Možda je književnost zaista na samrti, kako nam dojavljuju profesionalni mrtvozornici, možda otkucavaju njeni poslednji sati. Zato nas je pozvala da se okupimo pored njene samrtne postelje, nas, poslednje zaljubljenike u njene čari, ali ne da prisustvujemo poslednjoj pomasti ili čujemo njenu testamentarnu volju, već da bi nam demonstrirla kako se umire “pri čistoj svesti i zdravoj pameti”.
Dakle, ako već umire, ne čini to s benevolentnom pomirenošću, bolesnim priželjkivanjem sudnjeg časa i očajničkom verom u zagrobni život, kao poslednjom nadom.
Ako književnost doista umire, uporedo sa nezaustavljivim gašenjem Gutenbergove galaksije, onda to čini poput stare i islužene kljusine (Šarca ili Rosinanta, sasvim svejedno), koja u samrtnim grčevima ume tako snažno da se ritne i neopreznom znatiželjniku, koji je prišao preblizu kako bi se nadneo nad njenim krajem, nanese teške, često i smrtonosne rane.
Zato svi oplakivači i profesionalne narikače trebaju biti na oprezu, jer nije preporučljivo da se isuviše približavaju umirućem biću, u hitnji da se bude onaj koji će prvi konstatovati smrt i svetu dojaviti epohalnu vest.
Međutim, šta da se radi ako ona, malokrvna, prezrena i ostarela književnost poseduje božansku sposobnost reinkarnacije i prerušavanja? Možda je za sve vekove svog postojanja dokučila tajni nauk besmrtnosti i, upravo sada i ovde, pred našim očima i u našim srcima, demonstrira sposobnost vanrednog prilagođavanja u ovom, našem “najgorem od svih svetova”. Možda je i ona savladala veštinu prerušavanja i kretanja po nepredvidljivim i nedohodnim prostorima, po vrletnim stazama i bogazama.
Ovde napominjem kako ne otvoram mogućnost kratkotrajnog izbavljenja, unoseći u sveopoštu zapitanost reč možda. Njeno prisustvo ima da zahvali mojoj ubeđenosti (jer, čemu naša vera ukoliko nema vaskrsenja?) da je duša (čitaj – ideja!) književnosti večna, uprkos okolnosti što su njeni pojavni oblici propadljivi, neretko neugodno bazde i zaudaraju.
Verujem da je književnost preživela baš tamo gde su joj mračni proroci predskazivali skoro umiranje. I baš u onome koga su proglasili njenim najvećim dželatom – internetom.
A on, internet, ne da joj je zadao kobni udarac, nego joj je otvorio beskrajan prostor u kojem će se razvijati, olakšavajući joj put do potencijalnog čitaoca, omogućujući joj da u isto vreme egzistira na bezbroj mesta zemaljskog šara (i ne samo njega), njezinim tvorcima omogućujući lakšu dostupnost izvorima sa kojih književnost crpi inspiraciju.
Književnost svoju žilavost dokazuje i pokazuje po ko zna koji put. Ona, po običaju, prepušta inicijativu mediju kroz koji se obznanjuje (setite se samo kako se književnost stidljivo obznanjivala u kanonizovanim žitijima svetaca), gotovo neprimetno stoji u defanzivi, pušta da se kratkotrajni gromovi istutnje a olujine smire, da bi, pred uplašenim ili za trenutak fasciniranim očima, blesnula neočekivanim intenzitetom i sjajem.
Čak i tamo, u gustom kolopletu društvene mreže zvane Facebook, istinska književnost može da sevne i pokaže kako za čovekov dar (ili talenat) nema barijera ni ograničenja.
I baš tamo gde ljudska ispraznost dostiže kulminaciju, gde se praznjikavost življenja pokušava ispuniti, takođe, praznjikavim sadržajima.
Baš tamo, na prividno beskrajno razapetoj mreži, gde se nemilice arči ljudsko vreme i ispunjava ga pukim prividom punoće.
Istina, ulovi u tako ustrojenoj društvenoj mreži nisu berićetni, ali je radost veća kada se u njoj praćikne kakva endemska vrsta u svoj svojoj lepoti. “Demokratičnost” Facebook-a guta istinske kreativce, pojačavajući kod njih bojažljivost da stvaraju misaone svetove, tu, pred toliko podozrivih i nepovreljivih, ponajviše anonimnih očiju, čije jasno viđenje onemogućava ljubopitljivost i nezajažljivu potreba za beskrajnim i zlurdim komentarisanjima. Neko već reče da živimo doba komentara i komentarisanja.
Istina, internet omogućuje da svojim poganim jezikom (koji odlikuje deklasirane, iskompleksirane i nekreativne duhove) do u beskraj komentarišu bisere (statuse) koji se podastiru ispred njih, ali, bez bojazni, jer nikad komentari neće prevladati sudbinu iz koje se, kao paraziti, hrane.
Tu se, dakle, za književnost otvaraju beskrajni prostori za stvaranje i uznemirujuću prisutnost među ljudima koji joj nisu skloni. Ona to već čini. Istinski duhovi je uveliko stvaraju, jasno nam pokazujući kako čak i kroz sentence blistaju u otužnoj prosečnosti svog okruženja, delujući pomalo presvetlujuće.
Književnost nije samo tekst, а Facebook kao da nas iznova podseća na zaboravljeno upozorenje svih avangardista. Književnost postaje sve: i tekstura, i slika, i zvuk, pogotovo njihova beskrajna kombinacija i simbioza. Dabome, književnost mogu biti i poneki suvisli komenatar, pogotovo onaj koji je napisan “na istoj frekvenciji statusa”, pa ga dograđuje, raspevava, širi i podstiče nove i drugačije jezičke nijanse.
Ne treba biti malodušan pred beskrajem Facebook-a. Ništa bolja situacija nije ni sa morem knjiga koje se svakodnevno štampaju, da bi retke među njima ostavile traga u nama.