Malograđanština koja nikad ne spava

Negdašnje vrline tog Zupanovog romana ne leže samo
u hrabrosti što je, kako se Zvonimir Majdak
svojevremeno izrazio, ´izgubio posljednju dlaku na
jeziku´ u obradi ´ispodpupčanih regiona´ –
´zajapurenim čistuncima i latentnim sladostrasnicima´
uprkos! I tu, kao i u većini svojih romana, Zupan
elaborira večnu i nikad završenu borbu među ljudima,
u ovom slučaju su to dvoje supružnika, pokazujući kako
i u ´dvopolnom paklu´, nije ništa manje surovo nego
u konfrontaciji vojski, zatvorenika ili država,
ustoličujući, poput svojih slavnih, već pomenutih
prethodnika – ´seks kao polje obračuna´.

Mnogima je roman Igra sa đavoljim repom Vitomila Zupana delo jedne sezone, psovka za puritansko uho i oko, a za one koji su nastojali da ga do kraja minimalizuju – daleki i pozni odjek anglosaksonskih spisateljskih, davno osvojenih i usvojenih sloboda i nazora. Međutim, kada se pomenuto delo pročita iznova, sa distance od trideset godina (prvi put je štampano 1978), još jednom se uveravamo kako je reč o romanu sposobnom da govori i o našem vremenu, sa aktuelnošću koja povremeno prelazi u jezu, nalik onoj pred kojom se nalazi svaki bolesnik koga suočavaju sa neugodnom dijagnozom.

Zupanov junak, kao, uostalom, i većina njegovih literarnih protagonista, nije od onih mudraca koji plove iznad stvarnosti, već u njoj učestvuje svom silinom i, isto tako, još žešće strada od iste te stvarnosti.

Njegovi junaci u ovom romanu žive u onom vremenu nad kojim uzdiše i vajka se nemali broj nostalgičara svih fela, nazivajući ga zlatnim i vrednim ponovnog proživljavanja.

Kakav je to roman? Kakvo je vreme i društvo za kojim čovek našeg vremena toliko tuži? A kakvi smo to mi, danas, kad nam se pakao opisan u Zupanovom romanu, odavde, pričinjava rajskim naseljem?

Odgovor na prvo pitanje možemo da posudimo od samog pisca već sa prvih stranica romana. Dakle, njegovo delo je „smesa blasfemije, pornografije, izazovne nedoličnosti, satire i ironične filozofije“.

Međutim, da li je samo to?

Iako glavni junak, Jakob Džeki Benedik, priznaje da on i njegova žena Lida pripadaju „srednjem sloju u socijalističkom poretku“, ovo je roman o muškarcu i ženi u svim vremenima i porecima, kao i njihovim, uglavnom neuspešnim, pokušajima da jedno drugim zavlada, odnosno da se uzajamno – razumeju.

Zupan se suočio sa onim sa čim se suočava svaki ozbiljan pisac – pred nasleđem svetske književnosti koje tretira slične probleme i pitanja. Od Bokača, Vijona, Markiza de Sada, Bodlera, Verlena, Remboa, sve do Henrija Milera i Čarlsa Bukovskog. I kao svaki veliki pisac – ponešto je i pridodao toj ogromnoj i neiscrpnoj temi.

U ovom romanu, međutim, demonizam takozvanog malog čoveka dobija puni intenzitet. Ovde se sve razgolićuje i obeščašćuje, bukvalno i metaforično. Pornografija sticanja, lagodnog života, pornografija mržnje i nerazumevanja dobija đavolsku auru pred kojom se bespogovorno kleči do samog uništenja i samouništenja.

Kakav je to svet kome pripada Zupanov glavni junak i njegova žena? Evo kako ga on opisuje: „Običan sam, osrednji čovek, član malenog naroda, donekle ambiciozan, primerno školovan (nama je naša naobrazba većinom samo lak preko dlakave površine), nisam glup, ali ni posebno nadaren za neko područje; takav kakav sam neću izmeniti svet…“ I njegov brak je, naoko, običan, ni po čemu različit od ostalih.

Džeki i njegova žena Lida pripadaju sloju koji ima tendenciju da se širi i raste „iznad svih mogućih normi, preko svih ljudskih visina, pa i preko granica svog vremena…“. Pripadnici tog sloja čitaju roto-romane, slušaju isključivo laku i zabavnu muziku, u pozorište odlaze retko, čitaju horoskope, listaju revije, tek ponekad odu u bioskop, članovi su sindikata, vladajuće partije, strukovnog udruženja, društva za ulepšavanje grada… Žive u stanovima (ali u zasebnim sobama) čiji su zidovi ukrašeni slikama domaćih slikara na ceni, kao i skromnim reprodukcijama, stolićima sa intarzijama, ogledalima sa zlatnim okvirom, baroknim gipsanim anđelčićima, dok su ormari ukrašeni sa „nekoliko metara zgodnih knjiga“…

Malograđanština kakvu nam opisuje Zupan sastavljena je od: cigareta, turskih kafa („koju bi trebalo staviti na državni grb“), hladnih pića, glupih reči i mlohavih kretnji. To je svet koji pripada dobrostojećem srednjem sloju bez prave unutrašnje kulture, koji prezire sve okolne države i gaji umereno rodoljublje, iz nužde govori ili čita na kakvom stranom jeziku, kupuje cipele u Trstu a odelo u Celovcu, unajmljuje spremačicu; svet koji drži do svog hobija (lova ili ribolova), prežvakava kakav svetski trač, komentariše nemaštovite filmove, odlazi na nedeljne utakmice, dakle – onaj član društva koji nigde ne zaostaje ali se nigde i ne zaleće, gaji „ispravan odnos prema državi, narodu“, prema čoveku kao vrednosti uopšte; nastoji da ne odaje kakvu strast, tugu ili radost; sav višak novca pretvara u devize, klanja se Njegovom Veličanstvu – Vikendu, a sledstveno tome i – Vikendici (kao potvrdi društvene uspešnosti), u koju ponekad ode da se odmori, a odmarajući se, da malo zasvinji sebe i sve oko sebe.

Međutim, utažena glad za materijalnim ugodnostima i gomilanjem statusnih simbola, kao po pravilu, dovodi do one druge gladi, usled koje nastaje „emocionalna pustoš, netrpeljivost, neslaganje, mržnja, želja za uništenjem i degradacijom partnera“.

Pisac je nedvosmisleno uveren da je greška – u nama, u čoveku. – Koje je ime greške? – pita se Zupanov junak. Upravo u traženju odgovora na to pitanje teče ovaj roman, bez preterane nade da će se doći do zadovoljavajućeg odgovora, ali nesumnjivo verujući da bar podastire materijal za njegovo uobličenje od strane svog budućeg čitaoca.

Negdašnje vrline tog Zupanovog romana ne leže samo u hrabrosti što je, kako se Zvonimir Majdak svojevremeno izrazio, „izgubio posljednju dlaku na jeziku“ u obradi „ispodpupčanih regiona“ – „zajapurenim čistuncima i latentnim sladostrasnicima“ uprkos! I tu, kao i u većini svojih romana, Zupan elaborira večnu i nikad završenu borbu među ljudima, u ovom slučaju su to dvoje supružnika, pokazujući kako i u „dvopolnom paklu“, nije ništa manje surovo nego u konfrontaciji vojski, zatvorenika ili država, ustoličujući, poput svojih slavnih, već pomenutih prethodnika – „seks kao polje obračuna“.

Roman Igra sa đavoljim repom Vitomila Zupana je gotovo jednoglasno ocenjen kao svojevrsna anatomija morala srednjeg društvenog sloja.

A danas, u našem vremenu, upravo o tom sloju govorimo ne bez nostalgije, tražeći prečice da ga reanimiramo, tako da to pregnuće postaje državni projekat u većini tranzicionih zemalja. Otuda Zupanova knjiga dobija na aktuelnosti na način kako to velika literatura uvek čini – da nam se podsmehne!

 

Objavljeno: 22. oktobar 2011. na  http://www.maribor2012.info/

Maribor 2012 – Evropska prestolnica kulture
Maribor in partnerska mesta Murska Sobota, Novo mesto, Ptuj, Slovenj Gradec in Velenje bodo v letu 2012 Evropska prestolnica kulture.


Comments

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *