POBEDNICI, POBEDNICI

Završna scena iz drame POBEDNICI, POBEDNICI, pisane po motivima iz proze Stanislava Krakova

Bolnica. Staša leži u krevetu. Pored njega, na stolici, sedi uvek nasmešeni Vinaver. Na stolić, pored Stašinog uzglavlja, spušta nekoliko knjiga.

VINAVER: Zaboga, šta to uradiste sa sobom?

STAŠA: Pucao sam u vojnika u sebi.

VINAVER: Pa, ubiste li ga?

STAŠA: Ubio, nego šta! I nije mi prvina! Noćima sanjavam kako bajonetom ubadam bugarskog vojnika i u ruci osećam otpor kostiju u telu. Lepo ih čujem kako krckaju… Nažalost, tom vojniku u sebi srce tek okrznuh!

VINAVER: Zaboravili ste da time pucate i u budućeg pisca? Srce je svojina literature.

STAŠA: Dragi moj Vinavere, ovoj zemlji ne trebaju vojnici, poput mene. Sada su na ceni manipulatori, politikanti, udvorice i pridvorice. Još joj manje nedostaju pisci.

VINAVER: A bili ste na dobrom putu da postanete novi Laza Lazarević.

STAŠA: Zaboravljate da ja ne lečim, poput Laze, već razboljevam sve oko sebe.

VINAVER: Istina, razboljevate beogradske dame! Postoji opravdana bojazan da svojom lakomislenošću izazovete seriju samoubistava. Među njima se u čaršiji vodi tihi rat. Svaka misli da je upravo ona razlog vašeg šenlučenja.

STAŠA: Samo se vi šegačite. Nemate respekta prema mom ranjenom srcu.

VINAVER: Ah, nemate ni Vi prema njihovim srcima. Šta ćete kad izađete iz ove mrtvačnice? Da obilazite jednu po jednu i da se izvinjavate, uz dubok naklon i rukoljub? Evo i „Politika“ tvrdi da je reč o nesrećnoj ljubavi! (pruža mu novine)

STAŠA (ljutito): Ma kakva nesrećna ljubav! (pauza) Demobilisaću se. Moji nervi nisu podobni za mirnodopskog oficira. Uostalom, ima ih na kamare. Posebno ovih iz austrougarske vojske. Pljušte unapređenja i postavljenja.

VINAVER: Za to smo se, valjda, borili. Sad su u modi borci protiv takozvanog kajmakčalanskog mita.

STAŠA: Borili smo se protiv njih, tih istih boraca, a ne za njih, kako sad ispada. Po svoj prilici i to je mit.

VINAVER: Manite se njih! Mislite jednom i na sebe. Kuda dalje? Bili ste divan kuriozitet! Oficir, pa još i pisac! Mističan spoj! Daleko biste dogurali. Ovako, bićete samo jedan od nas, demobilisanih. Ukoliko i od toga ne odustanete. Nikad vam nije bilo ugodno u krdu.

STAŠA: Da, ja ili napadam ili odstupam. Nema trećeg! U meni se bore samoubilačka sila sa onom koja žarko želi da živi. Valjda su to ostaci degenerisanog plemstva po očevoj liniji.

VINAVER: Pa u odsustvu neprijatelja ili otmenih dama – dižete ruku na sebe?

STAŠA: Vinavere, vi ste spadalo! Od vaše sprdnje počeću opet da se smejem. A rana još nije zarasla!

VINAVER: Zaboravljate da smeh leči, kako bi rekao Frojd, a papa Bergson bi vas podučio kako je smeh – sam život.

STAŠA: Ne zasmejavajte me svojim teorijama o smehu. Ovde uspeva samo sprdačina. Eventualno – podsmeh.

VINAVER (ustaje sa stolice, gleda kroz prozor): Vidim ja da vam je već bolje. Uludo sam se brinuo. Povratio vam se stari dobri cinizam, a za njim će i sve ostalo. Ostajte mi dobro. Odoh, kroz prozor vidim da Vam u posetu dolazi Isidora! Bojim se da nas troje nemamo zajedničkih tema. Ne može da mi oprosti što sam joj zamerio nedostatak temperamenta i mašte. Ili, pre, zbog „Bibliotekara društva Svetog Živka“, iz „Pantologije“.

Vinaver užurbano odlazi. Staša uzima donete knjige. Lista a da se ne udubljuje u njih. Intermeco. Pa tiho kucanje na vratima. Ulazi Isidora Sekulić. Ima oko četrdeset godina.

ISIDORA (osmehuje se): Nećete mi zameriti. Došla sam da obiđem svog najmlađeg kolegu.

STAŠA (zaprepašten, zbunjen): Ne, ne. Zašto bih…

ISIDORA (iz kese vadi staklenu teglu): Nešto sam vam donela za okrepu. Nikad nećete da pogodite.

STAŠA (smeši se): Pekmez… ili med…

ISIDORA: Ništa od toga, već – kavijar…

STAŠA: Niste trebali. Ovde me dobro hrane, iako mi se ne jede.

ISIDORA: Nije ovo običan kavijar.

STAŠA: Niste, valjda, potegli u Rusiju po njega?

ISIDORA: Ne, ali sam ga naručila iz – Kladova!

STAŠA (potresen i ponovo zbunjen): Vi znate da sam deo detinjstva proveo u toj varoši?

ISIDORA (blago se smeška): Mene bije glas da se temeljno pripremam za svaki susret.

STAŠA (zbunjen): Ne znam čime sam to zaslužio.

ISIDORA: Treba vas dobro negovati da povratite izgubljenu snagu. Bićete vi opet pomamna bujica koju niko ne može da zaustavi.

STAŠA (rukom pokazuje na stolicu): Zaboga, zašto ne sednete? Potpuno ste me zbunili. Držim vas da stojite kao regrut, umesto da padnem na kolena pred najvećom našom književnicom.

ISIDORA (oprezno seda i odmahuje rukom): Manite se bontona! Navikla sam da me ljudi izbegavaju. Ili se bar trude da me ne primećuju.

STAŠA: Ljudi se uznemire u društvu pisca, pa i ja. I oni, pa evo i ja se pitam da li sam materijal za književnost ili tek ezgotičan primer.

ISIDORA: Ni jedno ni drugo. Samo se još jednom uveravam kako život najviše vole oni ljudi koji traže smrt. Doista, ja u vama vidim život u najlepšem obliku.

STAŠA: Nagonite me da pocrvenim.

ISIDORA: Nadam se da ste bar za trenutak osetili strah dok ste pucali u sebe.

STAŠA: Ne, u tom času sam bio pun želje da umrem. Nije bilo mesta za strah.

ISIDORA: Divim se ljudima koji nemaju straha, iako volim strah. Čini mi se da bih se dematerijalizovala bez straha. On me drži na okupu, a ne kosti i koža.

STAŠA: Možda se čini da sam dugo razmišljao o tom činu. U stvari, samo sam se prepustio samoubilačkom instinktu.

ISIDORA (pruža ruke prema njegovom čelu i blago ga dodiruje): Možda je to život pucao u Vas. Onaj – neproživljeni.

STAŠA (kao da je hipnotisan od njezinog dodira): Možda ste u pravu. Oduvek sam bio na svoju ruku… malo luckast…

ISIDORA: Vi ste junak, a junaci i elementarne sile ne znaju za smrt.

STAŠA: Ja sam smrt koja se maskirala u život.

ISIDORA: Sledeći put ću da vam donesem guščije džigerice i šampanj. Već sam naručila. Valjda doktor Petrović ne brani.

STAŠA (smeška se, dok ga ona miluje po kosi): Nemojte, Isidora! Za sad je dovoljna blagost i nežnost koju unosite u sobu ovog živog mrtvaca.

Zamračenje.


Comments

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *