna “da li je to svagda istinito u pogledu umjetničke građe, ali gotovo uvijek istinito u pogledu umjetnikove duše” . Marku Caru ne promiče da kod Budisavljevićeva zapazi naglašenu socijalnu tendenciju, ali priznaje da se “intelektualna ironija divno šljubila sa osnovnim demokratstvom srca”.
Međutim, uz sve pohvale, Marko Car izražava i izvesne rezerve, pa se poziva na iskaz samog Budisavljevića, da je seoska pripovjetka kod nas “već dozlaboga dotjerana i prežvakana”. Tražeći novi tematski i poetički pristup, koji bi bio poučan i za mnoge savremene pisce: “Dok su naši pripovjedači išili za tim da, svaki u svom kraju, crtaju tipove i iznose sliku srpskog pokrajinskog života, to se kretanje u uskom okviru seoske priče moglo objasniti, pa i odobriti; ali je došlo vrijeme da se iz te pokrajinštine izađe i počne iznositi prosječni Srbin, onakav, kakav se obrazovao u doticaju sa svjetskim kulturama koja je i njegovu patrijalhalnost zahvatila, te ga u mnogo čemu preobrazila.”
Da je Budisavljević svrstavan u sam vrh tadašnje literarne scene svjedoči i knjiga Noviji srpski pripovjedači, štampana u Zagrebu, 1907. godine, u kojoj je predstavljen sa dve pripovijetke (Na Crnom Vrhu i Jakov Skenxić), u društvu Ćorovića, Stankovića, Domanovića, Ćipika, Kočića i Uskokovića.
Zašto je Milan Budisavljević jedini među pobrojanim imenima ostao gotovo nepoznat − teško je odgovoriti. Deo istine naslućujemo iz jednog sećanja, datog posle piščeve smrti 1928. godine. Tako Gl. M. u Letopisu Matice srpske, podsjeća “da je u tome životu bilo nekog zaustavljenog leta, nekog skretanja sa izvesnog puta na drugi, neke tragike”. On kao da ocenjuje saldo čitave jedne generacije, kulturne i političke, od koje je “narod mnogo više tražio nego što je mogao u nas da ulaže”. Otuda on zaključuje da Budisavljevićeva “bez sumnje umetnička priroda, nije imala prilike da se razvije potpuno, ili da dade sve što je u njoj bilo”. Uz sve to, on kao da nalazi dodatnu otežavajuću okolnost za pripovjedača, koji je “iz kraja u kome se ne peva, a ko je tamo pevač, taj peva mimo druge”, izričići, na kraju, konačnu ocjenu, da je “najjača crta Budisavljevićeve duše, crta već ne umetnička nego religiozna, jer osećati teret mnogih i greh svojih, i poneti ga u priči, to je reliogiozna potreba dubljih priroda”.
Da stvar bude interesantnija, Budisavljevićeva umjetnost naišla je na razumjevanje i podršku i od strane nekolicine Hrvata. Prva važnija ocjena izašla je ispod pera Ivana Lorkovića u Viencu, 1899. godine. “U Bijednim ljudima ne nalazimo ni ljubakanja, na vlas sličnih onima na parketima, ni ljubomornosti, kojoj je malenkost poslužiti se kuburom, ili cijankalijem, ni velikih narodnih gozba, sa onim sjajem, koji ne da brižnim očima narodnih gozba, sa onim sjajem, koji ne da brižnim očima narodnim da mirno spavaju, ni preljuba ni defraudanstva, ni one laži u velikom stilu, ni borbe s teškim sustavima filozofskim.” Očigledno, autoru teksta se naročito dopala naglašena socijalna nota, opisujući okvire u kojima se kreću Budisavljevićevi junaci: “Ljudi se bore, da ih ne ubije život; bore se sami sa sobom, bore se među sobom, bore se protiv prirode, protiv gladi, protiv nepravde, protiv bezakonja, protiv velikog mehanizma ekonomske, kulturne i državne organizacije…”
Godinu dana kasnije, u časopisu Život, izvesni mn u Ćipiku i Budisavljeviću uočava “dvije jake pripovjedačke pojave”. On nedvosmisleno tvrdi “da je Budisavljević pjesnik i da je po svojim Bijednim ljudima blizu, vrlo blizu Turgenjeva”, pa nastavlja: “Ona ista sjeta, što prolazi Turgenjevljevim djelima, što plače u Vojislavljevim stihovima i odrazuje se u pjesmama, recimo, našeg Jorgovanovića, ona ista sjeta javlja se i u Budisavljevića.” Dakle, on za prvu knjigu Bijednih ljudi tvrdi da u njoj “ima zlatnih stranica”. Budisavljević je “pripovjedač jednostavnih sredstava, bez efekta; sve, što djeluje, što osvaja, postizava on svojim dobrim srcem”. Autor članka naglašava prisutvo poezije, hvaleći vrhunski pripovjedački domet u iskazu: “I ako Lika nije tako patetično ime, a ono njezini bijedni ljudi vabe suzu na oko”. Tekstopisac završava sa vrlo smjelom ocjenom: “Bijedni ljudi su moderna književna novina; moderna po karakterizaciji, kompoziciji i iznašanju fakta, a ipak narodnijeh pripovijesti nema od ovih.”
Izbor koji je pred čitaocem, kao i svaki izbor uostalom, ne može da izbjegne manu subjektivnosti. On obuhvata odabir iz tri Budisavljevićeve pripovjedačke knjige, uz dvije pridodate pripovijetke pronađene u periodici, a da nisu uvrštene u knjige.
Nadam se da je vidljiv priređivačev pokušaj da ukaže na raznovrsnost Budisavljevićevih interesovanja, širinu tematkog spektra, raznovrsnost umjetničkih postupaka, ali i visoku umjetničku ostvarenost predočenih pripovijedaka.
Dvije pripovijetke koji su ovdje izostavljene, iako često uzimane u izbore iz Budisavljevićevog stvaralaštva (Borića sirote i Mećava) nisam smatrao reprezentativnim piščevim stvarima, prije svega zato što se i u jednoj i u drugoj pojavljuju ozbiljni spisateljski nedostaci − patetika i prenaglašena socijalna usmjerenost koja prijeti da potre i obesnaži početnu pripovijedačku intenciju, rizikujući da potone u sam − tendencioznost i kič.
Ostaje i dalje enigma zašto Budisavljević nije realizovao najavu datu još 1900. godine u Brankovu kolu da sprema niz pripovijedaka "iz gradskog društvenog života". Kao dokaz da je radio na tome, u ovoj izbor uključene su dvije pripovijetke, Le feu follet (1900) i Naši stari (1902), obje štampane u Brankovom kolu. Pripovijetku Tri prijatelja iz1907. godine, takođe nađenu u periodici, smatrao sam nedovoljno reprezentativnim za ovakav izbor.
Na početku knjige se nalaze dvije, možda, ponajbolje Budisavljevićeve pripovijetke: Priča bez naziva i Zimska priča. U prvoj, neko je to dobro zapazio, pripovijedač majstorski vodi čitaoca od idiličnog krštenja novorođenčeta i muke oko pronalaženja kuma do gubitka i smrti djeteta po povratku iz crkve. Zimska priča spada među najbolje Budisavljevićeve pripovijetke, iz korpusa "ranih jada", gdje se čistota dječačke zaljubljenosti sučeljava sa obeščašćenjem izvora njegovih sanjarija.
Ovaj izbor obuhvata i neke od najuspijelijih i najplastičnijih iz galerije Budisavljevićevih likova. Prvi među njima je čudesni mesje Leseps, koji uz Milana Žagara spada u one vječno nesrećne tipove naših ljudi koji su izgorjeli u želji da budu bolji od ostalog svijeta. Prošli su razne zemlje, vidjeli i upoznali mnoge čuvene ljude, ali su svejedno "nesrećne ruke"; mesje Leseps iz želje da se izbori za pravdu i poštenje dospijeva u zatvor, dok Milan Žagar skončava u mukama od ujeda bijesnog psa.
Još jedan lik se izdvaja svojom autentičnošću − Adam Matejić. Bivši vojnik, odlikovan za svoje zasluge u ratu sa Italijom, stvorivši bogato imanje, prisiljen je, na kraju, da ga proda kako bi isplatio dugove svog nesavjesnog sina, završavajući život poražen i slomljen, kao posljednji bijednik.
Ono po čemu se Budisavljević izdvaja, a zbog čega su mu mnogi zamjerali, jeste stalna potreba da u svoje pripovijetke unese snažno prisustvo prirodnih elemenata; mnogi događaji se odvijaju u mećavama, provalama oblaka, grmljavini, požaru, ljetnjoj žezi… Gotovo da su Budisavljevićeve pripovijetke nezamislive bez takvih kulisa.
Postoje kod našeg pripovijedača mnogi motivi koji su izdašno rabljeni u našoj književnosti. Generacijski sukob, najčešće prikazivan kroz odnose između oca i sina (Jakov Skenxić), bolesna ljubomora (U noći), seljačka naivnost i građanska prepredenost (Na Borovači) i požrtvovanost (Kirijaš Kalinić).
Međutim, pažnji savremenog čitaoca neće izmaći Budisavljevićevi inovativni pokušaji. Primjetiće unošenje elemenata fantastike (Sablasti) i naznake dokumentarističkog postupka u završnici pripovijetke Kirijaš Kalinić.
Zamjerku da ne ide "duboko" u krakterizaciji likova i razradi međusobnih odnosa između likova Budisavljević demantuje u pripovijeci Naši stari. Pomenuta pripovijetka, uz Le feu follet i Konac Milana Žagara, opovrgavaju tvrdnje da je Milan Budisavljević isključivo lički seoski pripovijedač, već potvrđuju da on dobro poznaje život tamošnjih varošica i gradova, da umije da opiše sentimentalne i tragične epizode iz gradskog života.
Ponuđeni izbor zaključuje Seoska tragedija, neka vrsta rekvijema i evociranja atmosfere podneblja iz koga je Budisavljević potekao i koji mu je bio neiscrpna inspiracija. Još jedan prilog tragičnosti svih naših strahova i buna.
Treba konstatovati kako se ispod Budisavljevićevog pripovijedanja može naslutiti diskretni zagovornik srpsko-hrvatske sloge. U njegovim pripovijetkama sreću se gospoština i sirotinja obiju nacionalnosti i vjera, ali i njihove predrasude, neznanja i prkosi. Uporedimo samo one bunxije protiv glagoljice (Mesje Leseps) i ustanika protiv tuđih barjaka (Seoska tragedija).
Ne mogu se prenebregnuti ocjene da u Budisavljevićevom pripovijedanju ima odviše didaktike i intencionalnosti, ponegdje nebrižnosti i olakog pisanja, ali sve to ne može da zasjeni njegovu vanrednu poetičnost, ekspresivnost izraza, uvjerljivost pripovijedanja i duboku reliogizonost. Njegovi bijedni ljudi žive u nekadašnjoj Arkadiji čiji se tragovi još mogu nazrijeti − to je osnovni paradoks koji obezbjeđuje neuobičnu životnost i uvjerljivost pripovjedanja. Neobičan spoj između narodnog pripovijednog obrasca i modernih poetičkih riješenja predstavlja najveći Budisavljevićev umjetnički doprinos.
Ostaje nada da ovaj izbor iz Budisavljevićevog pripovijedačkog opusa baca novo i drugačije svjetlo na ovog pisca, potvrđujući nezaobilaznost i značaj njegove književne pojave u srpskoj književnosti.
MAJKA KAO VRHUNSKA DOBROTA
Ako jednog dana neko bude podrobno izučavao cjelokupno dijelo Milana Budisavljevića, zapaziće njegovu opsesivnu temu – majku.
U Romanu Talasi majka je vrhovni autoritet. Njena volja diktira tok romana i jedino se njoj ne protivriječi. U sve tri knjige pripovjedaka, kao i u onima koje su razasute po brojnim časopisima, povlašćen odnos prema majci je diskretan i uzdržan.
Dva od tri eseja u ovoj knjizi tematski se dotiču njegove stalne teme. Budisavljević, takođe, izdvaja lik majke u djelu Laze Kostića. On smatra da je Kostić u svom dramskom opusu njegovao "kult rođene majke"; bilo da je riječ o Mari iz drame Pera Segedinac ili Jevrosimi ("koju je više cenio od Bogomatere") iz Maksima Crnojevića, pa sve do njegove posljednje pjesme posvećene "crkvi Matere Spasenja". On nedvosmisleno tvrdi da je tu riječ o "mnogo oblika baš pesnikove matere". A kad govori o Svetom Savi, on i u njegovom djelu markira Savinu majku, pa kaže: "Mora da je i njegova mati bila blagi zemaljski anđeo kad on njezinim imenom, mati, označava vrhunac dobrote"
Milan Budisavljević je zanimljiv pripovjedač, ali je još zanimljiviji romanopisac i izvanredan esejista. O njegovom dramskom stvaralaštvu tek treba da se progovori. U nedostatku boljih, on nije samo najbolji pripovjedač Like, on je i nezaobilazan srpski pisac sa početka dvadesetog vijeka.
Njegovog dela se ne bi odrekle ni veće književnosti, ni srećniji narodi.
[1] Rođen u graničarskoj oficirskoj i svešetničkoj porodici. Milanov djed, major Mijat, za vojne zasluge dobio je austrijsko plemstvo, dok mu je otac Jovan bio sveštenik. Osnovnu š{kolu završio je u Vrhovinama, dva razreda gimnazije u Gospić}u, a ostale u Sremskim Karlovcima. Kao stipendista Matice srpske studirao je klasičnu filologiju u Zagrebu (1894-1899). Bio je profesor gimnazije u Karlovcu (1899-1900), Gospiu (1900-1903) i Sremskim Karlovcima (1903-1928). Od 1909. do smrti biva upravitelj Bogoslovskog konvikta u Sremskim Karlovcima. Uređivao Brankovo kolo (najprije sa Pavlom Markovi}em Adamovom, a od 1906. do 1912. sam). Biografi bilježe da je kao student bio zagovornik srpsko-hrvatskog jedinstva, sarađujući u Narodnoj misli. Bio je član Srpske samostalne stranke i kao takav dva puta biran za člana Srpskog crkvenog sabora. Prvu pripovijetku (Muhamedanče) objavio je 1892. u Bosanskoj vili, a poslije toga sarađuje u: Brankovom kolu, Nadi, Orlu, Srbobranu, Životu, Letopisu MS, Školskom vjesniku, Kolu, Našem dobu, Carigradskom glasniku, Zastavi, Novom Srbobranu, Kalendaru Matice Srpske, Đačkom prijatelju, Hrvatskoj njivi, Dečijim novinama, Srpskom velikom ilustrovanom kalendaru sv. Sava, Jedinstvu, Politici, Srpskom kolu, Novom putu, Našoj zemlji, Našem listu, Reči i dr.
[2] U Brankovom kolu od 3. (15) februara 1900. godine, u fusnoti, uredništvo obavještava svoje čitaoce da Budisavljević sprema niz pripovjedaka "iz gradskog društvenog života" pod zajedničkim naslovom Le feu follet. Te pripovjetke su izostale u dvema narednim knjigama.
