Nedavno mi je moj urednik skrušeno priznao kako je zimus, iz Agrama, donio esej štampan u „Zarezu“ u kojem se u čudnom kontekstu „tretira“ moj roman Trezvenjaci na pijanoj lađi. Kaže da se dugo nećkao da mi ga pokaže, smatrajući da je tekst promašio metu, iako je se svojski pucalo po njoj. Nije mi ga ranije pokazivao, bojeći se da ću se potresti, jer, u tom eseju, ja i moje djelce nismo prošli najslavnije. A onda mu griža savjesti nije dopustila te mi je rekao za njega, a na moje insistiranje i pokazao, izgubivši svaku nadu da će mi na njegovo postojanje ukazati neko od mojih zagrebačkih prijatelja.
Doista, izvjesna Dubravka Bogutovac je mene i moju zlosrećnu knjigu stavila u poziciju da bijemo već izgubljenu bitku sa velikim imenom Teofila Pančića (jednog od nekoliko samoproglašenih tumača i sertifikovanih promidžbenika hrvatske književnosti u Srbiji, čijem “poimanju stvari“ je i najobičniji hrvatski literarni bofl bolji od najboljih srpskih knjiga) i još većim njegovim esejističkim uratkom Povratak Filipa Cirilovicza. U redu, odmah sam počeo da se tešim, kad već gubim utakmicu, neka to bude od najboljih.
Ukoliko je čitaocu nelogično (kao što je bilo meni) svrstavanje jednog romana i eseja u istu ravan – tim gore po činjenice, odnosno – po logiku. No, mene u ovom, kao i u svakom drugom kritičarskom promišljanju, zanima na kojim to ispitima moj roman pada u odnosu na konkurentov esej. Na obrnut slučaj nisam ni pomišljao.
Čak i autorka priznaje da moja malenkost i briljantni Pančić stojimo na različitim pozicijama. Nešto poput postojanih klisurina i dosadne panonske depresije. Otuda mi je još manje jasna njena namjera da nas paralelno čita, upoređuje i tumači. Ja sam nagrađivani pisac (iako se baš tako ne osećam), dok je kolega, valjda, nenagrađivani publicista, pardon – esejista. Međutim! Da, postoji u mom romanu, ali i u promišljanju dotične dame o njemu to prokleto međutim, koje sreću kvari, a mene, njegovog autora, trajno podriva i diskvalifikuje.
To međutim odnosi se na tvrdnju Dubravke Bogutovac da briljantni Pančić u esejističkom tekstu demonstrira više romanesknog talenta od mene, jâde i sinjeg kukavca. Šta se da se radi!? Bog u mom slučaju nije bio milosrdan. Ostaje nada da će se poslije ove esejčine Pančić upustiti u pisanje romana i time opravdati svoj romaneskni talenat, čije mrvice nam daruje u svojim esejističkim i publicističkim brilijantima.
Idemo redom. Početak teksta posvećen je ekspertizi mog romana. Djeluje obećavajuće, što spada u oprobanu pančićevsku i ne samo njegovu školu, po kojoj se predmet kritike najprije očinski (majčinski) pomiluje, da bi potom bilo slađe udaranje preko tura.
Međutim! Najprije je obzirno uslijedila packa po prstima. Razlog za upotrebu ovakve vaspitne mjere leži u procjeni da u mom kupeu nije tako napeto kako kod kolege Pančića. Usput saznajem kako je moj roman „čudan putopis“, a da vozovlak u kojem se trucka moj junak staje isključivo „na općim mjestima“, odnosno stanicama/postajama, mada i tu ima izvjesnih primjedbi.
Na užas mojih čitalaca nisam smislio ništa zanimljivije od stanica/postaja na kojem moj vlak/voz zastaje. Centralno pitanje kod Dubravke Bogutovac – kao i kod kolege Pančića u nešto ranije napisanom prikazu mog romana (a pomenuta dama je, očigledno, pasionirani čitalac svega što kolega Pančić napiše) je – da li taj moj famozni vlak/voz prolazi kroz željezničke postaje/stanice Jasenovac i Inđija? Ili ne prolazi? Ta okolnost postala je centralno pitanje i mjesto na kome čitav roman pada na ispitu ovih sveznadara i otpravnika vozova/vlakova a da, pri tom, ne postavljaju pitanje vjerodostojnosti putanje onog vlaka iz Krležine Hrvatske rapsodije. Jer, ono što je Krleži dozvoljeno – nije meni. Ko sam ja, zaboga, pa da imam benefite ravne Krležinim?
U daljnjem tekstu zaključujem da autorku ove ekspertize grdno nervira podnaslov mog romana, a nije da ne bode oči i drugima. Ni „suparniku“ Pančiću u prikazu mog romana, kao ni njoj nije palo na pamet da mi dozvoli da se u romanu ne moram striktno držati voznog reda, pogotovo nisu našli snage da pokušaju razumjeti zbog čega jedan srpsko-hrvatski vlakovoz u srpsko-hrvatskom romanu mora da prođe kroz Jasenovac, ako apstrahujemo gotovo nepostojeću Inđiju (iako se na sav užas nalazi u svakom Voznom redu Hrvatskih željeznica). Kad je neko tendenciozan – štaviše, kad se neko smatra stručnjakom za srpskohrvatske odnose – onda je isključena svaka dobra namjera da se razumije srpskohrvatski roman, čiji podnaslov nije lišen izvjesne ironije, što, dabome, moje dobrostive tumače nije briga. Pogotovo nisu obavezni da odrednicu srpsko-hrvatski roman ne tumače samo u žanrovskom određenju, već i u starinskom shvatanju složenosti veze između partnera. Podnaslov mog romana u očima ove dame isključivo „priziva određena povijesna iskustva i implikacije“ i – basta! Treba li iznova pisati Čas anatomije da bi se dokazalo kako pisac nikome i ničemu nije dužan, osim romanesknoj logici?!
Sledeći minus koji dobijam od štedre čitateljke i tumača jeste konstatacija da je moj narator „začuđujuće suzdržan“. Uz sve to – kao autor izbegavam da budem „konkretniji“, kao neko ko je rođen gdje je već rođen i kako svaka predrasuda nalaže. Drugim riječima, prepun sam „tipičnih mjesta“, što srpsko-hrvatski roman, valjda, nikako ne bi trebalo da odlikuje. Srećom, u Pančićevom kupeu je mnogo bolje i zanimljivije, što nagovještava da moj junak i on nisu putovali zajedno, a po svemu sudeći ni na istoj relaciji. Kod njega je, dakle, „gusto i zajebano“, kao u svakom tipičnom srpsko-hrvatskom romanu. Tako mora da bude i jao si ga onome ko iznevjeri očekivanja.
Ispada da karakter mog junaka nikako nije smio da bude „suzdržan“. To valjda dolazi iz uvjerenja da Srbi i Hrvati ne boluju od suzdržanosti, a ko se tako ponaša – postaje vrlo sumnjiv. Takva je sudbina romanopisca – na jednom mjestu im se zamjera upotreba opštih mjesta i klišea, dok se na drugom zamjerke upućuju – zbog iznevjeravanja tih istih opštih mjesta i klišea.
Henidkep mog romana, nastavlja dalje ova dama, leži i u činjenici što se Pančićev voz/vlak kreće daleko brže od mog; valjda preko 100 km na sat, dok ova moja krntija, na užas srpske i hrvatske željeznice a pred očima prosvijećene Jevrope, klantara nedopustivo sporo. Uz sve to, ritam teksta kolege Pančića predstavlja „rafalnu paljbu i po jednima i po drugima“. Kod njega nema nevinih, dok ih kod mene, po svemu sudeći, ima previše. Pančić je „žestok“, tako da, naspram njega, izgledam kao pravi mlakonja i kukavelj. Mada ostaje nejasno da li se takva kvalifikacija odnosi na mene ili na mog junaka. Zamjera mi se da se ne usuđujem (ja ili moj narator?) kazati „šta mislim o tim Srbima i tim Hrvatima, koji me toliko muče“. Dok im, na drugoj strani kolega ne prašta ni ižice!
Eto, ovdje uvaženoj dami skrušeno priznajem kako sam sretao ljude kojima nije sve tako bjelodano kao njoj i kolegi Pančiću. Umjesto da daju eksplicitne odgovore – postoje i oni koji samo postavljaju pitanja (najčešće sebi, ponekad i drugima), djeluju zbunjeno i dezorijentisano pred „velikim historijskim paradoksima“. Priznajem i to kako su me upravo takve individue zanimale u mom skromnom romanu (koji, doduše, „obiluje esejističkim pasažima“, ali nije ni za prinijeti Pančićevom „obilju književnih događanja“ na „tri i pol stranice teksta“). Moj junak je „negdje između“, u svom nesrećnom i drugima nerazumljivom međutim. Na umu mu nije nikakva pobuna, ne daj bože – balvan-revolucija, jer, zaboga, zna se gdje je rođen. Po mišljenu Dubravke Bogutovac, osnovni problem mog romana leži u tome što moj junak ne zna odakle putuje i kud ide.
Zamjera mi se, takođe, što pojedini iskazi mog junaka liče na diskurs internet foruma „na kojima se prepucavaju potomci ustaša i četnika“. Namjerno se zaobilazi činjenica da moj narator pominje iste te forume, što bi trebalo čitaoca, pogotovo tumača navesti na zaključak kako moj narator nije neupućen u njihov diskurs. To autorki ovog uporednog čitanja „djeluje neumjesno“, jer time, valjda, iznevjeravam „monološko-asocijativni diskurs osviještenog intelektualca“.
Tu me se valjda želi podsjetiti na zamjerku već iskazanu od strane kolege Pančića kako postoje izvijesna iznevjeravanja u vremenskoj utemeljenosti internet foruma i ajpoda i mog fiktivnog putovanja. Sugeriše mi se i diskvalifikacija iz iste kritike po kojoj pripadam „onom tankom, ranjivom sloju srpske inteligencije iz ‘ruralne Hrvatske’ tj. onog njenog dela koji se neko vreme groteskno igrao samostalne države”… I kao takav bi trebalo da budem svjestan svoje nekompetentnosti za mnoge urbane civilizacijske fenomene. Pa i, ako baš hoćete, nekompetentnost za pisanje romana.
I konačno, kako bi me autorka ovog teksta dokusurila, na pijedestal svojih uvida postavlja centralnu razliku između kukavnog mene i briljantnog Pančića. Ona piše: „U tretiranju problematike dolaska krije se posljednja (i prva) razlika u implikacijama koje ova dva teksta nude“. Dolazak mog junaka, valjda, nije dovoljno utemeljen. Štaviše, on kao da i nije došao. Štaviše, stiče se utisak kako on i dalje putuje, uprkos okolnosti da roman završava sa poglavljem koje nosi naslov Agram, što je, valjda, takođe nedopustivo. Kod mene nema tog „intenzivnog dojma susretanja s Drugim i osjećanjem stizanja“.
Autorica ovog teksta svoje čitaoce upozorava da se na ovim dvama primjerima susreću sa „temeljnom razlikom između poetike (i politike!) susreta – s jedne strane, i razgraničenja, s druge.“
Kod mene, u romanu, piše štovana Dubravka, susret je isključen, „premda se roman temelji na njegovom nagovještaju“. Znam, bilo bi isuviše lako izaći na kraj sa romanom koji bi se sveo na koketiranje sa velikosrpskim sentimentima, ali moj junak-mlakonja nikako da se izjasni. Sve nešto mulja, petlja i domišlja. Tu bi mi se, dabome, uz malo više iskrivljavanja mogla pripisati još po koja diskvalifikacija, osim što se insistira da je roman preplavljen „općim mjestima i nedorečenosti teksta“.
Pošto se moj „konkurent“ u poslednje vrijeme često i sasvim familijarno maša „dragog našeg Danila“ (Kiša), evo da i ja u svoju odbranu pozovem istog tog pisca i njegov mladalački tekst o putovanju kao sinonomu samog življenja, preuzevši naslov od Andersena – a mogao je i od Indijaca, kojima je življenje isto što i putovanje, gdje on, između ostalog, piše i ovo: „Taj isti voz u kojem ja sad sedim, gle, juri ka stanici Toj-i-Toj, i u isto vreme juri unazad ka svim prošlim stanicama kroz koje sam ikad u životu prolazio vozom. I možda zbog svega ovog bremena prošlosti, putovanje za mene predstavlja uvek neku sentimentalnu katarzu koja traje sve dotle i samo dotle dok ne napustim svoje mesto u kupeu…“ Nije mu to dosta, pa dodaje: „Jer putovati ne znači ići iz mesta M u mesto N, putovanje je i put, razdaljina, daljina između ta dva mesta, put koji se ne dodiruje s tim mestima, a jedva da i dopire do njihovih atara.“ I tako dalje.
Ostaje nejasno želi li autorka ovog upoređivanja neuporedivog da diskvalifikuje mene ili mog junaka. Ili joj je to isto. Takođe mi ostaje nejasno da li su svi romani ovog svijeta dorečeni i jasni. I trebaju li to da budu? Posebno da budu dorečeni i jasni onima koji se ne mogu pohvaliti pretjeranom dobronamjernošću.
Tek na kraju saznajem kako sam svojim romanom dao doprinos da autorica teksta uputi javni poziv na sveopšte prevrijednovanje žanrova, odnosno literarnosti nefikcionalnog koje donosi „obilje književnog događanja“, za razliku od nas, kukavnih, koji, kako izgleda, ipak pišemo deklasiranu fikcionalnu, a uz sve to i – „tranzicionu prozu“ (u kojoj se fikcionalni vlakovoz ne smije zaustavljati u realnim postajama/stanicama, pošto to ne čine realni vozovlakovi). Iza toga se krije sugestija čitaocima – alles Länder – da se manu romana i late eseja!
Uprkos svemu, meni je jedna jedina Kišova rečenica i dalje draža od desetine kvazinaučnih i pristrasnih analiza. Na primjer ova: „I kad god sednem u voz, gde god putujem, noću ili danju, bez obzira na pravac, na brzinu, na dekor, na pejzaž, bez obzira na prostor i vreme, ja uvek putujem – paradoksalno – u oba pravca: napred i nazad, u prošlost i budućnost.“ Po cijenu da nikud ne stignem, da me niko ne dočeka i da nikog ne sretnem. Čak i po cijenu da Dubravka Bogutovac moje romane i ne čita.
Prosvjeta, Zagreb, br. 109, str. 43-44.
Оставите одговор