O knjizi eseja „Na ničijoj zemlji“

Natalija Ludoški / Šibolet.- [U] Letopis Matice srpske, knjiga 498, sveska 4, oktobar 2016, str. 498-500.

Dušan Stojković / Esejistička zemlja romansijera Mirka Demića.- [U]  „Povelja“, Br. 2 / 2016, str. 128-135.


Natalija Ludoški
ŠIBOLET

Čitajući istovremeno više knjiga, desilo se da sam u Časovima čitanja Aleksandra Genisa naišla na poglavlje naslovljeno rečju „Šibolet”, čije značenje razjašnjava prevodilac u fusnoti: „Izraz koji u najširem smislu označava svaki gest, ponašanje ili praksu koja označava nečije poreklo ili pripadnost određenoj grupi. U užem, lingvističkom smislu, rečenica, formula, ali i običaj i sl. koji se smatra distinktivnim za neku društvenu grupu ili naciju.” Do sada nepoznata reč iz ruskog vokabulara koincidirala je sa sadržajem najnovije knjige Mirka Demića Na ničijoj zemlji, u kojoj su sabrani tekstovi o autorima čiji opusi, ali i sudbine, trajno zaokupljaju refleksiju i stvaralačku imaginaciju ovog pisca. (Uzgred, slučaj, sinhronicitet, ili kako ga već nazvali, predmet je Demićevog promišljanja u tekstu „Metamorfoze čuda u delu Danila Kiša” objavljenog u njegovoj prethodnoj esejističkoj zbirci, Pod otrovnim plaštom, 2010. godine. U istoj knjizi, pod naslovom „Ekspoze o romanu Ćilibar, med, oskoruša”, čitamo i ove redove: „Aleksandar Genis u romanu Dovlatov i okolina navodi: ʼKnjige o drugima se pišu kada nemaš šta da kažeš o sebi. U ovom slučaju to nije tako. Pišem je upravo stoga što nameravam da popričam o sebi. Ali da bih dosegao dalje, treba mi visoko drvoʼ.”) A svoju novu knjigu diskurzivne proze, Na ničijoj zemlji, Demić otvara tekstom „Branjenica”, i uvodnom rečenicom objašnjava značenje tog regionalizma: „U mom pokojnom zavičaju, sada takođe ničijoj zemlji, branjenica (suva ili netom usečena grana pobodena od strane vlasnika nasred ledine ili njive) označavala je zabranu ispaše, nedvosmislena poruka upućena svim pastirima koji u blizini napasaju stoku.” Konotativnost te lekseme autoru će poslužiti da formuliše i nameru sabiranja „Slova o jednom putopisu”, šest eseja, četiri marginalije i jednog putopisa među korice knjige o kojoj je ovde reč: „Zbirkom ovih tekstova usuđujem se, bar na nekoliko sati, dok ih čitalac bude prelistavao, da uzurpiram delić ničije zemlje, pobadanjem tekstualne branjenice, dajući za pravo i svima drugima koji, igrom sudbine ili ličnim izborom, polažu prava na svoje parče ničije zemlje, jer je ona, kako izgleda, jedini zavičaj iz kojeg niko neće da nas proteruje.” Tako se u ovoj knjizi Mirko Demić fokusira na Danila Kiša, Jakova Ignjatovića, Milana Budisavljevića, Milana Pribićevića, Niku Bartulovića, Stanislava Krakova, Miroslava Krležu, Dušana Srezojevića, Ivu Andrića, Stanislava Vinavera i Bruna Šulca. Žanrovski različiti, pisani različitim povodima, dati u jednoj knjizi, tekstovi potvrđuju ono što će u eseju o Niki Bartuloviću tvrditi i sam Demić: „I ovde se, po ko zna koji put, pokazuje da pisati i govoriti o drugima – uvek znači pisati i govoriti o sebi.” Šta bi bila zajednička svojstva poetika, svetonazora, biografija imenovanih pisaca i autora knjige Na ničijoj zemlji? Na emocionalnom fonu dominante su molske, nostalgija i usamljenost, a motivika usmerena na probleme i pitanja identiteta, apatridstva, zavičaja, granice (margine, periferije), rata, refleksa javnog delovanja na sudbinu književnog opusa… Sve ono što prepoznajemo kao konstante Demićeve poetike, pa i biografije. Rođen u Baniji, izvan matice zemlje, silom prilika dospeo u novu sredinu – Kragujevac, graničarskih korena i vojnog obrazovanja, intelektualno formiran tokom srpsko-hrvatskog zajedništva, izgubljenog zavičaja, s osećajem nepripadnosti i neprikosnovenim etičkim uzusima, vazda na ničijoj zemlji. Tako naslovna sintagma postaje oznaka mnogo čega: upućuje na skrajnuti položaj književnosti i pisaca u našoj sredini i vremenu (formulacija Vidosava Stevanovića), nebrigu za kulturno nasleđe, osećaj nepripadanja nijednoj etničkoj zajednici i, istovremeno, osećaj prepoznavanja i zajedništva s drugim u sferama duha… Tako Demić, u najnovijoj knjizi, nastoji da osvetli dela uglavnom onih autora koji su, da li iz ideoloških razloga ili poslovične nebrige za nacionalno nasleđe, zapostavljeni i zaboravljeni, neadekvatno vrednovani i slabo pozicionirani u istoriji srpske književnosti. Nasuprot njima, kao antijunak, paradigma kritičarske moći, ali i kratkovidosti, na nekoliko mesta u ovoj knjizi pojavljuje se neprikosnoveni arbitar s početka dvadesetog veka, čiji su ideološki rezoni često umeli da prevagnu nad smislom za artističke vrednosti: Jovan Skerlić. Ono što će autor izreći u tekstu o Milanu Budisavljeviću odnosi se na većinu tekstova u knjizi: „Ovaj esej će ispuniti svoju misiju ako uvede nekoliko radoznalaca u avanturu iščitavanja naše zaboravljene tradicije. U njoj se kriju dragocenosti kojih se ne bi odrekle ni veće književnosti, ni srećniji narodi.” Gotovo bez izuzetka reč je o piscima, najčešće srpskim, s prostora Habzburške monarhije, ili današnje Hrvatske u kojoj je i sam ponikao. (Maternja ijekavica katkad, uprkos lektorskim čitanjima, iznikne i na staranicama koje iščitavamo.) U tom smislu, ono što kazuje o srpsko-hrvatskom saživotu jedan od braće Pribićević: „Mi nemamo ništa protiv hrvatskog naroda… Ali se ipak valja pobrinuti da se osiguraju Srbi u Hrvatskoj i drugim prečanskim krajevima. Ne bojim se hrvatskih seljaka, ali će ih gospoda još dugo voditi, pa zato u slučaju federacije treba osigurati Srbima ravnopravno učešće u upravi i celom javnom životu…” – anticipira i sudbinu Mirka Demića. Opet, taj lični ali i kolektivni udes hrvatskih Srba tokom poslednje decenije 20. veka, jedinog jugoslovenskog nobelovca čini prisnim s piscem, našim savremenikom, koji u tekstu „Andrićeva mariborska anabaza” tvrdi: „Tako i svako od nas ima svoj Maribor i svoju mariborsku ćeliju. U njemu nam je bolno krcnula kičma i do suza zažuljali nevidljivi okovi na rukama. U njima su nam pljunuli u lice, svejedno da li doslovno ili usled kakve pogane reči. Svima su nam dodeljene situacije u kojima će nam se u kosti uvlačiti vlaga i neće nas napuštati do kraja života, kao kletva i prokletstvo.” Taj Maribor za Mirka Demića biće susjedansko-komšilijski rat, čije tragično-traumatično dejstvo pokušava da artikuliše u svojoj prozi. „Pisac ne piše da bi objasnio rat, već da bi sa čitaocem podelio svoju nemoć da to učini i razume”, autopoetički je stav koji izriče Demić u eseju „Igre sa smrću Stanislava Krakova”. Konačno, šta poziciju Mirka Demića na aktuelnoj književnoj sceni čini bliskom onim piscima koji još uvek skrajnuti čekaju na valjanu recepciju? S desetak proznih naslova koje je do sada objavio, među kojima vrhune Ćilibar, med, oskoruša (2001, 2005, 2011), Molski akordi (2008, 2009), Trezvenjaci na pijanoj lađi (2010), Pod otrovnim plaštom (2010), Ataka na Itaku (2015) – bez obzira na to što žiriji književnih priznanja katkad uoče vrednost njegovih knjiga – srazmerno kvalitetu dela, ostaje izvan fokusa čitalačke i kritičke pažnje. Razlozi su višestruki: poetički, sociokulturni, etički. U književnom kontekstu s odsustvom intelektualizma u prozi, ideološki nepotkupiv, racionalan, visokih estetskih i artističkih standarda, tematski mahom usredsređen na građanski rat devedesetih i zavičajne prostore, ne podilazeći čitalačkim očekivanjima, Demić ne nalazi čitaoce ni među onima kojima je taj sukob obeležio biografije. I sam tvrdi: „…moja literatura nije zamišljena kako bi zamaglila samoubilačke ludosti naroda kome rođenjem pripadam i da nedvosmislene poraze pretvara u pobede, moralne ili poetske, sasvim svejedno.” No, čitano ili ne, adekvatno valorizovano ili ne, na ovoj pijanoj lađi koja poprima obličje splava Meduze, delo Mirka Demića, poput Sterijinog, ukazuje se kao savest jedne epohe.


 

Dušan Stojković
ESEJISTIČKA ZEMLjA ROMANSIJERA MIRKA DEMIĆA

Mirko Demić je jedan od najboljih romansijera koje savremena srpska proza uopšte ima. Među živima, sa njegovim delima mogu se porediti samo ona koja su napisali Bora Ćosić, Radovan Beli Marković i Radoslav Petković. No, on se pored toga, samo na prvi pogled usputno, i esejistikom bavi. Njegove esejističke knjige Pod otrovnim plaštom (2010) i ova o kojoj pišemo sam su vrh aktualne srpske esejistike. Eseje Mirko Demić piše polako, iscezilirano, samo onda kada ga tema nad koju se nadvija toliko zgrabi da se iz njenog zagrljaja nikako odvojiti ne može. On ne spada u one tobožnje sveznalice koji su uvek spremni da o svemu svašta progovore. Pišu u njegovim tekstovima ravnopravno i on sam i ono o čemu se piše a koje njega za medijum uzima.

U prethodnoj esejističkoj knjizi, Pod otrovnim plaštom, Mirko Demić je „potrošio“ pisce koje najznačajnijim svojim literarnim predšasnicima smatra: Vladana Desnicu, Bruna Šulca, Vitolda Gombroviča, Vitomila Zupana, Danila Kiša i napisao izvrsne eseje o njima nudeći nove uvide, sagledavajući ih iz posebnog / iskošenog ugla, otkrivajući kako su oni povezani u snažno literarno jato, pokazujući kako se, i čime, i on sam njima u letu nad duhovno zarđalom stvarnošću ka slobodnom nebu pridružuje.

Na ničijoj zemlji ovoj literarnoj družini, od koje je samo Kiš dobio ponovni esej, ovaj put posvećen jednom od prvih njegovih tekstova koji je pohvala putovanju i jedinom njegovom putopisu, te odjecima njegovim u kasnijim Kišovim novelama, kao i Šulc usputno, ovaj put u jedinom za sada Demićevom putopisu – pribraja još nekolicinu pisaca bez kojih njen autor ne može. To su, pre svega, Jakov Ignjatović, Stanislav Krakov, Stanislav Vinaver, Ivo Andrić i Miroslav Krleža. Ali i, još uvek zasebnim esejem nepokriven a svuda prisutan, Miloš Crnjanski koji će – hajde pomalo i prorok da budem – biti stožer naredne Demićeve knjige. Ostali pisci o kojima piše njegova su otkrića: Milan Bogdanović, Milan Pribićević, Niko Bartulović (dvojici prvih priredio je knjige izabranih radova). U prethodnoj knjizi od zaborava je pokušao da otrgne Milku Žicinu.

Knjiga Na ničijoj zemlji je petodelno struktuirana. Otvara je uvodni tekst „Branjenica“, za kojim sledi izdvojen esej – drugi prolog – o zaboravljenom ranom Kišovom putopisu. Potom su pred nama eseji, koje prate marginalije, da bi se knjiga okončala Demićevim putopisom o njegovom boravku u Ukrajini, jedinim koji je dosada i napisao. Njime se zatvara krug koji je bio otvoren drugim tekstom u knjizi u kojem je o Kiševom putopisu bila reč. Ali, on je pisan tako što je Demić na svom putovanju za vodič uzeo Krležin Izlet u Rusiju i pokušavao, koliko je to moguće bilo, njegove tragove da sledi. No, tokom putovanja bio je i u Šulcovom rodnom mestu Drohobiču u kojem je ovaj veliki poljski pisac i smrt našao. Tako se Šulc, uz Kiša, pojavio kao vezivno tkivo koje je dve esejističke knjige dvema polovinama jedne celine učinilo. Nipošto slučajno, Šulc je junak i Demićevog romana Ćilibar, med, oskoruša koji je doživeo da, iako ga je Ninova  nagrada zaobišla, tri izdanja dobije i jeste jedan od najboljih romana koje posleratna srpska književnost uopšte ima.

Uvodni tekst, „Branjenica“, otpočinje Demićevim otkrićem kako se u njegovom „pokojnom zavičaju, sada takođe ničijoj zemlji“ (str. 7) branjenicom (suvom ili tek isečenom granom u zemlju pobodenom) zabranjuje ispaša stoke na njivi u kojoj bi se ova kojim slučajem obrela. Demić svoje tekstove smatra tekstualnim branjenicama jer je i književnost ničija (automatski to znači i svačija) zemlja: „Ako već ne možemo da biramo mesto i zemlju u kojoj ćemo se roditi, možemo bar da stvaramo Ničiju zemlju (makar ona bila vinaverijansko `zemljište za tugu`), po sopstvenom osećanju i potrebi, rukovođeni glađu i znatiželjom, a često i sledom slučajnih asocijacija, makar ta zemlja bila jezovitija i od ove, kušane i znane. Da nas bar, na čas, uteši aktivno učestvovanje u njenom stvaranju, koje je istovremeno i rušenje stvarnosti koja nam nije sklona. Kao i da novouspostavljena stvarnost stvara nas.“ (10)

„Šareno, kočoperno, kosmopolitsko perje, nostalgija i ljubav naša“ tekst je o mladalačkom Kišovom tekstu koji je bio pohvala putovanju i jedinom njegovom putopisu, takođe mladalačkom, „Izlet u Pariz“. U putopisu Kiš se priseća onih koji su o Parizu pre njega pribeležili koju: Matoša, Krleže, Ujevića, Bore Stankovića, Crnjanskog, Hajnea, Adija. Posebno ovog poslednjeg čije „Pismo o Parizu“ „inkorporira“ (13) u svoj tekst. Ono ga navodi da se osvrne i na nostalgiju koju u Adijevim pesmama pronalazi. Da on sam u Parizu „ne boluje od nostalgije“ pribeležiće Kiš najpre u „Izvodu iz knjige rođenih (kratka biografija)“ koji će se kasnije obresti na samom kraju Mansarde, a ta tvrdnja biće ponovljena i u nedovršenoj noveli „Jurij Golec“. Svoje shvatanje nostalgije Kiš će podastrti u eseju „Nabokov i nostalgija“. Demić će nabokovljevsku „bogatu nostalgiju“, i vremensku i prostornu, pronaći u svim Kišovim knjigama, osim Grobnice za Borisa Davidoviča. Prva će ispuniti Kišov Porodični cirkus; druga pripovetku „Enciklopedija mrtvih“ i onu koja je ostala nedovršena – „Lauta i ožiljci“. Demiću će, dakle, jedan rani Kišov tekst poslužiti kao inicijalna kapisla za razvijanje čitavog niza asocijativnih razrada i promišljanja jednog stanja i raspoloženja u kojem se čovek, pisac može naći. I to neće biti jedini takav slučaj kada je o njegovoj esejistici reč.

Esej „Jakov Ignjatović je došao isuviše rano“ gradi se na tezi po kojoj je ovaj naš znameniti romansijer, tvorac čitave serije romana, pravi začetnik, mnogo više od naivnog Milovana Vidakovića koji mu je prethodio, najzahtevnijeg, najobimnijeg i najsloženijeg proznog oblika, bio čovek i pisac kojem je „osama… bila sudbinski dodeljena“ (199) i to tako da on od nje nikako pobeći, i da je to počem hteo, nije mogao. Onaj ko je, na prvi pogled, učinio mnogo svojom monografijom da se Ignjatović kao takav prihvati, Jovan Skerlić bio je, istovremeno, i tvorac mnogobrojnih simplifikacija koje su poprilično zamaglile pravu recepciju Ignjatovićeva romansijerskog opusa. Njega je, pre svega „ jedio“ tempo Ignjatovićeve proze. (23) Ono što je bila osnovna njena vrlina, on posmatra kao njenu najveću manu. Demić ovako Skerlića „koriguje“: „Biser Ignjatovićeve proze je brzina pripovedanja, a novina u našoj dotadašnjoj literaturi su i njegovi rezovi, olako prelaženje preko naoko važnih detalja, koraci od sedam milja. Skerlić ne vidi da je upravo to jedan od najinovativnijih postupaka u našoj dotadašnjoj prozi, kojeg je do savršenstva primenio Bora Stanković, a pogotovo Miloš Crnjanski, njegovi ponajbolji učenici i nastavljači.“ (24) Iako vidovito otkriva kako je u Patnici Ignjatović imao „suv telegrafski stil“ (24), Skerlić i to manom, sasvim pogrešno, proglašava. Najznačajnijem srpskom kritičaru i književnom istoričaru dogodilo se tako da skoro uvek sve što je značajno i novo uoči u Ignjatovićevim romanima, ali, isto tako, i da sve to otkriveno i uočeno ne vrednuje kako zaslužuje već velikim manama i promašajima proglasi. Kao krajnji rezultat, međutim, ukazuje se promašaj kritičara / književnog istoričara a ne pisca o kojem ovaj izriče svoj sud. Skerlić nije uočio ni da „niko od dotadašnjih pisaca ne unosi u svoje knjige toliko događaja iz vlastitog života koliko to čini Jaša“. (29) Kao da je umrli veliki srpski romansijer vratio velikom našem kritičaru poput bumeranga u lice sve ono što je ovaj o njemu pogrešno rekao. Iako je Skerlić mislio kako Ignjatoviću svojom knjigom spomenik podiže, on ga je zapravo iznova sahranjivao. Srećom, neuspešno. Ceneći veoma nedovršenu Patnicu, koju su gotovo svi naši tumači otpisivali uzimajući je za potpuni promašaj, Demić se čudi što bar naše feministkinje ne posvećuju dovoljno pažnje ovom „biseru naše ne samo devetnaestovekovne književnosti“ (30) koji je sasvim u duhu onoga što one od literature traže.

Esej „Milan Budisavljević – romanopisac, esejista i pripovedač“ Demićev je pokušaj da oživi ovog sasvim zaboravljenog, ali sasvim neopravdano pritom, našeg pisca koji je imao tu nesreću da se na njega, povodom njegove pripovedačke zbirke Bijedni ljudi, poput kopca obruši, pre svega zbog uočenih uticaja ruskih pisaca na njegovu prozu, niko drugi do neprikosnoveni i često maksimalno brutalan Jovan Skerlić. Koga je Skerlić kritičkim svojim tekstom nokautirao, teško se – bar u očima čitalačke publike, koja je u Skerliću videla boga naše književne kritike – na noge podigao. Priče su bile otpisane. Sjajan roman Talasi, sa čestim – jednim od osnovnih uopšte – motivom povratka glavnog junaka iz daleka sveta, u suštini i gilgamešovski i odisejski, nije ni bio štampan kao zasebna knjiga već je bio ostavljen da u časopisu čami. Demić se pita jeste li se pisac uplašio onoga što se u njegovom romanu događa ili se uplašio novog Skerlićevog ataka pošto se nije pridržavao onih zlatnih pravila koje je Skerlić apotekarski svim srpskim romanijerima preventivno kao lek za (jedino) dobru literaturu bio propisao. Demić piše: „Ima u ovom romanu pasaža vanredne lepote i izrazite lirike. Među njima se izdvaja obrada stare legende o postojanju bele crkve na dnu jezera, čiju mističnu zvonjavu čuju samo odabrani. To je, svakako, jedna od najlepših slika u našoj književnosti.“ (38) Napisano je sasvim dovoljan poziv da se Budisavljevićev roman obavezno i pročita. Ne smemo se zadovoljiti samo papagajskim iščitavanjem nezasluženo kanonizovanih i u lektiru, nezasluženo takođe, uguranih romansijerskih ostvarenja. Iako je Budisavljević napisao samo tri eseja – „Ilijada u ogledalu kosovskih pjesama“, „Laza Kostić“ (u njemu je demonstrirano argumentovano neslaganje sa gotovo svim što je Jovan Skerlić o znamenitom našem romantičarskom pesniku napisao) i „Smisao i vrednost života“ – oni „na vjerodostojan način potvrđuju izuzetnu modernost književne pojave Milana Budisavljevića“. (39) Potvrđuju još nešto, jednako zanimljivo: pravom esejisti dovoljno je i samo nekoliko eseja da bi se kao pravi, i trajni, esejista i potvrdio. I pored Skerlićeve surove ocene, Budisavljević se obreo sa dvema pripovetkama u knjizi Noviji srpski pripovjedači, koja se pojavila u Zagrebu 1907. godine, u kojoj su mu društvo pravili Ćorović, Stanković, Domanović, Ćipiko, Kočić i Uskoković. Tek posle je usledio zaborav. Njegovo pripovedačko društvo iz navedene knjige se i danas čita. Jedino je on sasvim „preskočen“. O Budisavljeviću kao pripovedaču Demić ovako piše. „Teško je prenebreći ocene da u Budisavljevićevom pripovedanju ima odviše didaktike i intencionalnosti, ponegde nebrižnosti i olakog pisanja, ali sve to ne može da zaseni njegovu vanrednu poetičnost, ekspresivnost izraza, uverljivost pripovedanja i duboku religioznost. Njegovi bedni ljudi žive u nekadašnjoj Arkadiji čiji se tragovi još naziru – to je osnovni paradoks koji obezbeđuje životnost i uverljivost pripovedanja. Neobičan spoj između narodnog pripovednog obrasca i modernih poetičkih rešenja predstavlja najveći Budisavljevićev umetnički doprinos.“ (50) On zaključuje: „Milan Budisavljević je zanimljiv pripovedač, ali je još zanimljiviji romanopisac i izvanredan esejista.“ (51) Na nama, budućim njegovim čitaocima, je da proverimo tačnost iznetog suda.

O Milanu Pribićeviću je reč u eseju „Plač bez suza nad selom i seljakom Milana Pribićevića“. O ovom našem sasvim zaboravljenom piscu napisao je, „u nedoba“ (52), 1993. godine, monografiju Milan Pribićević: život i književno delo Milovan J. Bogavac. On je načinio i izbor iz njegova dela. I monografiju i izbor dočekao je muk. Pribićević je poprilično i sam kriv što je kao pisac zaboravljen. Književnošću se bavio samo u mladosti, a onda se okrenuo politici i zaboravio sasvim da je nekada i pisac bio. Bio je mnogo toga: „Osamljenik, begunac, prevratnik, revolucionar, seoski tribun, teoretičar i praktičar, urednik, politički agitator i poslanik, a, s vremena na vrijeme i – pisac.“ (55) Uz to, on je kudikamo manje značajan od Milana Budisavljevića koji ima šta i savremenim čitaocima da kaže. Njegov je život mnogo zanimljiviji od onoga čime nas je on kao kratkotrajni pisac darivao i mogao bi se, sasvim verovatno, napisati zanimljiv avanturistički roman s njim kao sižeom. No, to nikako ne može biti dovoljno opravdanje za to što ga je Stanko Korać u svom Pregledu književnog rada Srba u Hrvatskoj (1987) sasvim zaobišao. Upravo Milan Budisavljević je cenio ovog minornog pisca i čak se upustio u jednostranu polemiku sa nepotpisanim stavom Srpskog književnog glasnika u kojem su žarili i palili Bogdan Popović i Jovan Skerlić po kojem je jedina Pribićevićeva pripovedačka zbirka U mraku i magli (1904) „možda napisana sa nešto više pretensija“. Iako je njegovo književno delo naglo „presečeno“, Pribićević je, ipak, po Demiću, „bio i ostao najveći pripovedač Banije“ (63), a to nipošto za potcenjivanje nije.

Zaborav koji prekriva delo Nika Bartulovića sasvim je nezaslužen. Esej „Niko (Bartulović) na ničijoj zemlji“, koji sledi Tešićevo unošenje tri njegove pripovetke – „Tri divna druga“, „Hipotetikon“ i „Ljubav na odru“ – u Utuljenu baštinu I, antologiju cenzurisanih pripovedaka (1990), pokušava da ga iz njega izvuče. U poslednje vreme – posle dragocenog priloga Miroslava Karaulca „Andrićevi davni prijatelji“ u kojem se odbacuje netačna tvrdnja po kojoj je Bartulović poginuo u četničkim redovima i otkriva kako su ga, bez suđenja, partizani likvidirali –  pojavile su se dve značajne studije: „Niko Bartulović u predvečerje Drugog svetskog rata: ideološki pogled jednog hrvatskog intelektualca“ Sofije Božić i „Pripovedački postupak Nike Bartulovića“ Vesne Trijić. Druga tvrdi kako njegovo delo nipošto nije anahrono već sasvim na tragu ekspresionističke poetike i „pod snažnim uticajem pozorišne estetike“, pravo „poetsko i žanrovsko komešanje“. Demić tome pridodaje i „idejno vrenje i destabilizaciju svih književnih konvencija, kao i mutne nagoveštaje budućih političkih lomova“. (69) On Bartulovića vidi kao pisca koji se užlebio u zamišljenom pripovedačkom lancu između Sime Matavulja i Vladana Desnice. Izdvaja dve njegove izvanredne, antologijske, pripovetke „Hipotetikon“ i „Križ i trn“. Njegov naturalistički roman „Moj drug Tonislav Malvazija“ (1940), pisan po ugledu na Zapise iz podzemlja Dostojevskog i Božje ljude Borisava Stankovića, „može da bude i anticipacija takozvanog crnog talasa u književnosti u drugoj polovini dvadesetog veka“. (71) Mogao bi biti i preludij Desničinog Zimskog ljetovanja. Morao bi se pažljivo iščitati i njegov nedovršen roman Glas iz gorućeg grma, objavljen tek, posthumno, 2003. godine.

Stanislavu Krakovu posvećena su dva eseja (drugi je Demić pod marginalije podveo): „Igre sa smrću Stanislava Krakova“ i „Dva Stanislava srpske književnosti – Vinaver i Krakov“. Ovaj naš pisac pisao je samo nekoliko godina, da bi se, potom, sasvim posvetio publicistici, filmu, putopisima i pisanju memoara. Poslednjem spomenutom pripada vanredna knjiga Život čoveka na Balkanu iz koje Demić izdvaja samo nekolicinu primera e da bi istakao kako je ovaj naš pisac bio velemajstor detalja i fluidnog oslikavanja najsuptilnijih nijansi koje krase ljudsku prirodu. Jedan se odnosi na to kako njegovi iscrpljeni ratni drugovi ne umiru već se gase, „samo prestaju da žive“. Drugi na očajničko pucanje srpskih vojnika na albanskim gudurama u nebo, u samog Boga. Treći je tvrdnja kako životinjska patnja ljudsku prevazilazi. Četvrti opaska: „Ljudi kad ginu, na kraju postanu veseli.“ „Krakov je iskonski modernista“ kojeg je „stvorio rat. I kao pisca i kao čoveka.“ (78) Ono što gotovo svi koji o njemu pišu – to što rat ne posmatra s primetne distance, iz pozadine, retrospektivno, uz naknadno pametovanje – proglašavaju osnovnom manom njegove proze, knjučna je njena odrednica i vrhunska njena vrlina. Krila, koja se javljaju u naslovu njegovog najboljeg i jednog od najboljih naših ne samo antiratnih romana, u kojem s razlogom nema ni glavnog junaka ni fabule, „metafora su ljudske izmeštenosti u ratu“. (83) U čitavoj svojoj prozi Krakov „zamasima kadrira, onako nestrpljiv i žurajiv, donoseći nam svoje doživljaje u nervoznim fleševima, kao da nas zasipa šrapnelom“. (83–84) U drugom svom prilogu Demić se, kako u njegovom podnaslovu i beleži, nadvija i snatri nad zajedničkom fotografijom Vinavera i Krakova. Obojica su na njoj nasmejani. Vinaver, nasmešen, nešto priča čemu se Krakov, ukrštenih prstiju, razdragano smeši. U svom tekstu Demić ukršta njihove sudbine upoznajući nas sa svim mogućim susretima koji su se između njihovih porodica i njih samih desili ili su se barem mogli desiti. Pronalaze se u njihovim delima i odblesci dela onog drugog. Prate se kritički i parodijski Vinaverovi odazivi na književne izazove njegovog avangardnog sadruga.

Sledeći esej je naslovljen „Ispod osmatračnice svesti, tik do proplanka stvarnosti ili o Krležinim Dnevnicima“. Krležini Dnevnici pisani za vreme Drugog svetskog rata „postaju Snevnici“ (94). On „ima nesreću da ne sanja dubok san. Njegovo snivanje kao da je pod kontrolom razuma.“ (97) Uvek kod ovog pisca samoća biva „nešto što neprestano raste, zadobijajući gigantske razmere“. (93) Dnevnici Krležini vođeni tokom svetskih ratova, Prvog i Drugog, za razliku od ostalih koji su puko dnevničarenje, zasebna su celina, vanredna dnevnička proza, „najeksperimentalnije Krležine stvari“ (100)

Drugi tekst o znamenitom hrvatskom piscu marginalija je „Nervoze oko Krleže“. U njemu se iznosi stanovište po kojem je Krleža neprekidno živ ali tako što one koji ga čitaju ili pišu o njemu neprekidno izaziva, začikava: „Sa Krležom se polemiše, njemu se suprotstavlja, on se domišlja, redefiniše, vitoperi i deformiše.“ (116)

U marginaliji „Okvir bez Srezojevićeve fotografije“ piše se o ovom našem pesniku čiju nijednu fotografiju nemamo a koji je imao, ili sreću ili nesreću, da se u čuvenoj Antologiji novije srpske lirike svoga profesora Bogdana Popovića, u kojoj nije bilo mesta za Disa ni za Kostićevu vrhunsku pesmu „Santa Maria della Salute“, nađe sa pesmom „Unutrašnji dijalog“ što je izazvalo čitav niz naših i hrvatskih kritičara (Jovan Skerlić, Antun Gustav Matoš, Svetislav Stefanović, Tin Ujević, Vladimir Čerina; jedini koji se nije upecao da ono što je bilo sasvim moderno nevrednim proglasi bio je lucidni, još uvek pseudonimom pokriven, Stanislav Vinaver) da se na njega i njegovo pesništvo i bukvalno ostrve posle čega je sledilo njegovo odustajanje od svakog književnog rada, zapadanje u duševnu krizu i okončanje života u mreži za ludake beogradske psihijatrijske klinike u kojoj mu je društvo pravio Petar Kočić. Nesporazum sa Srezojevićem nastavljen je i kasnije: on, koji se ustremio ka onostranom, sasvim proizvoljno proglašen je „perjanicom proleterskog pesnika“. (104)

Sledeća marginalija je „Andrićeva mariborska anabaza“. U mariborskoj tamnici okončava se ono što je bilo ključno za ranog Andrića i nagoveštava se ono što će biti okosnica poznog, klasičnog.

Pišući o onima koji su bili na ničijoj zemlji i želeći da tako ubuduće ne ostane, Mirko Demić nam je pokazao kako njegova esejistička zemlja izgleda. Svako ko bar malo proboravi u njoj ne može o onima o kojima je Demić lucidno pisao da misli ono što je mislio pre nego što je u nju ušao. Ako je uopšte o njima pre išta i mislio.

 


Comments

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *