Bojim se dana kada više neću moći da je dozovem
dana od kog će početi samo sjećanje na nju
(N. Devetak: IGRE S DUŠOM)
Najveći deo nas rođenih na pustopašnim krajiškim stranama stvaralački je stasalo u vremenu paradoksa. U njemu, nažalost, i danas živimo. Nebojša Devetak je bio čovek upravo tog podneblja i vremena. A da nije paradoksa, on ne bi bio vanredan pesnik i mi danas ne bismo pokušavali da ga se setimo i pogledamo na ono što je njegovo među nama i u nama, savremenicima i prijateljima. Ne bismo ložili ovu vatricu od reči, niti bi se, u ovom tugovanju, okupljali u ovom časopisu* i grejali se žarom sećanja na otišlog prijatelja.
Dabome, teško je o njemu govoriti post festum, još teže nakon njegovog, za mnoge prebrzog, odlaska iz ove „doline suza“ i, pri tom, procenjivati ono što nam je ostavio i o svemu tome davati konačan sud. Ako ništa drugo, naveo nas je da iznova prolistamo njegove knjige i, na tren, prizovemo njegov glas, osmeh i po koji karakterističan pokret ili repliku. Priznajem da nikad više nije bio prisutniji u mojim mislima i osluškivan „unutrašnjim sluhom“ nego u ovim danima neverice i čuđenja.
On, a zajedno i mi sa njim, imao je nesreću da se rodi tamo gde, kako je pevao, „ključa veliki Zaborav“. Zato njegova prva pesnička faza ima tu otkrivalačku, čak se može reći – pedagošku, budničarsku notu. Iz tog Zaborava, iz onog nepodnošljivog sna u kome smo se zaljuljali, budio je i sebe i sve koji su hteli da ga čitaju i slušaju. A igranje je podrazumevalo visoku cenu.
Neko će reći da je zaludan posao tražiti zrno smisla u opštem besmislu. Sam bi to Nebojša prvi ustvrdio, jer se upravo sa tim pitanjem svakodnevno suočavao i od čije težine je podlegao. Svejedno, od njega smo mogli da učimo kako valja tražiti smisao i tamo gde ga naizgled nije bilo. I doista, u uzbudljivom životu Nebojše Devetaka bilo je i malih, separatnih pobeda smisla i kreacije nad beslovesnošću, uskogrudošću i opštim nemarom.
Kad bih nepoznatom čoveku morao da Nebojšu opišem u kratkim crtama, rekao bih mu da je bio (ovo bio – još uvek ispisujem s nevericom) umetnik koji je verovao, a to znači – čovek koji je izgarao za svoja poetička i ljudska (pa ako hoćete i – politička) uverenja. U jednoj pesmi on to, ne bez gorčine, i priznaje:
Pola veka sam verovao
Verovao
Verovao
(Zid – dvojnik 1)
A kako je snažno verovao, kako i koliko se davao, tako je, nažalost, prerano i sagoreo. Odlučnost i energija kojom se davao u svom pesničkom i ljudskom angažmanu bila je jednaka dubini njegovog razočarenja. A ono je bilo – bezobalno!
A sad sam kao i ti skamenjen
Stena
Dvorska luda od krečnjaka
Koja nikog ne ume da zasmeje
(Zid – dvojnik 1)
Svejedno, on je i iz te dubine progovorio glasom izabranog, iako duboko rezigniranog, skrhanog čoveka. I kad je poslednjih desetak godina bivao krajnje ličan, opet je svedočio o svom zavičaju i njegovom usudu, vraćajući se tako na svoje početke, u kojima je lični ton često podređivao zajedničkim strahovima, zabludama i dilemama.
Uprkos samosvojnosti koju je s mukom stekao, možemo reći da je u njegovom životu bilo i doslednosti. Otuda je njegova sudbina tipično naša, krajiška, raspeta između euforije i melanholije, između inata i bezvoljnosti, svadljiva, plaha, zaglavljena u procepu između psovke i šapata, „gola izvana i prazna iznutra“, odnjihana u kolevci krajnosti i umivana iz sasude bola.
***
Nebojšino pesničko delo u svojoj prvoj fazi polazilo je od činjenice da sve naše lične drame pripadaju kolektivu. Svesno je odlučio da vodi unapred izgubljenu bitku. Usledio je rat koji će, nažalost, potvrditi neke od njegovih pesnički prozorljivih anticipacija, i to će biti vreme u kojem se svako od nas iz temelja zaljuljao. Zaljuljali su se i poetički postulati na kojima je temeljio dotadašnje pevanje. Na sličan način došlo je i do njegove poslednje, najzrelije pesničke faze.
Ni ovom prilikom ne treba smetnuti sa uma da je, pored pesničke, dizao još jednu zadužbinu – Srpsko kulturno društvo „Sava Mrkalj“ i novine „Srpski glas“, čiju koncepciju je osmislio, kako pre rata, tako i po njegovom otpočinjanju, sve dok nije počeo da gubi veru, dok nije odustao od uređivanja lista. Okupljao nas je oko „Glasa“ kao siročad bez igde ikoga. Bio u njima ili ne, branio ih je do kraja od uzurpacije politikanata i špekulanata. Koncepcijski, lutao je i on i mi zajedno sa njim; od lista koji je bio glasilo Srpskog kulturnog društva „Sava Mrkalj“ do novina koje su početkom rata prerasle u ratno glasilo na način kako je on, kao glavni urednik, smatrao da treba delovati u novim okolnostima.
Znam, ni Nebojši ne bi previše značilo ako ustvrdim da je to Društvo (a u sklopu Društva i njegovo glasilo) bilo usamljeni svetionik u opštoj pomračini, nešto pred čim se ni on, ni svi mi koji smo u tome učestvovali, nemamo čega stideti. Naprotiv. S punim pravom se možemo pozvati na onu Andrićevu misao po kojoj „prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočarenjem, pa ma kako teško ono bilo“. Jedino čime se možemo odbraniti jeste konstatacija da smo pokušali biti normalni, uprkos svemu i uprkos mnogima.
Navešću ovde i jedan krajnje ličan odnos. Ostao sam mu dužnik zbog mnogo čega. Između ostalog, krajem oktobra 1991. godine primio me je u redakciju „Srpskog glasa“, bez ikakvog novinarskog iskustva, i time bar privremeno zaštitio od novopečenih vojskovođa i državotvoraca-amatera. Usred rata me je vodio po pesničkim festivalima kad god je mogao. Dakle, verovao je u mene u vremenu kad sam najviše sumnjao, kako u sebe, tako i u svet oko nas.
***
Svojim preranim odlaskom Nebojša Devatak postaje istinska metafora krajiškog slobodnomislećeg čoveka i umetnika poslednjih četrdesetak godina i paradigma svih naših pokušaja da učestvujemo u izazovima vremena i svedočimo o podneblju u kojem smo rođeni i o ljudima sa kojima smo i među kojima smo živeli. Kao svaki istinski umetnik, bio je nesnađen, preosetljiv, impulsivan, krajnje iskren i nepotkupljiv, jer je samo takav mogao da svojom preosetljivom dušom beleži treptaje, slutnje i stranputice našeg vremena i deli ih sa svojim čitaocima.
Da, igrao se sa dušom, kojoj je oduvek bilo tesno u njegovom telu. U tom neprestanom gubljenju i nalaženju duše utrošio je čitav život. Bio je, kao i naš zavičaj, kao i svi mi otuda, prepun krajnosti, o čemu najbolje svedoči njegova Krajiška tužbalica:
Uvijek skrajnut
Uvijek na kraju
U kraju
Pri kraju
U vijeku
I na kraju vijeka
Ili se prikloni
Ili se pokloni
Ili se ukloni
Uvijek iz prikrajka
Makar krajičkom
Okrajčen sjekirom
Maljem
Metkom
Više kraj groba
Nego kraj doma
Kraj očevine bez očevine
I tamo
I ovamo
Trebalo je imati lične hrabrosti da se kolektivna drama postavi u centar svoje pesničke zapitanosti. Jednako u vremenu pre raspada bivše zajedničke zemlje, tako i tokom rata, a naročito posle njega, kada je krajiško stradanje brže-bolje stvaljeno ad acta. I za tu doslednost mu se, danas i ovde, duboko klanjam.
I sad, kao da čujem njegov glas koji dobacuje kako je sve bilo uzaludno. I življenje i pisanje. Priznaćete, teško je za ovakve tvrdnje naći protivargument, kao što je protiv njegovog cinizma bilo teško naći lek.
Uprkos svemu, mislim da je vredelo, jer je upravo o toj uzaludnosti i ljudskoj nemoći pevao. Vredelo je i vredi, a da li će vredeti onima posle nas, mi, srećom, nećemo saznati. Možda je doista bilo uzalud sve što je radio, i mi zajedno sa njim, ali bar nije bilo besmisleno. Čak i uz pretpostavku da smo svi zagrizli prevelik zalogaj. I da nam je svima život zastao u grlu.
Od rođenja do smrti Nebojša Devetak je bio okružen zidovima nerazumevanja. On je u njih beskompromisno udarao, najčešće sam, nekad rukom, a nekad bogme i glavom, mutnom rečju, usput pevajući svoje najbolje pesme.
A pošto sam se kroz ovaj jalov pokušaj sinteze jednog života dosad obraćao vama, živima, dozvolite mi, na kraju, da se obratim i njemu, ili njegovoj odbegloj duši:
Dragi moj druže, ako si već morao i ako drugačije nije moglo, voleo bih da si, kao u svakoj ozbiljnoj igri, održao obećanje iz svoje pesme i da si samo – umro od smeha.
* Časopis TRAG, Vrbas, br. 52 (decembra 2017), str. 15-18.