Rukujući svakodnevnim rečima, zaboravljamo da su to fragmenti davnih i večitih priča, da, kao varvari, gradimo naše kuće od odlomaka statua i hramova bogova. Naše najobičnije misli i definicije su daleki potomci mitova i starih priča.
Bruno Šulc
1.
Vladan Desnica se u mnogim slučajevima dosledno držao onog kreda Ivana Galeba, izloženog u romanu, po kojem se dve suprotne istine nipošto ne isključuju, jer bi to značilo sakaćenje stvarnosti, siromašenje života i lišavanje jednog njenog pola. Na isti način Desnica se ponaša i prilikom svog odnosa prema fragmentu i fragmentarnosti. Doduše, on fragmenat nigde eksplicitno ne pominje, ali zato naširoko izlaže svoje gledanje na detalj i moguće zamke u koje bismo lako mogli da upadnemo, ukoliko mu pridamo veći značaj nego što ga zaslužuje.
Zato ćemo se u ovom radu često kretati od jedne do druge krajnosti – od apologije do osporavanja fragmenata. Pogotovo ako imamo u vidu interesantno zapažanje Radomira V. Ivanovića da Desnica kroz čitavo svoje delo „fragmentira narativnu i integrira fragmentarnu prozu“.
Na početku, valja istaći da se fragment odupire definisanju, ma sa koje strane mu prišli i ma kako se odnosili prema njemu. Dakle, ne treba bežati ni od tautološkog aspekta pojma fragment, jer sve je i svi smo deo nečega, veće celine ili sistema i, istovremeno, sve je i svi smo po jedan svemir za sebe, pravi mali biološki eksces u Vaseljeni.
Postoji izražena volja da se svaki fragment uveća, da se prikrije njegova osobina ka defragmentizovanju, odnosno utapanju u neki drugi, možda veći ili teže vidljiv fragmenat. Jednako kao sila koja svaku celinu kruni i umanjuje. Po tome – sve je fragment, ma koliko bio velik i ma koliko monumentalno izgledao. Kao što, istovremeno, najmanja celina čini svemir po sebi i za sebe. Čak ni iz postmodernog pojmovnog određenja fragmenta kao „nedovršene, necelovite, nekonzistentne i neusaglašene“ tekstualne datosti malo saznajemo o njegovoj pravoj prirodi. Pogotovo ne u sklopu čuvene zamisli o „Ne Celom“.
Na jednom mestu u svojim Esejima o fragmentima Milivoj Solar konstatuje: „Privlačnost ‘malih cjelina’ tako mora biti samo izraz rasparčavanja, pa takvi oblici i pored sve svoje oblikovne savršenosti i važnosti za povijest kulture ne mogu biti ništa drugo do izraz stanovite dekadencije.“
Ova Solareva definicija stoji u korelaciji sa onim poznatim Desničinim uverenjem da je bolje pisati staromodno nego pomodno, jer se na taj način osigurava, odnosno ulaže u svoju književnu starost, odnosno budućnost.
Međutim, možda deo odgonetke stoji i u uverenju Bruna Šulca da je ljudskom duhu urođena neverica u veličinu, gde, između ostalog, piše: „Postoji u nama nekakav duh prosečnosti, koji usitnjava, kopa, preseca, mrvi, sve dok ne usitni, ne raznese, ne prokopa stene veličine… To je neprekidan, proždrljiv, podzemni rad prosečnosti. Da bi nešto razumeo, čovek mora to da smanji. Strast razumevanja, asimiliacije, elementarna je sila, automatska funkcija čovečanstva. Ona progriza veličinu, uništavajući je. Istorija je puna mravinjaka i prašine – ohlađenih grobova veličine.“
No, vratimo se pokušajima situiranja fragmenta kao pojma koji nas, ovom prilikom, posebno interesuje. Po već pomenutom Solaru, fragment je „destruktivan prema ideji cjeline“, odnosno, on je „samostalna vrijednost suprostavljena cjelini“, ali ni on ne propušta da napomene kako„ne postoji apsolutna hijearhija oblikovnih načela“.
Međutim, ni takav pokušaj definisanja ne govori nam da li je pojam fragmenta uslovljen količinom reči koji ga sadržavaju ili je reč o nečem drugom, tananijem i teže uhvatljivijem? Ona nas dovodi u iskušenje da čitavu književnost, odnosno umetnost svedemo na pokušaje da fuge između manjih celina budu što manje uočljive, da se šavovi kojima su vezani veštije prikriju.
2.
Namera ovog rada je da kroz nekoliko primera pokaže složenost, ambivalentnost, pa i protivrečnost poetičkih stavova Vladana Desnice, a odnose se na njegovo gledanje na detalj, odnosno – fragmenat.
Njegov tekst na koji usmeravamo čitalačku pažnju pisan je neposredno po štamanju Proljeća Ivana Galeba, tako da ga možemo posmatrati i kao bojazan pred budućim čitaocima i tumačima tog dela, imajući u vidu njegovu strukturu koja prosto mami da se tumači kroz fragmenat. Tekst nosi indikativan naziv: „Zloupotreba jednog termina: detalj“.
Desnica podseća na praksu aktuelne kritike koja u nameri da pohvali nekog pisca, često ističe kako on ima „smisla za detalj“, otvarajući široki spektar mogućih značenja takve konstatacije ili suda. Po njemu, to može da bude: „svježe ili titravo lirsko mjesto“, „oštro uočen i sigurno zarezan psihološki zapažaj“, „živo okarakterisan lik, sretno ostvarena situacija, uspjelo ocrtana sredina, ambijent, momenat, raspoloženje, ugođaj“, „dobro dat pejzaž, lijepo dočarana atmosfera, komad dobra, istinita dijaloga“…
Drugim rečima, po Desnici je taj izraz u „višestrukosti svojih značenja izgubio svaki precizniji smisao“. Njemu se čini da – iako liči na pohvalu pisca – ocena da „pisac ima smisla za detalj“ umanjuje njegov značaj i ostvarenost.
Tako se detalj često svodi na „izoliran ljepuškast medaljon uklopljen u tkivo umjetničkog djela, puka duhovita ‘trovata’, dobar zanatski vic – naprosto ništa“.
U nastavku, Desnica podseća da se tkivo proznog dela sastoji od „niza pojedinačnih, dionih i raznovrsnih manifestacija i konkretizacija piščevih talenata, to jest od čestica imaginacije, fantazije, zapažačkog dara, psihološke penetracije, osjećaja za prirodu, životnog iskustva itd.“ Dakle, „od čestica umjetničke kreativne senzibilnosti koje u sebi nose žive i vrele pulzacije života, žive i vrele kaplje konkretnosti“.
Kao što čitalac zapaža, Desnica ide u krajnost u nastojanju da upozori na opasnosti i nesporazume ukoliko se istrajava na detaljima neke knjige, ukoliko se umesto lepote arhitektonskog dela hvali lepota pojedinih cigli.
Konačno, Desnica zaključuje da se iza usredsređivanja na taj zlosrećni detalj u našem kurentnom kritičarenju krije „nesposobnost da se djelo obuhvati i uoči u njegovoj cjelini i znači njegovo cjepkanje na ‘sastavne djelove’“, pa, izvodeći stvar na čistac, postavlja pitanje: „da li takozvani ‘detalji’ nešto grade ili ne grade, da li nam pisac-umjetnik sredstvima tih detalja oblikuje pred očima žive, u sebi logične, kongruentne ljudske likove, da li nam vjerno i živo predočava atmosferu, životni ritam…“ i na samom kraju, „da li je last not least – pisac sve to uspio da učini na dovoljno zanimljiv način“?
3.
Koreni tog i takvog Desničinog opreza spram glorifikacije detalja ili fragmenta verovatno stoji u vezi sa stavom iznetim u čuvenim Zapisima o umjetnosti, u fragmentu „Estetska mrtva mjesta“, a glasi: „U umjetničkom djelu svaka rečenica mora biti umjetnička.“ Iz toga logično proizilazi da u takvom delu „nema mjesta pukim deklarativnim, enuncijativnim, informativnim rečenicama, takvim koje sadrže određena konkretna obavještenja i saopćuju dati logički smisao, to jest takvim koje nam saopćuju logički sadržaj onoga što sačinjava ‘vanumjetničku materiju umjetničkog djela’ odnosno koji nam materiju umjetničkog djela saopćuju na vanumjetnički način.“ Otuda proizilazi njegova beskompromisna definicija po kojoj „svako djelo vrijedi tačno onoliko koliko poetskog sadrži u sebi“.
Čitav svoj stvaralački vek Desnica je proveo u razmišljanjima kako doseći „poseban književni rod koji nam omogućava da se oslobodimo mnogo čega estetski nebitnoga… da ispusti mnoga mjesta koja zahtjeva sama forma romana i, ovako ili onako književna konvencija“.
Na to ukazuje jedno njegovo predavanje iz 1950. godine u kojem on upozorava na učestalu sklonost da se u kritici i književnim razgovorima „mnogo više pretresa o tehničko-literarnim načinima i postupcima nego o efektu, koji je tim načinima i postupcima postignut, i… da se estetska vrijednost traži i pronalazi ne u ostvarenim rezultatima, već u upotrebljenim sredstvima“.
Posredno, u jednom novinskom razgovoru, veliki pisac demonstrira svoju posvećenost detalju i detaljisanju. On kaže: „Naime, znate, salije se nekako djelo pa se onda svaka pojedina tačka, svako pojedino poglavlje, svaka stranica prorađuje iznova i uzima se nakako u razmatranje, u rad, pod lupu, znate, kao da je centralno, najvažnije mjesto u čitavoj knjizi pa za njom dolazi drugo, pa treće, tako da je svaka stranica bila jedanput u položaju te najvažnije, te glavne stranice, kako bih rekao, pa je tako sa zdušnošću, i minucioznošću, i prilježnošću rađena… Tako isto u knjizi našoj, čak i u našoj noveli, svaki pasus, svaki period, svaki onaj koji je manje važan, i on je nekada bio u tom položaju najvažnije, najosvjetljenije tačke na koju smo legli svim marom i svom dušom.“
Eto, i posle ovakvog iskaza, Desnici nisu prestajali da zameraju na „aljkavostima“, smatrajući da on ne drži mnogo do forme, jer im se čini da je ona, kod njega, isuviše „negližirana“.
Takođe, u danas već čuvenom pismu Aleksandru Tišmi, tadašnjem uredniku Letopisa Matice srpske, Desnica ubedljivo brani funkcionalnost fragmentarno zasnovane proze. On mu pojašnjava: „Prigovori da neka pripovijetka nije ‘pripovijetka u pravom smislu riječi’ nego zabilješka, nekoliko stranica istrgnutih iz dnevnika, itd., itd. čini mi se neozbiljna i prilično djetinjasta. Napis koji počima ‘Dragi Ivane’ a završava ‘Tvoj Petar’, ili niz bajagi zabilježaka pod datumima može da bude savršeno dobra novela, prava novela, novela u pravom smislu riječi. Vid pisma, vid nevezanog pisanja jednog doživljaja ili ‘zapamćenja’, vid dnevnika, – i opet su samo forme – dozvoljene i potpuno legitimne i forme – pripovijetke; dakle opet stvar tehnike, koja se ima suditi jedino po svrsishodnosti izbora upravo te forme i upravo te tehnike.“
Vladan Desnica je čitav svoj spisateljski vek branio neutilitarnost literature, duboko verujući, kao i njegov Ivan Galeb, da „ako uopće ima poezije, tada je poezija ono na šta naša misao i naša senzibilnost naiđu lutajući pustopašicom“.
Spram toga stava, razumljivo, stoje knjige za koje Desnica nije mario, a koje su „upregnute pod bilo što, vođene bilo kojom ucrtanom stazom i uperene na bilo kakvu poentu“, jer na takvim stazama retko kad nailazimo na istinsku poeziju.
Desničini citati vrve u ovom radu i toliko su eksplicitni da ostavljaju malo prostora za dodatne komentare i tumačenja, ali mi se čini da su veoma ilustrativni kao krajnje individulan pristup ovako široko postavljenoj temi.