Usamljen čovek je neprirodna pojava,
jedan biološki paradoks bez ikakvog osnova.
„Testament“
Nema respektabilnijeg opusa u savremenoj srpskoj književnosti, a da je tako nedovoljno čitan i tumačen – kao što je opus Vidosava Stevanovića. Ne postoji značajnija pojava ove literature od njegove, a da se tako unisono već decenijama ignoriše i prećutkuje. Ne bi nas trebala tešiti okolnost da vreme površnog čitanja traje od početaka ove književnosti sve do danas.
I pre njegove pojave nije bilo malo pisaca koji su govorili i pisali kao da se obraćaju slepoj i gluvoj publici. Biće ih verovatno i posle njega. Međutim, malo je njih koji su sa takvom odlučnošću i upornošću nastavljali da stvaraju, uprkos svemu, više radi sopstvene savesti – nego želje da ga neko čuje i razume, govori i piše iz sopstvenog gušta, u slavu govora i pisma, oporo, cinično, oštro, ubistveno i samoubistveno, braneći instituciju slobode govora i mišljenja, braneći radost stvaranja, piše i govori s one strane vremena, kao sa one strane groba, nepotkupljivo, hladno i bez (sa)žaljenja.
Nastavlja da piše, svestan da za veći deo njegovog opusa ne znaju ni oni koji su navodno dobro informisani, oni koji po prirodi svog posla treba da budu upoznati. Uprkos udruženoj ćutnji takozvane akademske zajednice koja do poslednjeg zalogaja prežvakava sopstvene mitove i predrasude.
Delo Vidosava Stevanovića je neprestana mena i zato nesvarljiv obrok za one koji unapred imaju stav i fioku u koju se ljudi i njihova dela pohranjuju ad acta. Srećom, sudbina velikih dela nije u potpunosti prćija kodifikovanih tumača. Velika literatura po pravilu traži i nalazi svoje čitaoce i tumače na neočekivanim mestima i nepredvidljivim stranama. Traži ih i nalazi, sa ma kolikim zakašnjenjem, nikad na štetu dela, često na žalost svojih savremenika.
Ne može se Vidosav Stevanović svoditi samo na onih nekoliko knjiga iz prve faze stvaralaštva, nazovimo je (uslovno) kragujevačkim ili šumadijskim tematskim krugom: Refuz mrtvak, Nišči, Konstantin Gorča, Testament. Svi znamo da ne može, ali ta teza se uporno pothranjuje. Uprkos upozorenjima da je uvredljivo svođenje bilo kog pisca na pojedina njegova dela, na manji deo opusa. Tromim i lenjim duhovima je oduvek bilo lakše redukovati delo, a time i pisca. Pogotovo ako je taj opus zamašan, ako je taj pisac plodan i raznovrstan, a uz to ne beži da javno misli o temama koje nisu isključivo književne.
Dobronamerni čitaoci bi lako uočili sledeću, beogradsku fazu (Periferijski zmajevi, Carski rez i Zapečaćeni grad), kojima se pridružuju dva potpuno nepročitana romana (Demoni i Sibila), napisana u egzilu, kao i ona sledeća, pariska, koja predstavlja najviše domete njegovog romansijerskog rada, oličenu u romanima Stranac koji sa vama boravi i Sasvim užasnut tim monstrumom noćnim.
Sledeći, krajnje angažovani i, valjda, zato najviše ignorisani tematski krug koji se proteže od trilogije Sneg i psi, preko kratkih romana Ista stvar, Iskra, Abel i Liza, preko O mestima tužnim i dubokoj noći, Kako ptica kaže i Ako jednom umrem, sve do posve samosvojnog dijaloga sa Domanovićem – Stradije i komentara.
Kruna njegove spisateljske avanture čini dnevnička trilogija: (Dnevnik samoće, Splin Pariza i Dnevnik povratka (koji se još ispisuje). To je vanredna gozba za svakog zahtevnog čitaoca. U njoj je na probi sve; vreme u kojem je pisac stvarao i protagonisti koji su tom vremenu, na ovaj ili onaj način, delovali. U njoj se otkrivaju neke od postulata književnog zanata; budućim proučavaocima se podastiru brojni autopoetički putokazi i ključevi, pojašnjavaju se okolnosti nastanka pojedinih dela – svedočeći o jednom iznimno bogatom i nesvakidašnjem životu i opusu, dragocenoj i netipičnoj književnoj odiseji i svedočanstvu koje bi služilo na čast svakoj kulturi. Našoj, pogotovo!
A uz sve to, nikako ne treba smetnuti sa uma brojne drame (manji deo se nalazi u izboru Narod čeka zemljotres), eseje i mnoštvo publicističkih tekstova i intervjua razasutim po knjigama, časopisima i novinama. Priznaćete da je reč o jednom od najvećih opusa u srpskoj književnosti, opusa koji se, srećom, još uvek obogaćuje i širi.
Stevanovićev prozni poduhvat je značajan i zbog toga što je pokazao kako do tad neestetizovani materijal može itekako da bude predmet estetizacije, kako to već rade pisci koji se nalaze na poetičkoj prekretnici. Već na svojim počecima, uspeo je da jezičkom magijom, poezijom – izbegne zamku padanja u goli naturalizam. On je svoj postupak nazvao „čaranjem rečima, magijskim obredom bez sveštenika i vrača“.
Možda se površnom čitaocu tako ne čini, ali Stevanovićevo delo je školski primer doslednosti, ali i primer sistemastkog izneveravanja te iste doslednosti. On jednako slika ljudsko dno; običnost i nebeske čovekove uzlete velikodušno prepušta drugima, manje darovitima. U prvoj fazi to dno je poetizovano, gotovo bezazleno u svom obilju. Skoro da se nije ticalo čitaoca; pisac je uvek taj koji sve obavlja umesto njega.
Međutim, naredne faze njegovog stvaralaštva veoma se tiču čitaoca; nema više distance ni poezije. Nema ni piščevog obzira prema njemu. Surova stvarnost je na delu, ne isključujući politiku, to najdublje dno na kojem se vrši manipulacija čoveka i njegovog humaniteta. Onog, dakle, dna koje svima radi o glavi, kako protagonistima tako i pasivnim posmatračima.
Istina, treba imati stomak za toliko bogatstvo ljudske poganije, za onoliku erupciju cinizma, jezičkih i logičkih paradoksa, tu hladnu vivisekciju našeg uma i ovdašnjih naravi. Niko u našoj književnosti nije toliko duboko zahvatio sa našeg samoubilačkog zdenca i njegov sadržaj nam, kanetijevski otrežnjujuće, sasuo za vrat. Gotovo da sam ubeđen da ukoliko se neko nije prepoznao u Stevanovićevim knjigama zasigurno ih s pažnjom nije ni čitao.
Ne treba sumnjati da je pisac prošao jeftino, da skupo i preskupo nije platio svoju spremnost i hrabrost da se otisne u predele gde je jedino sigurno nerazumevanje, mržnja, zavist i samoća.
Postoji u Splinu Pariza jedan pasus koji magistralno svedoči o čovekovoj, spistaljeskoj samoći. I zato zavređuje da se u celosti citira: „Život počinje sa ostvarenom samoćom, onom koja nas udaljava od drugih i čini da im budemo bliski. – život se završava tamo gde je počeo; biće se ne vraća svom početku nego sebi, svojim izvorima: ‘izgubljena čovečnost’ može biti pronađena tek ako se udaljimo od ljudi i ako ih tako primimo u sebe kao majka koja ponovo prihvata sina razmetnoga. U potpunoj tišini čuće se prvo udaljeni zvuci truba koje se približavaju, dolazeći iz dubina koje su u nama; one će srušiti zidine vibracijama svoga gneva; one će se ponovo vratiti u tišinu duše jednog jedinog čoveka koji je postao mnoštvo.“
U celokupnom delu Vidosava Stevanovića samoća nije usputna kategorija, već uslov svih uslova i cilj svih ciljeva. Ona nije samo onaj pesoovski uslov da bi se bilo pesnikom. Samoća je svestan izbor i stav, pogonsko gorivo piščeve duhovne gladi, kao i njeno prokletstvo.
Na jednom mestu u svojoj trilogiji Sneg i psi, pisac uvodi turiste, tu novovekovnu pošast, obezličitelje i izrugatelje svake lepote, prizivajući samoću i mir kao nasušnu potrebu. Jedan od junaka šeta za njima ka Partenonu i konstatuje: „Ono što me vuče prema gore nije lepota kamena, ostavio sam iza sebe i divljenje i gađenje, ne uzbuđuju me opšta mesta. Neki smatraju da pred velikim i neprolaznim lepotama treba imati duboke misli, citirati Getea i pozvati se na neki nerazumljiv fragment grčkih tragičara. Meni se događa nešto drugo, sasvim drugo. U blaženstvu ravnoteže ovoga hrama tražim beskonačan mir, okružen ukočenim užasom koji ne može prodreti unutra.“ Savremenom čoveku upravo to nedostaje, ma koliko bilo neizvodljivo – mir otporan na užase.
U istom delu pisac kroz svoje junake demonstrira prednosti samoće a da ih ne navodi. Radije se bavi čovekovim pristajanjem na pasivno članstvo u čoporu ili krdu. „Ima mesta na svetu gde sam ništa ne značiš – i zbog toga moraš biti sa drugima, neprekidno sa drugima. Sa njima značiš još manje, bivaš gori od sebe i od njih, postaješ ništarija i uživaš u tome što ćeš jednom biti zver.“ A malo dalje podvlači taj paradoks: „Ljudi vole da budu zajedno, valjda zato što ne vole sebe. Ili zato što se unapred mrze; onda je najbolje biti blizu. Ako si daleko, kako ćeš mrzeti?“
Za Stevanovića književnost je jedini moguć izbor, jer „biti umetnik, to je sadašnjost, to je ovaj trenutak“. Uprkos svesti o limitima svake umetnosti, o književnosti nemoćnoj da kvari ili popravlja svet, pošto ona, kako on kaže, „jedva ako ga čini nešto zanimljivijim“. Sad već prilično davno, pišući o jednom Bulatovićevom delu, Stevanović ni tad nije imao iluzija, kad je konstatovao: „Literatura je borba neprestana i to poglavito protiv sebe; sve ostalo je unapred protiv.“
Stevanović je siguran da je pisanje „nešto više nego govoriti i nešto manje nego živeti“! Samoća je za njegovo stvaralaštvo uslov, često kazna i jedina nagrada. Ona je svemu i uzrok i posledica.
Celoupno delo Vidosava Stevanovića nam poručuje da sa samoćom treba ozbiljno računati. Ona nas čini mislećim bićima, a to znači – ljudima odgovornim u svom vremenu, odgovornim prema svojim precima i potomcima.