“SVOJ JEDINI ŽIVOT TI ŽIVIŠ U MENI”
Desilo se to u proleće, usred cvetanja bagrema, kad šume zabele, kad nas od cvetne omame spopadne lagana vrtogalvica, pa počinjemo tumarati predelima, zagledani, bledi i umorni.
Zabadasmo grozdove, bele, iza ušiju, u džepove, u pletenice devojačke i žvakali, žvakali te bele i mirisne leptirice, cedeći iz njih opor sok, da bi potom ostatak pljuvali; bezobrazno, nemo, kao da povraćamo.
Raspored i omer beonjače, plave rožnjaće i crne zenice; veličina, boja I radijus zakrivljenosti trepavica; preplanulost zaobljenog lica, velike usne oštrih uglova, pravilnih zubiju – čine NJEN večni osmeh.
NJU treba usamiti, odvojiti, kao što jastreb od jata goluba odvaja, onespokojiti je,”svesti na sebe“; tada mi se povija, priklanja, privija…
Početno slovo NJENOG imena pokušao sam utetovirati na levoj naddlanici, u onom uglu što ga obrazuju koreni palca i kažiprsta, ovim istim naliv-perom, ali me – bolelo; danas se vide samo dve tačkice. S – kružnica povučena do pola, pa, umesto da obrazuje krug, izvija se i kreće u drugom smeru; to je, u stvari, kružnica koja je izbegla obrazovanje kruga.
Jednom, nakon buđenja, spoznao sam, zaprepašćen, da mi i kičma oponaša konture tog mističnog slova.
S slovo S; dva cveta; peščanik; dva dupeta; seksualni čin;…
A bejasmo veseli, u trku hvatasmo još u vazduhu padajuće lišće.
Da je htela – vodio bih je do same ivice metaforičnosti; pokazivao joj mesta gde imenice postaju glagoli; zajedno bismo slušali kako mašta javu podvlači; uverio bih je da pesnik miriše na večnost; naterao je da prizna kako je bičevanje dijalektike istovremeno i njeno – kičevanje; vodio bih je na kemenolom gde ironiju bruse do zatupljenja…
Mi, deca, uvek smo se slikali zimi, u snegu. Raširili bismo ruke i padali u celac, kao krstovi. Zatim bismo se pažljivo, kao pijanci, pridizali, da ne oštetimo kalupe.
Čini se da je ONA prekrasna žena koraknula od mene i da ja tu promenu indiferentno konstatujem.
U mom kraju se ne kaže – Hajdemo zapevati! – već – Ajmo zađevojkati!
Pravili bismo grudve snega, bacali ih u nebesa i podletali glavom poda nj.
– Šta radi žena u njegovoj knjizi?
– Ljubi svoje usne njegovima.
Ta ŽENA, kako izgleda, nije – žena, jer JE među njima ne nalazim.
Ne pamtim da sam JE zvao imenom; u našoj relaciji bi to štetilo poput trećeg lica.
A nekoć smo formule po dlanovima ispisivali, zbunjujući, tako, učitelje i gatare.
R. B.: – Kada si sa mnom, čini mi se kao da me nema!
PROBLEM RUKU
Naše zadnje namere su, u stvari – prve!
„Kada već pišeš o mrtvom čovjeku, dobro pazi da ne ispadne – dobar. “
Ako se već nalaziš usred karnevala, u kome je zakrabuljenost prirodno svojstvo, moraš biti pomiren sa činjenicom da niko neće poverovati u istinitost lika. Postoji mogućnost da ti odaju priznanje za izvanrednu parodiju ljudskog obličja.
Od žene ostane ime, od noći – zvezda, a od dana – sumrak pod veđama.
On ima zamišljen pogled na svet, odonosno, njegov pogled na svet je – spušten.
Prhnula su danas ispred mene, iz trave, dva divlja goluba sa belom omčom oko vrata. (Glupa simbolika sveta!)
Baka i deda, ti divni starci mog detinjstva, ne ukazuju se u sećanju kao likovi, već kao – priče; gomile reči koje njihovom veštinom u mojoj glavi stvarahu slike, maglovite predodžbe o čudesnom:
KENOZIS
Išli Bog i Sveti Petar od Obljaja, Buzete i Dabrne kroz naše selo i kad dođoše do Mosta Resanovića, vidješe nekoliko žena pod njim. Zaustaviše se na mostu, te Bog upita:
– Bajalice, bajete?
One, na to, uglas:
– Bajemo!
A Bog će:
– Ne ubajale!
One, na to, uglas:
– Ni vi ne stigli đe ste naumili!
Njih dvojica, zatim, nastaviše put, pa kad se trebaše popeti na nebo, Sveti Petar uspravi dugačke lotre. Pokušaše nekoliko puta, ali se ne uspješe popeti, te nastaviše dalje da obilaze sela.
Kad ponovo naiđoše na ona tri sela (Obljaj, Buzetu i Dabrnu), i kade dođoše do našeg, stupiše na Most Resanovića. Ispod njega vidješe nekoliko žena. Zaustaviše se na mostu, te Bog upita:
– Bajalice, bajete?
One, na to, uglas:
– Bajemo!
A Bog će:
– Ubajale!
One, na to, uglas:
– I vi stigli đe ste naumili!
Njih dvojica, zatim, nastaviše put, pa kad se trebaše popeti na nebo, Sveti Petar uspravi dugačke lotre, te se obojica lako popeše.
Jedina fizička veza između generaciju su – polni organi.
Raspračanost je odraz rastočenog sveta, nesklonog vaskrsavanju.
Nikad ne mešajte knjige. Držite ih odvojeno jednu od druge, jer one noću spletkare, šuruju, terevenče, orgijaju… Jutrom nalazimo listove jedne knjige u koricama drugih, izmenjenih ovitaka i nanovo ukoričenih.
Samo se ponori nekoliko trenutaka duže glasaju od mene.
I krvav izmet posledica je poetske opredeljenosti.
Mrtve su, ipak, izmislili – živi.
Završih tu knjigu u dvadesetpetoj godini života. (Rveći se sa bajkovitošću ljudskih dela.)
Ne povlače li trepavice krpicu neba sa sobom?
Postigao sam prvu kosmičku brzinu. – Postao sam satelit!
Problem ruku jedino su uspešno rešili mrtvaci.
Ova rečenica je nepotrebna.
A ova – suvišna.