S A D R Ž A J
Seobe ili rezervat za Soldatenvolk
I STIDIM SE, DAKLE POSTOJIM
Poslanica o stidu
Voajeri smrti
Nevini su krivi u svojim snovima
Slavlja i čestitanja
Strah od smijeha
Nedovoljno nesrećan
Bauk cinizma
Domišljanje biografija
Terapeuti međunarodne zajednice
Izmislite svoj ratni zločin!
Holivudizacija Srba
Naši i vaši vandali
Svinjarija kao državni problem
Dolasci, odlasci, bjekstva
Latinica sproću ćirilice
Talibanisanje
Meš(e)t(a)renje sitnih hulja
Martovske ide
Šta će biti s nama
Sestro naša, mili dušmanine
Odmazda nad školskim drugom
Nepodnošljiva lakoća taktiziranja
Izbjeglička pitanja i aplauzi
Alisa, vrati se
Inkvizitori i pokajnici
Cunami u nami
Šumski i vodeni
Doktorovo duplo golo
Nisam izašao jer nisam zaboravio
Otadžbinski front
Povratak sebi
Bestidnost i nadmenost uma
Podstanari i u grobu
Zavjera bivših
II CINIK PRED OGLEDALOM
Izb(j)eglica Kao Takav
Izb(j)eglica Izb(j)eglica
Izb(j)eglica Neizb(j)eglica
Izb(j)eglica Hvališa
Izb(j)eglica Jadiša
Izb(j)eglica Političar
Izb(j)eglica Privatnik
Izb(j)eglica P(j)esnik
Izb(j)eglica Sportista
Izb(j)eglica Udvarač
Izb(j)eglica ðak
Izb(j)eglica Domaćica
Izb(j)eglica Nadničar
Izb(j)eglica Šaljivdžija
Izb(j)eglica Paranoik
Izb(j)eglica Vjernik
Izb(j)eglica Melanholik
Izb(j)eglica Samoubica
Izb(j)eglica Autor
Budućim
Riječ na kraju
Milka Ljubičić: Slani šećer, slatka so
* * *
POSLANICA O STIDU
Stidim se što živim među tolikim ubicama. Strah me je od saznanja da su oni svuda oko mene, da nema situacije u kojoj bi običan čovjek bio amnestiran od njihovog bijesa. Ne znam da li je opasnija njihova moć ili nemoć. Njihov bijes ili kukavičluk.
Stidim se što živim među potencijalnim žrtvama. Stidim se što je život oduvijek u rukama drugih, a ne onih koji ga posjeduju.
Stidim se što se bezobzirno umorstvo (koje nikad nije imalo niti će imati smisla) pretvara u žrtvu i time zaobilazno opravdava.
Stidim se zbog nedostatka stida. I ne samo što ga ima malo, nego je zamijenjen bestidnošću, tim krajnjim oblikom ljudske otupjelosti i odsustva bilo kakve solidarnosti.
Stidim se političara koji drže moralne propovijedi i neprestano nas uče prvim lekcijama o Dobru i Zlu. Stidim se demagoga i zabrinutih, šićardžija i kalkulanata.
Stidim se svetaca i bezgrešnih, njima su oduvijek krivi oni drugi i drugačiji.
Stidim se sveštenika koji blagosiljaju ubice i ne biraju prilike da drže političke tirade nad otvorenim grobovima. Stidim se hrišćana koji propovijedaju vjeru u nacionalnim dresovima.
Stidim se hrišćana koji su najsmjerniji, najpostojaniji i najdosljedniji jedino u mržnji i ubijanju.
Stidim se patriota koji mrze i ubijaju. Može li čovjek bilo šta i bilo koga da voli ako umije druge da mrzi i lišava života? Najviše se stidim patriota koji naročito mrze i ubijaju pripadnike sopstvenog naroda.
Stidim se licemjernih narikača koje najprije hajkaju, a kad se domognu lovine, po prastarom lovačkom običaju, drže joj posmrtne počasti.
Stidim se ravnodušnosti koje nam nikad nije manjkalo. Ravnodušnosti koja prerasta u nadmenost i oholost.
Stidim se svakog smijeha, jer je uvrijedljiv. Prije odaje zluradost nego radost. Danas za smijeh treba imati snage i odsustva svakog ljudskog obzira i mjere.
Stidim se neodlučnosti, ostajanja bez daha, stidim se ove nemoći da se bilo šta smisleno učini i kaže.
Stidim se beznađa, tog zida što se ispriječio i zaklonio vidik, tupog saznanja da ispred nas više ništa ne postoji, da smo nepovratno upali u stupicu.
Stidim se što mi se nude sve novi i novi razlozi da mrzim. Što u svakom od nas bude i pothranjuju sve ono neljudsko i nisko.
Stidim se brzog opijanja i sporog triježnjenja, ranog likovanja i odocnjelog kajanja. Stidim se ovog straha u meni koji dolazi od saznanja da se nema gdje pobjeći i da nesreća ide za svakim čovjekom, ma kuda on krenuo; štaviše, sam sebi je nesreća.
Stidim se osjećanja ukletosti, spoznaje da nam se ništa ne da – i da nam se, izgleda, nikad ništa i neće dati.
Stidim se bola koji prijeti da nam ne dozvoli razmišljanje i normalno rasuđivanje. I bola koji uvijek teži da preraste u bijes.
Stidim se patetike koja, po pravilu, dolazi kao izraz nečiste savjesti.
Stidim se krivice svakog od nas, jer je neosporna, krivice koja se ne umanjuje padanjem u neukus.
Stidim se što živim, sada i ovdje. I, uz sve to, što znam da je mučno živjeti bilo kad i bilo gdje i nepopravljivo biti obilježen stigmom stida.
Stidim se ovog stida, jer njegovim objelodanjivanjem prijetim da ga poništim, da ga obezdušim i uprljam kao svaku uludo izgovorenu i napisanu riječ. (O, ne, dragi Vitolde, ne postaje se više nevin ukoliko se više stidi. Naprotiv: što se više stidim – više sam kriv!) Ali bi me još više bilo stid da sve ovo i ovako nije izrečeno i napisano.
Stidim se dok postojim, postojim dok se stidim.
25. mart 2003.
* * *
BAUK CINIZMA
Ako cinizam tumačimo kao zanemarivanje spoljašnje pristojnosti, jednakoj ravnodušnosti prema dobru i zlu, onda smo doista prvi u Evropi, kako nedavno, za vrijeme obilježavanja Svjetskog dana izbjeglica, izreče (i živ ostade) jedan izbjegli novinar državne tevizije. taj vrli i brkati novinar izreče u najgledanijoj emisiji da smo prvi u Evropi po izbjeglicama (i zadovolji srpsku nasušnu potrebu da u bilo čemu budu prvi, pa makar i u tome). A on je onomad, za krajiškog vakta, sasvim objektivno i bezočno navijao za jednog predsjedničkog kandidata (a sve po nalogu beogradske centrale), pa nakon petooktobarskih turbulencija nekim čudom pretekao u državnoj televiziji i sada nas dariva velikim količinama cinizma o kojem je ovdje upravo i riječ.
Čitaoci ovog teksta imaju privilegiju da znaju rezultate nedjeljnih predsjedničkih izbora i što su na dobrom putu da njihov ishod prebole. To, naravno, nema direktne veze sa temom ovog teksta, sa zapitanošću njegovog autora o pravu na cinizam, posebno o pravu na cinizam u politici. Ima jedan filozof (dabome da je iz Njemačke) koji je napisao debelu knjigu o cinizmu (dabome da je nismo preveli), a u njoj, između ostalog on kaže kako cinik sa izricanjem istine hoće da dosegne više od istine, da zahvati u samu igru moći. A kad smo već kod moći, neminovno smo i na polju politike. Cinizam u politici nije pogled na svijet i način života, već oruđe (često jedino) pomoću kojeg se tuče politički protivnik.
Cinizam ovladava političkim marginalcima i onda kada oni to ne žele, kada ga nisu svjesni. Na konferencijama za štampu, u mnogobrojnim emisijama koje se emituju uživo, možemo (ako hoćemo) da vidimo cinično osmjehivanje, a ta iskreveljena lica treba, valjda, da sugerišu gledaocima kako je dotični cinik superioran nad svojim političkim oponentima.
Pređimo sada na polje u kojem se ogleda taj cinizam. Famozna granica Karlobag – Ogulin – Virovitica je vrhunski cinizam. Svjesno je upućen onima kod kojih ta zlosrećna mantra budi žestoke emocije; onima, dakle, koje je ta formula stajala života bližnjih, progonstva i višegodišnjeg zlopaćenja. A nesrećni su (lako je to predvidjeti) kivni i u njima se lako aktivira želja za osvetom i izravnavanjem računa. To se, naravno, ne dešava u praksi, ali na verbalnoj ravni ta vrsta ljudi je izuzetno glasna i agresivna. Teška je rabota priznati vlastiti poraz, pa je lako naći one koji još mogu da povjeruju u tu slatku iluziju.
Prikazivati se kao vrhunska sveznalica, a ne znati ništa konkretno; biti zabrinut, a ne znati to personalizovati; krstiti se, a nemati hrišćanske trpeljivosti i solidarnosti (ni prema živima, ni prema mrtvima); pozivati se na zakon, a uzdati se u silu; predstavljati se kao odgovoran, a demonstrirati vrhunsku neodgovornost, ponositi se onim što bi običnog čovjeka zabrinulo i navelo na stid…
Cinik uvijek posljedice pretvara u uzroke, a uzroke u posljedice; pad proizvodnje poslije NATO bombardovanja prikazuje kao posljedicu dolaska nove vlasti, a ne istog tog bombardovanja; svoj dolazak na vlast tumači kao volju naroda, a dolazak na vlast svojih protivnika kao nasilan akt i uzurpaciju. Cinici pretjerano polažu na svoj cinizam; to im je jedina karta. Idu, čak, toliko daleko da prikazuju kako se ljudi razboljevaju od njihovih teških riječi i snage njihovih argumenata. Oni polažu nadu u kratko pamćenje mučenog glasača, i odsustvo bilo kakve osjetljivosti i sposobnosti logičnog rasuđivanja. Cinici znaju da nikad neće samostalno vladati, pa otuda toliko drskosti i beskrupuloznosti u njihovim nastupima. Svaki njihov sagovomik dostojan je prezira i podsmijeha, a svaki potez svojih protivnika umiju okrenuti na tumbe i učiniti ga besmislenim.
Cinici su bestidni i u svom nečinjenju. Ono ih kvalifikuje da trajno siju lažnu nadu kako su alternativa svima i svemu. Oni koji dolaze duvaju za vrat svakom poretku i svakoj vlasti. Ovdje cinizam ima političku težinu samo zato što naspram sebe ima nedefinisanog protivnika, autodestruktivnog, lijenog, zajedljivog i vlastoljubivog, protivnika koji svu svoju energiju troši na utvrđivanje sitnih razlika i ličnih inata. Protivnika, dakle, čiji je nivo političkog sljepila alarmantan, a odsustvo sposobnosti sagledavanja aktuelnog političkog trenutka nevjerovatno.
Postoji i jedna druga vrsta cinika koji budućnošću mašu kao barjakom. Međutim, oni su manje opasni, pošto niko živ nema pouzdana iskustva sa fluidnošću zvanom budućnost. Rijetke su zemlje u kojima cinizam ima toliko pristalica, pa to počinje da ih guši, djelujući povratno. Ne mogu svi da budu cinici; kad bi bili svi odreda, onda to niko ne bi bio. Bili bi pripadnici imaginarne države Cinikstana. Ostaje da se nadamo kako su cinici ipak u manjini, a cinizam samo jedna od faza malih ljudi, poraženih od strane vlastite preambicioznosti i megalomanije.
Malo je onih koji imaju pravo na cinizam, onih koji su jednako udaljeni od svoje prošlosti i od svoje budućnosti. Rijetki koji umiju balansirati na oštroj ivici, miljenici su bogova. Svi ostali (da posrbimo onog njemačkog filozofa) cinizam koriste kao buzdovan. No, za utjehu, svaka batina ima dva kraja.
29. jun 2004.
* * *
LATINICA SPROĆU ĆIRILICE
Autor ovih redova je svojevremeno, a to znači za vrijeme što otadžbinskog a što domovinskog rata, pisao o tada zanimljivoj pojavi u oba zaraćena tabora, a ticalo se tamburaško-promidžbeno-propagandnih isprdaka obiju ratnohuškačkih estrada. Tekst je bio potkrijepljen obiljem rimovanog kvazipatriotskog smeća koje se pjevalo po radijima i televizijima sa obje strane fronta tj. crta bojišnice. Nije bilo teško utvrditi da ko pjeva itekako zna zlo misliti, i da su (navodno suprotstavljeni) «sićani slavuji» (propagatori mržnje, zastrašivanja, primitivizma i najnižih strasti) jedinstveni u jednom – treba zgrnuti pare na raspamećivanju prostog puka!
Tadašnjim raspjevanim Knindžama i Ličanima ravnopravno se suprotstavio izvjesni Thompson, primitivan kao i sam automat po kome se prozvao (no, to ne znači da ne može stvarno ili simbolično da ubija). Njegov po(j)etski opus tada je bio još skroman, ali je najavljivao zvijezdu u usponu. U svom proročkom stihu obećao je svima nama, sa druge strane, da će nas stići naša tj. njegova ruka i u Srbiji.
To se i ostvarilo. Njegovi ovovremeni nestašluci su doprli i do nas, ovdje. Na svojim koncertnim orgijama ovaj čavoglavski megastar pjeva ljupku pjesmicu “Jasenovac i Gradiška Stara” u kojoj se pominju izvjesni mesari! Tako ispada da su tamo bile obične mesarnice, uz neznatnu pojedinost da se u pjesmi pominju i njihovi vlasnici – čuveni ustaški koljači. Da to bar kod nekih ljudi može prevršiti mjeru pokazala je emisija Latinica. Najprije je u hrvatskoj štampi najavljivano snimanje te emisije, kao i nagovještaji pregovora između urednika i glavnog junaka, Thompsona. I emisija je konačno krenula. Urednička namjera da u razgovor uključi ljude različitog profila, stepena obrazovanja i životne dobi, ispala je nespretna i poražavajuća. To, naravno, nije njegova krivica. Po tom pitanju stvari u Hrvatskoj naprosto tako stoje. Jedni su željeli razlučiti hrvatstvo od ustaštva, dok su se drugi upetljali u racionalizaciju fenomena “thompson”, pravdajući ga istorijskim nepravdama, sociološkim okolnostima, pozivajući na kraju u pomoć spasonosno četništvo kao najbolje opravdanje za svaku svoju bedastoću… Po njima je rečeni umjetnik – tek puki zabavljač naše djece, primjer pravog domoljuba. Peticiji nazvanoj “Zaustavimo ustaše” suprotstavljena je druga, odbranaška. Postoji i treći tip učesnika u emisiji: oni koji osuđuju nastupe i ideologiju ovog “šansonjera”, ali se rado sjećaju kako su uz njegove “Čavoglave” podizali adrenalin. Svojevremeno su po novinama znalci hvalili Perkovićev “mobilizatorski predznak” i “bojovnički odbrambeni gard”, ali su se stidljivo ograđivali od tog “križanca macho ratnika i dugokosog romantičnog viteza/trubadura” koji predstavlja “kombinaciju Če Gevare, Gorana Bregovića (iz rane faze Bijelog dugmeta) i autentične dinaroidne face”.
Zalutate li na web stranicu ovog ljubimca masa, uvijerićete se kako je on osvjedočeni hrišćanin, a to što pjeva pjesme prepune mržnje prema nehrvatima, nema veze. Hrišćanski, nego šta! Storija o zabrani njegovog koncerta u Holandiji mogla je da izmami kiseli smiješak. Dojava o njegovoj lošoj reputaciji stigla je ni manje ni više – nego iz prestonog Agrama, poslana, dakle, od strane “soroševaca, masona i ostalih nehrvata”. (O, kako je svuda jednaka istraga izdajnika u sopstvenim redovima!) Izjašnjavanje gledalačkog auditorijuma ne treba prepričavati. Tehničke mogućnosti su dopuštale da se gledateljstvo opredjeljuje između više ponuđenih odgovora. Perkovićevo ponašanje i javno izražavanje ličnih uvjerenja kroz pjesme prepune glorifikacije jednog anahronog pokreta i civilizacijski nedopustivog ponašanja podržava, za svako društvo, pa i hrvatsko, prevelik broj ljudi. Čak ga smatra i svojim stavom.To je ono što može da zaplaši svakog građanina dotične zemlje, nehrvata pogotovo. Ali i da učini nesigurnim sve građane i narode koje graniče sa tom državom, pošto ni jedna od njih nije bez sličnih protagonista koji jedva čekaju povoljne okolnosti koje će im omogućiti da svoj narod pelješe na patriotsku žicu. A oni se, poznato je, uzajamno priželjkuju i uvažavaju.
Zaključak ove, kao i mnogih ovdašnjih i tamošnjih emisija je sumoran: nema tu ni hrišćanstva, ni demokratije, ni ljudske solidarnosti, ni poštenja, a bogami ni patriotizma. Sve je shvaćeno naopako.
Slaba nam je utjeha što ljevaci pjevaju desne pjesme.
24. februar 2004.
* * *
IZB(J)EGLICA KAO TAKAV
Kada ti se neko neizmjerno čudi, odajući nemoć da te razumije, pohitaće da ti uputi pitanje koje je istovremeno i odgovor: – Ti mora da si zb(j)eglica?!
Kada si uporan u dokazivanju nebitnog; kad imaš previše dokaza ili kada ti oni manjkaju; kada se čudiš nečemu što je drugima uobičajeno; kada si ravnodušan na pojave koje su u centru interesovanja ljudi oko tebe, oni će te sažaljivo upitati: – Ti si v(j)erovatno izb(j)eglica?!
Kada počneš da govoriš o moralu, čistom obrazu i poštenju; kada si uporan u nastojanju da te svi razumiju; kada tvrdoglavo braniš nenapadnuto i neodbranjivo, tvoj sagovornik će ti se rezignirano obratiti: – Da ti možda nisi izb(j)eglica?
Kada ti nude pare, a ti ih odbijaš; kada tražiš pare za usluge koje se ne naplaćuju; kada zviždućeš na sahrani a cmizdriš na svadbi; kada mrsiš za vrijeme posta i postiš za vrijeme mrsnih dana, neko će se već naći da te priupita: – Ti si sigurno izb(j)eglica? I, konačno, kada te istjeraju na čistac i primoraju da priznaš krivicu, priča još nije završena. Sada ti nije jasno ko je to i šta je to izbjeglica: pa kreneš da mozgaš i razgrađuješ sopstveno biće, ne bi li kako dospio do suštine i odgonetke. I što se više osvješćuješ i samospoznaješ, to si sve nezadovoljniji sobom i svojim odgovorima. Izbjeglica možda jeste ljudsko biće, a izbjeglištvo nacionalno stanje i osjećanje.
Izbjeglice su vrsta ljudi koji posjeduju širok spektar kontradiktornih osobina i, zahvaljujući tome, vijekovima preživljavaju i traju. To ih čini vrstom bogatom varijetetima. Staništa izbjeglica nalaze se na najnevjerovatnijim mjestima. Upravo ih tamo ima ponajviše.
Izbjeglica je nečija utjeha, ali i (nećete vjerovati!) – izvor zavisti. On je objekat na kojem se vježba samilost. Izbjeglica je optužba i krivica. Sramota i pravda. Izbjeglica je najatletskiji dio svake nacije. Obično tako zovu onog ko je brži od svog progonitelja; onog kome bijeg nije uspio najčešće zovu mrtvacem ili on sãm postaje progonitelj. Da je živ, Čarls Darvin bi imao samo riječi hvale za izbjeglice, jer bi one bile očigledan dokaz njegove teorije po kojoj samo najjači (u našem slučaju su to najbrži) opstaju. Izbjeglice su, kao što se iz prethodnog može zaključiti, uglavnom dugoprugaši. Etiopljani, Marokanci i ini. Nomadska prošlost je opet pobijedila dekadentne sjedelačke navike.
Većina izbjeglica je genetski predodređena za Tu ulogu. Njihovi djedovi su se nekoć izvještili za Taj zanat. Bježanija je praiskonsko znanje, a otuda i prirodno stanje. Kod nemaštovitih naroda izbjeglice ne postoje. Postoje i glasine koje tvrde da su izbjeglice same sebe izmislile, iako se to kosi sa logikom. (Mada izbjeglice jesu nelogična pojava.) Narod koji nema izbjeglica je nerazvijen, pa otuda i nema razvijenu atletiku, tu kraljicu svih sportova.
Kod nas je, kako kaže Encensberger, pobijedila strast prema masovnom turizmu i strasnoj ljubavi prema prevoznim sredstvima. Izbjeglice su potvrda mladosti (maloljetnosti) svake nacije; zato ne treba pretjerano zamjerati na nus-pojavi u vidu maloljetničke delinkvencije. Mladost – ludost. Ako kažu da se izbjeglica smije kao lud na brašno, nemojte povjerovati da je u tom slučaju brašno normalno. Ako za izbjeglicu tvrde da gleda kao tele u šarena vrata, nije isključeno da su i vrata pošarenila od čuđenja.
Izbjeglice su so soli. Svakoj čorbi mirođija. Svakoj rupi zakrpa.
Izbjeglica kao takav, izbjeglica an sich, Po sebi i za sebe ne postoji. Svi do jednoga insistiraju na svojoj jedinstvenosti. Svako smatra da je dovoljno važan i jedinstven, dakle, dostojan posebnog tretmana, odnosno posebnog teksta.
Izbjeglica je beskrajna priča. Čak i ako se posmatra na osnovu posla kojim se bavi, teško da će u tome istrajati. On svakodnevno mijenja i posao i zanimanje. Dakle, izbjeglica u čistom stanju (pri čistoj svijesti) ne može se sresti u prirodi. On je uvijek konglomerat, smjesa nespojivog i uzajamno isključivog.
Izbjeglica kao takav je nikakav, izbjeglica po sebi (a po kome bi drugom?) upravo je sebi najveći problem, a tek onda drugima. On taj problem neće niti umije da riješava; on ga samo usložnjava. Prije se može naći izbjeglica van sebe, nego izbjeglica po sebi. Osim svog izbjeglištva on nema ništa. Ali svejedno smatra da je izuzetan i bogat baš zbog tog svog ništa. Svaki izbjeglica prema svom izbjeglištvu gaji naročitu vrstu simpatije i samoljublja, ne propuštajući ni jednu priliku da govori (i piše) o svom izbjeglištvu kao naročitoj vrsti poslanja. On to prilježno radi, ne primjećujući da se hrani krvlju iz sopstvene vene.
Izbjeglica neprestano maše nepostojećim repom, ali i to čini diskretno, da ga se slučajno neko ne uplaši.
Na kraju, izbjeglica ne može biti dobar čovjek. Jer da je dobar, ne bi bio tu gdje jeste i to što jeste. Ostao bi tamo odakle je došao, živ ili mrtav, svejedno.
Ukratko, izbjeglica je jedna fantomska pojava u opštem zvjerinjaku. Svijet bez njega bio bi za stepen tužniji i dosadniji. Pustimo ga, onda, da uveseljava sve oko sebe, tako što ćemo ga propustiti kroz razne tipologije i karakterologije, koristeći bogatu tradiciju cvijićevsko-dvornikovićevskih samo(p)osmatranja.
29. maj 2001.
* * *
IZB(J)EGLICA HVALIŠA
Niko se tako strasno ne hvali kao Izb(j)eglica Hvališa. Što je oko njega veća bijeda i nemaština, u njemu se javlja sve veća potreba za hvalisanjem kao oblikom prevencije od mentalnog kolapsa. Toliko je malecko ovo što sada ima, da ono što je nekad imao iz dana u dan sve više raste i buja. Najmanje tamo, veće je od najvećeg ovdje. Tamo kod nas je starije, veće, krupnije, bogatije, sjajnije, bujnije, šarmantnije, hrabrije, odlučnije, brže, smjelije, crnje, bijelje, zelenije… Kada se sve odreda hvali, postoji realna opasnost da se pretjera i u negativnim konstatacijama. Kod nas je uvijek sve za stepen radikalnije. Ako je ovdje nešto glupo, kod nas automatski mora da bude gluplje (i mi sa njim), naše ružno je ružnije od ovdašnjeg. Drugim riječima, kod nas ništa nije normalno i obično, prosječno i osrednje. A kad je sve naše i oko nas bilo takvo kako jeste, ni mi ne možemo biti najnormalniji.
Superlativi su ubojno oružje svakog Izb(j)eglice Hvališe. (Ovo Hvališa asocira na vrstu sladoleda. Slatkasto, a u suštini ništa konkretno, rekli bi gurmani). Uzgred, ovo je moj omiljeni lik. Čovjek prosto ne može da povjeruje sa čim se naš junak sve može (po)hvaliti. Pretjerujući uvijek i u svemu, on sãm sebe izvodi na polje književnosti a da toga i nije svjestan. Zahvaljujući tome, on je književni lik. Možda malo starinski, odavno viđen, pomalo romantičan, predvidljiv, banalan… Prije se nad njim treba sažaliti nego mu se smijati. Po njemu je naš čovjek bolji, pošteniji, solidarniji, radniji, pa ako baš hoćete i ljepši. Naše krave daju više mlijeka, šljive su krupnije, a rakija jača. Vazduh je čistiji, kiše češće padaju, med je slađi, sir masniji i ukusniji. Tamo u kraju svi do jednoga imali su kupatilo (a ne poljski klozet), bar dva traktora, nekoliko kuća, eventualno kafić, trgovinu ili nešto slično. Par automobila, po koji kamion, na desetine krava, rasnih, simentalskih. Tamo je Eldorado, mlijeko i med, ambrozija i nektar, sladost i uživancija. Umjesto kiše i snijega, s neba padaju pečeni pilići i same pisane pečenke. (Umjesto kiše ili snijega, iz oblaka padaju lemeši i kosijeri.) Rađaju se buljuci djece, a smrti skoro da i nema. Bolest je prava rijetkost, gdje god dođeš čuješ pjesmu i ciku. A tek žene kako ljuljaju bokovima, ehaaj!
Sve to slušaju ovdašnji ljudi (dakle, Milutini). Klimaju glavom, potvrđuju. Drage su i njima takve bajke. Što su nevjerovatnije i luđe, to im je lakše da podnose sopstvenu bijedu. A u Milutinu jedino što je još ostalo jeste jed i gorčina. Hvališa im dođe kao melem na ranu. “Ma, kažem ja ovim mojima da se tamo bolje živelo. Vi ste bili ispred nas bar za dvadeset godina. Mi smo ovde izdvajali da bi se tamo stvaralo i bogatilo. Celu smo bivšu državu izgradili, a sebe nismo…” (Sigurno vam je poznato ovo Milutinovo vajkanje i lako nalaženje opravdanja.)
Uljuljkuju se tako ovdašnji sagovornici Hvališinim masnim pričama. Poslije takvih dokaza, sve nevolje koje im se ovdje događaju, morale su se neizostavno desiti. Kad je tamo tako dobro, moralo je negdje da izbije loše. Milutin, po običaju, smatra da se cijeli svijet zavjerio protiv njega i da se njemu uvijek dešavaju najgrđe stvari. (Tu su Milutin i Hvališa najbliži jedan drugome. Dolaze do spoznaje da jedan drugom trebaju kako bi se nadopunjavali. Tako nastaju dugotrajna prijateljstva.)
A naš Hvališa tek dobija apetit. Nastavlja da kiti i cifra. Ćera i prećeruje. Kao da ne zna da će u hvalisanju neizbježno dosegnuti onu granicu poslije koje svaka hvala prelazi u pokudu i izrugivanje. On nema više šta da izgubi, jer je već jednom sve izgubio. Međutim, Hvališa nije čovjek bez koncepta. To što je sve izgubio, od njega ne čini osobu kojoj je sve potaman i svejedno. Naprotiv, on kapitalizuje svoj gubitak. Smatra da je dužan da taj gubitak svakodnevno osmišljava tako što će ga uvećavati i glorifikovati. On je potvrda kako priča o Raju ima opravdanje, a oni koji je slušaju potvrđuju se kao neizlječivi ovisnici o takvim narkoticima.
Uvijek je lakše lagati o sebi, nego o drugima. O sebi se ne može pretjerivati. I Hvališa, kao svako ko je prognan, ima krizu identiteta. Dakle, nesrećan je; možda čak najnesrećniji od svih izbjegličkih tipova. Nije siguran da ga okolina u koju je došao ozbiljno shvata. Zato na sebe skreće pažnju hvalom, hiperbolama, prangijama i petardama. On je alhemičar: od najmanjih priča stvara one najveće. Oplemenjuje ih, kiti, utkiva šare i ornamente, obogaćuje ih veselošću i duhom. Neozbiljnost koja se lažno predstavlja za ozbiljnost čini njegovu hvalu neozbiljnom i nevažnom. Igra je za njega jedino što postoji. On u toj igri samo naizgled uživa.
Ima tu i niskih strasti. Tako nastupajući on svjesno računa da ide na živce onima koji ga slušaju i zbog toga pomalo uživa. Malo ko je ravnodušan na tuđe dobro, ma ko da ga izlaže i ma šta koristio. Svako razmetanje svjedocima se pričinja kao sputavanje njihove slobode i atak na duševni mir.
Kad slušaoci osjete da je ona nevidljiva granica pređena, postaju napadno kooperativni i pute raspričanog Hvališu na sve veće i nevjerovatnije izazove. Hrabre ga, dopunjuju, dive se, pridodaju, tapšu, saosjećaju, zanimaju se za detalje, podstiču, zapitkuju… Nazire i on da je uhvaćen u klopku, ali nastavlja dalje, praveći se da ništa ne primjećuje. Prihvata igru i u tome mazohistički uživa. Laž koju donosi priča jednači se sa lažju onih koji tu istu laž slušaju. Tu nema pobjednika ni poraženog. Rađa se nova, treća laž, rezultanta prethodne dvije. Ali, bože moj, u laži odavno plivamo, njome se hranimo, u njoj smo ušuškani i zaštićeni! Bez nje ne bismo mogli da živimo niti da umremo. Tako i Hvališa, kao proizvod Velike Laži, kolateralna šteta ili slijepo crijevo, ne umije drugačije da se ponaša i funkcioniše. On, i kad bježi od laži i kad joj se opire, neizostavno u nju upada. Laž nije njegov izbor, prije bi se moglo reći da je sudbina. Tragična kao i sve ostale.
Ali, princip: «neka bude što biti ne može!», djeluje zavodljivo i omamljujuće. Ćutali ili govorili, svejedno vam je: Hvališi sve služi kao dobar povod da krene sa svojim utovljenim i tustim pričama o Edenu; o zemljama: Dembeliji, Arkadiji, Zaumlju; o junacima: Pantagruelu, Marku Kraljeviću, Srđi Zlopogleđi, o Radosti, o Besmrtnosti, o Laži…
I o Istinitoj Laži.
31. jul 2001.