Sluge hirovitog lučonoše

S A D R Ž A J

Strah od savršenih formi i konačnih oblika

Inje usred leta

Jeste (a nije) – prolog posle prologa

Jovan Kanela – koji konce jedne priče mrsi, a druge razmrsuje, Milovan R. Pantović Gandi i Aleksandar V. Gajić Kljuna – junaci njegovog romana

Dok magarence ispod njega reve li reve
Nije lako snaći se u Kragujevcu
Sporazum o uzajamnom nerazumevanju
Prva ukazanja Milovana R. Pantovića u javnosti
Prolegomena za poziv novinarski
Aleksandar V. Gajić zvani “Kljuna” – prvi i poslednji saradnik Odjeka Šumadije
Golicanje po trbuhu tuđim nezgodama
Gandi – private!
Šta biva kad se stane na žulj Milovanu R. Pantoviću
U audijenciju kod gospože Dipon
Čaše gneva Milovanu R. Pantovića Gandija
Gandi “savetuje” Kljunu kako se piše nekrolog
Literarno krštenje u epizodnim ulogama
Zvanična poseta rodnom mestu
Lutrija u kojoj je glavna premija Milovan R. Pantović, glavom
Redakcija Odjeka Šumadije, azil za izgubljene duše, bića i stvari
Okolnosti pod kojima M. R. P. Gandija nije bio milovan, već propisno – pretučen
Štrajk glađu Milovana R. Pantovića Gandija i obustava istog
Oglašavanje da šumi i odjekuje!
Bog se gladnima javlja u obliku hleba
Penegirici samom sebi
Poziv na sopstveni pomen
Gandijevi apeli, otvorena pisma i protesti
Ekspertiza čuvene Kljunine pesme “Gandi i žandar”
Bilans prihoda od razgovora sa narodom
Paranoje Milovana R. Pantovića Gandija
Anticefalin – lek za svaku boljeticu
Postoji neko nadležan za nadležne?
Najveći uspesi Odjeka Šumadije
Snoviđenje Milovana R. Pantovića Gandija
Pogled iza gvozdene maske
Kako se jugoslovenski prometnuo u srpskog Gandija
Poslednji broj Odjeka Šumadije
Nemošću i belom zastavom na Nemce
Nesporazumak oko bôce
Milovan R. Pantović Gandi – sirotinjska majka
Uzor kopije i kopija uzora
Odraz u ogledalu koje ne stari

Nije (a jeste) – epilog pre epiloga

U lokvi jogurta i krvi

Ako vas put nanese

* * *

JESTE (A NIJE)
Prolog posle prologa

Kad bi ovo bila bajka (kao što nije) počinjala bi ovako:

Tamo daleko, porebarke Bogu (a ne iza leđa, kako se govorka), ima jedna brdovita zemlja i u njoj pokrajina što nekad beše bogata šumom (pa danas  slovi kao Šumadija), nalazi se grad koga nazvaše po nekoj suroj, izumrloj ptici (nije Orlovac), grad koga raspolućuje Lepenica (mala reka, ali dovoljno velika da uđe u narodnu pesmu), plitkog gaza a dubokog korita (znana po svojim virovima i hirovitim plavljenjima), sa čijih mostova samoubice uporno skaču (i ne dave se), u ulici koja nosi ime jednog slepog pesnika (koji se ne zove Homer), živeo je čovek koji se predstavljao kao – Gandi (a nije bio Mahatma).

Kad bi ovo bio putopis (a nije) počinjao bi ovako:
Između onog Kragujevca koji je ucrtan na sve geografske karte i onog koga su
stvorili njegovi mračni pesnici, postoji istoimeni grad koji se otima svakom opisu i izmiče svakom sećanju. Iako u kotlini, izdiže se toliko visoko da svojim najvišim delovima, čak, dopire do Gospodnjih tabana, draškajući ih i nagoneći Ga na smeh i zacenjivanje. Gradske kule rastu uporedo sa sumnjama u njihovo postojanje, u njegovu nepostojeću luku uplovljavaju prekookeanski brodovi, donoseći mirise egzotičnih začina i zvuke nepoznatih jezika i dijalekata, njegovim bulevarima cinciliču tramvaji, dok sa aerodroma dopire zaglušujuća buka nevidljivih mlaznjaka.

Kad ovo ne bi bio meteorološki izveštaj (a jeste) počinjao bi ovako:
Za Kragujevac je, kao pupčanom vrpcom, vezana kiša koja ga uporno obilazi, tako da je u svesti onih koji ga nikad nisu videli, grad dobio lelujave obrise fatamorgane, tako svojstvene izgubljenima u pustinji, gde žeđ diktira asocijacije a glad usmerava primisli. Kragujevačka kiša kruži na prilazima gradu kao nešto nasušno potrebno, a nikad uslišeno. Samo u priči Kragujevac i njegova kiša (koja nikako da ga orosi) stupaju uporedo, kao železničke šine, bez nade da postoji tačka na horizontu u kojoj će se jednom sastati. Tako je jedan grad trajno osuđen na zajedništvo sa onim što nema i što mu najmanje pripada.

Kad ovo ne bi bilo pozorište (a jeste), u njemu bi se, od početka do kraja, komedija i tragedija (ta dva janusovska obraza, u istoj kolevci odnjihana i u istom sanduku sahranjena), ljeskavo odražavale u istom događaju; kako u njegovim protagonistima, tako i u tebi, dragi  čitaoče, nemom i nehajnom posmatraču. Tvorac Svega, Reditelj nad Rediteljima, onaj hiroviti Lučonoša (što desnom rukom stvara, a nedugo zatim, rukavom leve to stvoreno – otire i poništava) izgurao je na pozornicu čoveka od krvi i mesa (ukleštenog između rođenja i smrti kao između dva mlinska kamena) i dao mu da ispriča svoju priču, najpre ispisanu na njegovoj koži, a otuda prepisanu u Svesku, sa koje je u obliku novina umnožavana u štampariji, nastavljajući da živi još neko vreme na novinskoj hartiji i u očima retkih čitalaca (kratko, koliko traje život vodenog cveta). Kada bi ovo bilo obična priča (a nije), onda ne bi kružila i vraćala se na svoj početak i “ispisivala se” (kao nesumnjiva potvrda čitanosti) na telu autora sa kojeg je i odaslana u svet, da bi se okončala banalno (kao i sve što se odvojilo od Tvorca) – smrću i zaboravom.

* * *
PRVA UKAZANJA MILOVANA R. PANTOVIĆA U JAVNOSTI

U gradu bez dovoljno pouzdanih pisanih izvora, preglednog leksikona i upotrebljive arhivske građe, jedini oslonac Kaneline potrage za Pantovićem bile su – novine; najvarljivije od svih ljudskih varljivosti, lažljivije od svih ljudskih istina.

Kanela se, poput Pantovića, pozivao na onu čuvenu misao koju je svojevremeno izrekao upravo veliki Mahatma: – Onaj ko traži istinu treba sâm da bude tako ponizan da ga čak prašina može zgaziti – da bi drugom prilikom to uprostio: – Onaj ko traži istinu treba da bude manji od prašine.

Tako je Jovanu Kaneli preostalo da po novinama traži prve Gandijeve “objave u javnosti”. I doista, u 18. broju Javnog mnenja iz 1933. godine pronašao je tri kratke vesti potpisane inicijalima – M. R. P.

Nekoliko brojeva potom, naišao je i na fotografiju Milovana R. Pantovića, ispod koje je, po prvi put, stajalo – “Jugoslovenski Gandi”! U tekstu oko fotografije Pantović je svim prijateljima i pretplatnicima čestitao praznik Hristovog Vaskrsenja, koristeći priliku da blagodari “na ukazanoj mu pažnji pri prikupljanju vesti i oglasa za list”.

Iz istog izvora saznaje da je u oktobru iste godine “Jugoslovenski Gandi” (tada još uvek pod navodnicima), ekspeditor i administrator lista Javno mnenje, upućen u Banju Koviljaču na lečenje, kao član Ureda za osiguranje radnika, i kako je već prve noći bio opljačkan. Lopovi su odneli novčanik i legitimaciju, a žrtva krađe ekskluzivno izveštava sa lica mesta. (Ostvarajući, tako, na početku svoje novinarske karijere, ideal blagovremenog izveštavanja i pomne upućenosti u problematiku čitavog slučaja.)

Dakle, u Javnom mnenju Pantović peče novinarski zanat, obavljajući ono što je
drugima bilo mrsko, a zahtevalo velik trud i istrajnost. Svako šegrtovanje –seća se, opet, Kanela svojih početaka u Zagrebu – a novinarsko naročito, ponižavajuće je iskustvo, prepuno nelagodnosti i stida.

U pomenutim novinama svaki znatiželjnik može naići na šture podatke o izvesnom sporu između Pantovića i Ureda za osiguranje radnika. Svi su izgledi da je Ured negativno odgovorio na jednu od njegovih molbi za odlazak u banju, obrazlažući svoju odluku konstatacijom da Pantović svake godine traži lečenje. Neimenovani uredski službenik je sebi uzeo toliku slobodu, te je podrugljivo komentarisao njegov zahtev, smatrajući da traži lečenje jer ga “boli mozak”.

Pun gneva, Gandi ga ispravlja:
– Mene boli rana!
A na invektivu dotičnog službenika da svraća u bolje lokale, iako traži besplatno lečenje, Gandi spremno uzvraća:
– Viđam se po boljim lokalima jer sam uspeo, iako sam prost radenik! A u zagušljive kafane ne ulazim iz zdravstvenih razloga!

Milovan R. Pantović nije spadao među one koji su se mogu pohvaliti svojom
proračunatošću, kako bi iz nje naslutili naročitu sklonost ka izazivanju skandala. Pre će biti da su ga skandali sami pronalazili. Postao je i ostao, a nadalje će se to još bolje videti, iritirajuća pojava ovog grada.

Jovanu Kaneli se nametao utisak da je svaki božji stvor u ovom gradu imao neodoljivu potrebu da se odredi spram Pantovića i time, valjda, umanji neubedljivost sopstvenog postojanja. Čak i oni koji ni o čemu nisu imali mišljenje (a svoje – ponajmanje), o Pantoviću su govorili sa naročitim osećanjem kompetentnosti i sa ubeđenošću fanatika.
– Kako ga na osnovu svega ovog zamišljaš? – pita Kanela na jednom mestu svoju sveznalost.
– Kao trajno ozbiljnog i zamišljenog – u nastavku odgovara – baš onako kako on sebe na jednom mestu opisuje. “Naslonjen uza zid, zanet razmišljanjem o današnjoj situaciji i krizi koja nas neutralce davi”…
I budnog: “Ali, profesionalna dužnost vrati me stvarnosti, te se pretvorih u slušalicu”… Onog časa kada je “ušao u javnost”, Pantović nije hteo ili nije umeo da se iz nje vrati. Prepustio se ćudima lavirinta u koji je zabasao, idući po njemu bez nade da iz njega postoji bilo kakav izlaz. “Opipljivu privatnost” zamenio je sablasnom javnošću, ostajući samotniji nego što je do tad bio.

Kljunin nalaz IV – Stari i ispevani kapaciteti

Kragujevčanima je, kao velikim znalcima i ljubiteljima narodne svirke i pesme, neobično drago što Radio Beograd svakog dana emituje po neki čas programa sličnog sadržaja. Međutim, mnogi pevači ne odgovaraju datim ulogama. Zašto pred mikrofon dovlačiti neke članove opere, koji tamo znače mnogo, ali za pevanje narodnih pesama – ne znače ništa? Kragujevčani su spremni da pošalju prave i stvarne interpretatore narodnih pesama. Tako bi sprečili dovođenje starih i ispevanih kapaciteta koji hvataju na prošlost.

SA GANDIJEVOG TELEKSA

Novi sportovi

Kragujevac je radenički grad, ali se nedovoljno zna da je on i sportski centar u kojem se upražnjavaju mnoge nove i po svemu jedinstvene sportske discipline, kao na primer: izlaženje i ulaženje u nedoba kroz prozor; jurcanje za udovicama; beganje svojoj pastorki u krevet; izbegavanje razjarene žene; timarenje muževa plehnatim tiganjem; izbijanje zuba iz vilica, pojedinačno i iz obeju istovremeno; riljanje Stanovljanskog polja leđima; ulaženje danju – izlaženje noću; nameštanje kreveta samcima pre nego što oni ustanu, primanje danju – davanje noću… Postavlja se pitanje svrsishodnosti ovdašnje vojne fabrike, jer se sve veći broj naših sugrađana opredeljuje za ove nove i unosne sportove.

Iz DELOVODNIKA M. R. P.
Osnivanje Udruženja kragujevačkih belih udovaca

Prilike su neodložno nalagale da se najhitnije osnuje Udruženje kragujevačkih belih udovaca. Mnoge banje po Srbiji su prigrlile najotmenije kragujevčke dame, pružajući im priliku da sačuvaju odnegovanu lepotu njinih ruku, belog lišca, skladnih proporcija, nežne kože… Svoje su supružnike ostavile kod kuće same kao panjeve. Dotični su osećali nestalicu za onim što im je prisustvo žene popunjavalo, pa su neorganizovano lutali gradskim kafanama, teško podnoseći samoću i još teže pronalazeći utehe. Spočetka, po inerciji i pod uticajem dugogodišnjeg zorta od supružinskih grdnji, vraćali su se kućama gde su ih čekale dopisnice u kojima ih njihove žene izveštavaju da su dobro, dabome da su verne i da im odmah šilju još novca, a njima poručuju da takođe budu verni i kućevni. Kragujevački muževi na taj način skupo plaćaju dopust iz Danteovog pakla, sličnog onom filmovanom koji se baš ovih dana daje u bioskopu “Pivnica”. Treba napomenuti da je ovo sezonsko udruženje osnovano radi brige za svoje članove, pa bi oni onako korporativno odlazili šetnim vozovima u one banje gde nisu odsele njihove dame, da tamo priređuju bankete u čast odlaska žena na odmor. Udruženje bi se brinulo za sadržajno ispunjavanje praznjikavih dana i noći svojih članova, kao i davanju preporuka manje snalažljivim članovima. Muževima čije bi žene tokom jednog leta promenile po nekoliko banja dodelila bi se naročita počast tako što bi bili zaduženi za pisanje Statuta Udruženja i ostalih osnivačkih akata.


Comments

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *