Pod otrovnim plaštom

pod otrovnim plastom

SADRŽAJ

Mit o izgubljenoj knjizi ili
črezvičajni svrabež knjigopisanija

HERAKLOVI ŠMRKOVI 
Polemičnost Vladana Desnice
Metamorfoze čuda kod Danila Kiša
Desnica i Kiš (preplet)
Selimovićevo rvanje s nesigurnošću
Milka Žicina – paradigma spisateljice XX veka
Beda zarobljene materije ili tužna sreća Bruna Šulca
Nad Gombrovičevom „Pornografijom“
(O)smeh čoveka koji zna previše: o melanholiji u delu Vitomila Zupana

AUGIJEVE ŠTALE
Pripadati svome nepripadanju
Bestidnost i nadmenost uma
Učena prostota
Taština nad taštinama
Ostavština u fermentaciji
I Zupanov đavo nikad ne spava
Don Kihoti ozbiljnog lica
Fuš-note
Čiji je naš Desnica?
Eksopoze o romanu „Ćilibar, med, oskoruša“
Kalfensko slovo o granicama
Vade mecum

VADE MECUM

Legenda o Heraklu mi se učinila naročito podesnom za poređenje sa književnim zanatom.

Da bi postao najveći grčki heroj, Herakle je morao, najpre, da ubije svog učitelja, kuša ludilo u kome će usmrtiti svoju i bratovljevu decu, da izvrši svih dvanaest podviga, osvoji Troju, da boluje i robuje, zadaje smrt prijateljima, peva u kući umrloga, da bi ga, konačno, na samrtnu lomaču odvela ženina ljubomora.

Plašt, koji mu je poslala supruga, u strahu da će joj muža preoteti druga žena, bio je natopljen krvlju kentaura Nesa, jedne od Heraklovih brojnih žrtava, krvlju zatrovanom žuči lernejske hidre, koja se nalazila u svakoj od njegovih strela.

Taj otrovani Heraklov plašt, čini se, ogrću svi koji se late „pera“ ili tastature, ne znajući da će se pod njim(a) zlopatiti, uz male izglede da budu nagrađeni odvođenjem na svet(l)i Olimp.

Mnogi će hteti da odustanu i sa sebe skinu plašt, ali će biti kasno, jer se on već sljubio sa telom, pa bi sa njim morali skidati vlastitu kožu i čupati meso.

Uz sve to, živeće u strepnji hoće li ga u poslednjem času, pre nego što se lomača razbukti, nečija svemoćna ruka podići i odneti u društvo „besmrtnih“, na klackalici između entuzijastičkih uzleta i zgađenosti nad književnošću i njenim okolišem.
Knjiga počinje, kako je i red, Mitom o izgubljenoj knjizi ili črezvičajnim svrabežom knjigopisanija, koji je u prvom izdanju (2001) bio sastavni deo romana Ćilibar, med, oskoruša, ali sam ga u drugom (2005), zbog njegovih „esejističkih pretenzija”, izostavio, uveren da bolje „pristaje” ostalim tekstovima iz ove knjige, jer načinje večno zagonetnu/neodgonetnu temu (be)smisla knjige i njenog (ne)pisanja.

Slede ga tekstovi iz Heraklovih šmrkova kako bi podgrejavali nadu da se, makar privremeno, i ne bez strasti, bar može usporiti neizbežno propadanje literature u septičku jamu vremena.

Očekivano je da iz Augijevih štala ne „miriše“ najugodnije, ali bih bio spokojniji ukoliko bi čitaocu bila vidljiva iskazana autorova grčevitost i upornost da se u takvom okruženju, „u moru gada“,  ostvare bar separatne pobede, pošto se, između ostalog, bave i produktima „književne probave“ i lešinama takozvanog književnog života. Neki tekstovi iz drugog dela knjige liče na zaludne pokušaje spasavanja olupina onih lađa koje su nedovoljno uočljive oficijelnim radarima ili su razbijene udarima o podvodne hridi ravnodušnosti.


Comments

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *