Molski akordi

molski akordi

Sadržaj

I. N. R. I.
Nevernik usred revolucije
Zagranični razgovori
Molski akordi
N. N.
Put pod kojim se staza uvija
Žitije Nikole Čučkovića
Život je predstava za druge
Luk i voda
Ružičasti beleg ispod ključne kosti
Stakleni oreol
Kadenca
* * *
I. N. R. I.

Tada vojnici sudijini uzeše Isusa u sudnicu
i skupiše na nj svu četu vojnika.
Po Mateju, 27, 27.

Bog mi je svjedok da se danima puškaralo, bez bitnijeg povoda i vidljivog učinka. Na jednoj obali kanala bili smo mi, na drugoj oni. Preko dana nas je davilo sunce, a preko noći izluđivali rojevi krvožednih komaraca. Iznad naših glava bi s vremena na vrijeme zacvilio po koji metak i nestao poput bezglave mušice. Pored kuršuma, razmjenjivali smo rafale uvreda i ružnih riječi. Kako između sebe, tako i sa onima preko vode.

Kako smo znali i umjeli, ispunjavali smo zjap praznine koja nas je podijelila. Ličili smo na česnike neke bezazlene dječije igre, sve dok jedne noći nekolicina njihovih nije prešla kanal i u rovu zaklala dvojicu naših, na spavanju.

Taj događaj nas je prenuo. Strah i hrabrost uzeše se ruku pod ruku. Na sopstveno čuđenje i mimo svjesne namjere krenuli smo u opšti napad. Pucali smo nasumice iz sveg oružja koje smo posjedovali.

Digli su se iz rovova više bukom nego preciznošću naših metaka i projektila. Počeli su sumanuto da bježe, ne pružajući nam ni najmanji otpor.

Bježali su brže nego što smo ih gonili.

Ulazili smo u njihova opustjela sela i nemilice pljačkali sve na šta smo nailazili. Prelaženje do tad zabranjenih granica pravdali smo potrebom namirivanja dugova iz prethodnog rata. Točkovi napada zaglibiljivali su se u kaljuzi pohlepe. Pretovareni transporti krenuli su bez reda i mjere unazad, u ozadinu. Srećom po nas, protivnike je i dalje gonio njihov strah.

Tek slijedećeg dana mogli smo nastaviti sa napredovanjem. Samo bog zna zašto otpora i dalje nije bilo. Sve se ponavljalo od kuće do kuće, od sela do sela.

Rat su ubrzavali opšti, a usporavali lični ciljevi.

Naglo usporavanje počelo je bujanjem kvasca pljačkaških apetita i svađama oko plijena. Trebalo nam je nekoliko dana da izbijemo na obalu Kupe. Na njoj se, uz obostrano olakšanje, završavalo napredovanje. Čekao nas je teško izvršiv zadatak očuvanja osvojenog. Komandiri su imali pune ruke posla oko organizacije straža, smještaja ljudstva i  uspostavljanja sistema veza.

Međutim, vojnici su pokazivali interes samo za pretres kuća i patroliranje duž sela. To je uslovilo da duž puta niknu gomile pokućstva. Svaki borac je formirao svoju hrpicu i ljubomorno je čuvao. Sve će to povesti sa sobom kad pođe sa fronta.
Događaj zbog kojeg sve ovo iznosim zbio se u prvim danima našeg boravka u jednom selu što se pruža paralelno sa tokom rijeke.  Tih dana nije bilo neobično naići na pijane ratnike. Štaviše, malo je ko među njima bio
trijezan. Što od osvete, što od pohlepe, a što od alkohola.

Usmjeravam vašu pažnju na dvojicu od njih. Zatekli su se na seoskom raskršću, pod sjenkom jabuke čija se krošnja iz opustošenog dvorišta nadvijala na put. Naizmjenično su ispijali trofejnu rakiju iz vojničke čuturice i
kreveljili se, sam bog zna zašto.

U opštoj ošamućenosti i magnovenju pažnju im je privukao limeni Hrist, prikovan o drveni krst. Na malenoj pločici iznad Hristove glave jedva vidljivo je bila ispisana njegova krivica:
I. N. R. I.

– Gle! Njihov Hrist!
– Vidi, boga ti, raspeli čovjeka, ni kriva ni dužna!
– Ajde da ga skinemo sa raspela, da se, jadan, ne muči!
(Ustadoše.) Jedan od njih priđe krstu i bojažljivo dodirnu metalnu figuru.
– Pipni! Još je topao! Možda mu možemo pomoći?
Sa mnogo napora i psovki raskivali su ga noževima i kundacima. Kada su telo s mukom odvojili od krsta, postaviše ga između sebe tako da je izgledalo kao da sva trojica hodaju ukorak, zagrljeni.  Tako utrojeni, uputili su se u pravcu kuće u kojoj je bila smještena komanda jedinice.

Čim su ušli u dvorište, obojica počeše da zapomažu:
– O, komandire! Izađi!
– Donosimo ti ranjenika!
– Zovi bolničara!
– Možda nije kasno.
– Izgleda da daje znakove života!

Na njihovo dozivanje nastala je strka u unutrašnjosti kuće. Desetak ljudi nagrnuše na  izlazna vrata i zakrčiše ih svojim tijelima.  Kad su sagledali prizor zaori se gromoglasan smijeh, ali naprečac prestade. Ona dvojica nisu dozvolili da ih to pomete.
– Ima li ko čašu rakije da mu dezinfikujemo rane? A i za nas, da pokvasimo osušena grla!
Urnebesna graja ispuni čitavo dvorište. Svi kao da su se nadmetali u tome ko će prije i brže da oslobođenom Hristu pruži pomoć.
– Bez vještačkog disanja teško ga možemo povratiti!
– Pa, daj mu ga ti! Što si se udrvenio?!
– Eto šta su uradili sa svojim bogom! Ostavili ga nama?!
– Ne prilazite suviše blizu! Nesrećniku treba zraka!
– Ljudi božiji, da to nije neko od naših?! Možda smo ga ubacili među njih?
– A ko će ga znati! Ova dvojica su mu skinula uniformu. Vidiš da je samo u gaćama.
– Ne podviruj! Zar sumnjaš da je muško?
– Ne bi ni ti bio muško, da su te mučili koliko njega!
– Nadajmo se da nas nije odao!
– Nije! Po broju rana se vidi da su ga dugo tukli i mučili.
– Tvrd je to orah!
– Kako ne bi bio tvrd, kad je od metala?!
– Zaklonite mu oči od sunca! Zar ne vidite da žmiri?
– Ko bi nas ovakve mogao gledati otvorenih očiju!
– Evo šljema! Stavite mu ga na glavu!
Desetine ruku mu nabiše šljem na tjeme. Čulo se struganje metala o metal. Kao da je posrtao pod tolikim teretom.
– Ne dajte da padne u nesvijest! Budite ga!
Pljušte šamari i bubotke. Lim tupo zvoni.
Nedaleko odatle plamen zahvata krov obližnje kuće. Crijepovi u plamenu prašte kao udaljeni rafali.
– Od vas trojice ne zna se koji je pijaniji!
– Pobogu braćo, meni je sve to još sumnjivije…
– Svi utekoše – samo on osta da nas dočeka?!
– Imaš pravo. Taj je kadar tri dana nepomično visiti i posmatrati nas ispod oka, da bi prije zore sa prikupljenim informacijama pobjegao svojima.
– Ne pretjerujte, ljudi! Taj je utekao sa nečije njive na kojoj je plašio vrane!
– Ili su ga dotukli na plotu dok je krao kokoši?
………………………………………………………………………………………………………………
Nigdje se brže ne smjenjuju raspoloženja kao kod ovakvih ratnika.
Maločašnja orgijanja naprečac su utihnula, a ljudstvo zapade u duboki drijemež.
Samo je Hrist ostao oslonjen o zid kuće iz koje se čulo isprekidano hrkanje zaspalih.
Premda na mrtvoj straži, izgledao je nehajno, raširenih ruku, poput onog koji lijeno proteže udove poslije zamornog rada, ali i to usporeno i jedva vidljivo.
Djelovao je zamišljeno, omamljen malopređašnjom bukom i mirisom paljevine.
Usne su mu bile poluotvorene.
Kao da će – božemeprosti – svakog trena prozboriti ili, daleko bilo, ispustiti dušu.


Comments

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *