NAKON SVEGA

Poslednjih deset godina svoju sam spisateljsku pažnju usmerio na fenomenom Srba u Hrvatskoj u svoj svojoj složenosti i neuhvatljivosti. Tražio sam adekvatne književne forme koje bi mi pomogle da tom kompleksu tema dam književni izraz i učinim ga dostupnijim onim usamljenicima koji deo istine života i sveta nalaze u književnosti.

Niko od mene nije tražio da se pozabavim ovim „mrtvim kapitalima“. Svesno sam rizikovao. Bio sam u prednosti, koja je istovremeno bila i hendikep. Rođen sam usred tog sveta, te sam otud imao iluziju da ga bolje razumem. Bar zbog toga što sam poslednji rat gledao izbliza. Toliko blizu da me je mogao stajati glave. Ispostavilo se da sam svedok završnog čina nestajanja jednog dela naroda, koji je, po pravilu, uvek – ubilački i samoubilački.

Krivci i žrtve tog „poduhvata“ u svom slepilu odbijaju da shvate veličinu gubitka. Zato će im suditi generacije koje dolaze. I biće nemilosrdne. To, dabome, ne znači da će se među budućima pojaviti neko, prosvetljen darom sinteze emocija i golih fakata, i izreći dijagnozu, ma koliko ona bila bolna po nas, tadašnje i današnje.

Verovatno sam krajnje konzervativan u pogledu osećanja dužnosti koja nalaže da se o ovim neveselim temama kad-tad odredim. Makar književno, kad već nisam našao drugog načina ni izraza, uprkos tome što je književnost anahrona i bezopasna tričarija do koje je, i u srećnijim vremenima, ako su takva ikad postojala, malo ko držao.

Iz takve moje usredsređenosti nastalo je pet knjiga, manje ili više uspelih, više ili manje zanimljivih. U takvom naumu – intelektualno poštenje se podrazumevalo. I nada da je u njima vidljiva međusobna različitost po formi i pristupu, raznovrsnost po širini zahvata i stepenu književne samosvesti.

Na početku nisam verovao da će ih biti ovoliki broj. Danas mi se čini da sam tek zagrebao nezaraslu ranu, svoju i tuđu, dodirnuo bolna mesta ljudi sličnog iskustva i sudbine, ma gde bili, ma kome pripadali.

Priznajem i to da mi je najveća ambicija bila da književnim sredstvima, bar na tren, džarnem u nečistu savest, moju i vašu, našu i njihovu. Uprkos tome što sam nadmenom tonu Beseda sa gore pretpostavio mnogostrukost Ćutanja iz njene utrobe.

Istovremeno, nastojao sam da sa ovoliko prosedea konstruišem stvarnost koju će razumeti i neko ko do kraja nije upućen u temu, dakle priču o delu bilo kog naroda sa granice, bilo gde na svetu, nad čijom se grbačom vode ratovi, trguje imovinom i životima, gde se brišu stare i iscrtavaju nove granice.

Ostrašćeni među kritičarima, ne bez nadmenosti i prezira, pokušali su da me optuže za prikrivenu obnovu jugoslovenstva, verujući, valjda, da se višestoletno nerazumevanje i nadgornjavanje najmanje dva identiteta mogu književno oblikovati tako da se jedna strana ignoriše, a da se drugoj poju apologije. Uz sve rizike, radije sam se bavio onim mestima gde se suprotstavljene strane dodiruju, tamo gde su čvorišta na kojima se gube čisto nacionalne obrazine, gde su virovi u kojima se mute bistri nacionalni izvori i obostrano truju zajednički bunari.

Dabome, bilo je i mrzovoljnih cepidlaka, samoproglašenih tumača srpskohrvatskih međusobica, uvek spremnih da sa amvona podele po koju moralnu i spisateljsku lekciju, da traže sitne nelogičnosti, odbijajući da vide sve ostalo. Valjda im se nisam uklapao u stereotipe koje su odavno uspostavili prema temi (a možda i meni) ili su se pobojali da ne postanem što i oni – mirođija svake srpskohrvatske čorbe.

Nisam umirao u „lepoti imenovanja“ zaraćenih strana. Verujem da se one mogu zvati bilo kako, nezavisno od vremena i meridijana na kojima se vode. Radije sam bio sklon da prenapregnutim sadržajima svojih proza dam univerzalniji karakter i značenje, stalno vodeći računa da ni jednog trenutka ne poletim, da se ne odvojim od zemlje.

Nisam padao u iskušenje da se toliko uzoholim i poverujem kako se književnim sredstvima može sačuvati sećanje na jedno vreme, na ljude i krajeve. Pre sam sklon mišljenju da je neodgovornost udružena sa glupošću deo vasionskog zakona.

U mom shvatanju literature nacionalne ili etničke suprotnosti nisu neuralgične tačke na koje treba ukazivati, pošto su belodane svima koji misle svojom glavom. One su, pre svega, predmet mog književnog poigravanja, ne bi li u krajnjoj instanci, barem na simboličkoj ravni, otupio njene otrovne strelice, razdro mrtvo-ozbiljne ubilačke maske, a time i umanjio pogubnost njihove destrukcije.

I da ova ars poetica ne postane ars patetica, od mene – dosta.

Mnogi će reći – i previše.

I biće u pravu.

oktobar, 2016.

Ћ1    molski akordi    Ataka na Itaku    trezvenjaci    image


Comments

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *