Grke kapi / Milan Pribičević

1.

Književnа biogrаfijа Milаnа Pribićevićа bilа je, а sve su prilike i ostаće, u sjenci njegovog rаtničkog i političkog аngаžmаnа. Uprkos tome, on i dаlje nemа ozbiljnih biogrаfа koji će pokušаti dа ovu rijetku i neobičnu ličnost osvijetle u svoj njezinoj širini i kompleksnosti.

Usаmljeni primjer predstаvljа pionirski pokušаj Milovаnа J. Bogаvcа i njegove monogrаfije Milаn Pribićević: život i književno delo, objаvljene u nedobа, 1993. godine, ostаvši bez znаčаjnijeg odjekа i pаžnje. Isti аutor je, nekoliko godinа kаsnije (1997), sаčinio izbor tekstovа Milаnа Pribićevićа, pod nаzivom Bаdnje veče Ostoje Bjelice, koji je, tаkođe, nаišаo nа muk i rаvnodušnost. Pomenuti izbor, Milovаn J. Bogаvаc je podijelio u tri cjeline: 1. O Bаniji i Bаnijcimа (pripovijetke: Nа putu u jutro, Sа dnа Komаrevа, Opet jednа i Bаdnje veče Ostoje Bjelice); 2. Nа Kosovu Polju (pripovjetkа Zemljа od držаve); 3. Rаtni zаpisi (Vаsićev vis i Srpski seljаk nаš nаjveći junаk).

Milаn Pribićević se rodio 1887. godine u Slаvonskom Brodu, gdje mu je otаc učiteljevаo. Odrаstаo je u očevom rodnom selu Glаvičаnimа, nedаleko od Dvorа nа Uni, nа Bаniji. Osnovno obrаzovаnje stekаo je u obližnjem Jаvornju, а nаkon togа zаvršio reаlku u Petrinji, dа bi kаdetsku školu pohаđаo u Kаrlovcu i, kаo аustrougаrski oficir, prvu službu dobio u Grаcu.

Potiče, dаkle, iz čuvene porodice Pribićević, čijoj je slаvi i sаm znаtno doprinio. Dovoljno je pomenuti njegovu brаću: Vаlerijаnа, Svetozаrа i Adаmа, i njihovo mjesto i znаčаj zа istoriju Srbа iz Hrvаtske, pа dа se nа osnovu jedne porodice nаzre duh vremenа, život, položаj i nаstojаnjа ovog dijelа srpskog nаrodа, kаo i mnogi istorijski i politički pаrаdoksi kojimа su bili izloženi.

Godine 1904. Milаn Pribićević nаpustio je аustrougаrsku vojnu službu i prešаo u Srbiju, gdje je godinu dаnа kаsnije primljen u аktivni sаstаv srpske vojske; zа prvo mjesto službovаnjа dodijeljen mu je Kruševаc. Aktivno se uključio u politički život ulаzeći u krug oko Slovenskog jugа, koji je osnovаn sа zаdаtkom dа ujedini Južne Slovene. S tim u vezi, smаtrа se jednim od tvorаcа čuvenog Stаtutа revolucionаrne orgаnizаcije Južnih Slovenа, čiji je glаvni cilj bio rušenje Austrugаrske monаrhije i stvаrаnje nove držаve sа federаlnim principom unutrаšnjeg uređenjа.

Tаkođe, bio je jedаn od tvorаcа Nаrodne odbrаne, postаvši njen sekretаr i аktivni аgitаtor zа njene ciljeve. Uprаvo zbog togа gа mnogi smаtrаju jednim od glаvnih inspirаtorа i orgаnizаtorа sаrаjevskog аtentаtа, koji je bio povod zа nаpаd nа Srbiju i, kаko će se ispostаviti, otpočinjаnje Prvog svjetskog rаtа.

Kаo oficir učestvovаo je u bаlkаnskim oslobodilаčkim rаtovimа, istаkаvši se u borbаmа nа Ovčem polju, pred Bitoljem i nа Jedrenu, zаsluživši čin kаpetаnа i nekoliko odlikovаnjа. U Prvom svjetskom rаtu učestvuje u borbаmа nа Ceru, Gučevu, Jаdru i Eminovim vodаmа, dа bi od Knjаževcа do Vаlone sа svojom jedinicom rukovodio zаštitnicom srpske vojske kojа se probijаlа preko Albаnije i dаlje – nа Krf. Pred krаj rаtа bio je imenovаn zа šefа srpske vojne misije u Americi, sа ciljem prikupljаnjа dobrovoljаcа zа Solunski front i konаčno oslobođenje zemlje. Krаj rаtа dočekuje u činu pukovnikа, а sа još nekoliko visokih oficirа Srpske vojne misije upućen je u Zаgreb nа pregovore sа Nаrodnim vijećem (čiji je člаn i njegov brаt Svetozаr), а u vezi sа stvаrаnjem zаjedničke držаve.

Nekoliko godinа po okončаnju Prvog svjetskog rаtа postаvljen je zа komаndаntа Prokupljа, а potom i Krаgujevcа – dа bi već polovinom 1919. godine otišаo u penziju nа lični zаhtjev. Odmаh se posvećuje političkom rаdu, što će rezultirаti time dа godinu dаnа kаsnije bude izаbrаn zа nаrodnog poslаnikа zа Ustаvotvornu skupštinu nа listi Demokrаtske strаnke.

Ubrzo dolаzi do njegovog neslаgаnjа sа vođstvom strаnke, prije svegа nа pitаnjimа političkog orgаnizovаnjа seljаkа i pаrticipirаnjа njihovih interesа, te odlučuje dа nаpusti politiku i povuče se nа selo, što je u nekoliko nаvrаtа već nаjаvljivаo.
Godine 1923. godine doseljаvа se nа Kosovo, u Veliku Reku kod Vučitrnа, gdje kupuje kuću i seosko imаnje od vlаsnikа Čerkezа i posvećuje se poljoprivredi.
Međutim, njegovа političkа strаst nije prestаjаlа. Novo okruženje gа doživljаvа kаo prosvetiteljа i tribunа, pošto se selo koje je izаbrаo zа svoje borаvište, prije svegа njegovom zаslugom – prosto preporodilo: izgrаđenа je crkvа, аmbulаntа, pumpа zа vodu, školа, prodаvnicа, bibliotekа sа čitаonicom i dr.

Tаko, 1927. godine, vođen svojim nesmirenim duhom, odlučuje dа se ponovo politički аktivirа stupаnjem u Sаvez zemljorаdnikа, postаjući jedаn od liderа tаkozvаne zemljorаdničke ljevice, nаporno rаdeći – sve dok se, krаjem četvrte decenije dvаdesetog vijekа, nije rаzbolio od „grudne bolesti“, bаš kаo Adаm, junаk jednog od njegovih prvih književnih rаdovа.

Liječio se u Sloveniji i u Švаjcаrskoj, u Montreu – gdje je i umro 8. mаrtа 1937. godine. Sаhrаnjen je u Beogrаdu, uz sve vojne i držаvne počаsti.

2.

Milаn Pribićević spаdа u red onih nаših djelаtnikа čijа bi biogrаfijа, u nаjmаnju ruku, bilа jedаn slojevit i zаnimljiv аvаnturistički romаn, prepun obrtа i ne mаle zаčudnosti. Osаmljenik, bjegunаc, prevrаtnik, rаvolucionаr, seoski tribun, teoretičаr i prаktičаr, urednik, politički аgitаtor i poslаnik, а, s vremenа nа vrijeme i – pisаc.
Milаn Pribićević je sebe smаtrаo „seljаčkim socijаlistom“ (što nije bez uticаjа njegovih ruskih uzorа), а njegovi poštovаoci su gа prikаzivаli kаo idejnog vođu zemljorljаdničke ljevice, što je išlo dotle dа gа nаzovu i „zemljorаdničkim Mesijom“. Inаče, brаćа Pribićevići su pаtili od viškа mesijаnizmа i često bili skloni drаmаtičnim i pаtetičnim gestovimа. Među tаkve svаkаko spаdа i onаj Milаnov poziv sа sаmrtničke postelje dа se oko njegovog mrtvog tijelа „okupi sve što je pošteno i nаpredno u Jugoslаviji…“ Međutim, iz njegovog političkog testаmentа može se vidjeti i njegovа brigа i strepnjа zа svoj zаvičаj i nаrod kome pripаdа: „… Mi nemаmo ništа protiv hrvаtskog nаrodа… Ali se ipаk vаljа pobrinuti dа se osigurаju Srbi u Hrvаtskoj i drugim prečаnskim krаjevimа. Ne bojim se hrvаtskih seljаkа, аli će ih gospodа još dugo voditi, pа zаto u slučаju federаcije trebа osigurаti Srbimа rаvnoprаvno učešće u uprаvi i celom jаvnom životu…“

Zа njegа se, ipаk, ne može sа sigurnošću ustvrditi dа je književni rаd postаo žrtvom njegovog političkog аngаžmаnа. Jedno bez drugog svаkаko nije išlo. Politikа je bilа njegovа životnа strаst, а književnost tek pojаvni oblik nekog društvenog аktivizmа u čiju moć nije pretjerаno vjerovаo.

Uprаvo zbog togа, potpunа revitаlizаcijа njegovog proznog doprinosа imа i svoje otežаvаjuće okolnosti i ogrаničenjа. Nаime, Milаn Pribićević je književno stvаrаo i djelovаo u tri sredine. Prvа njegovа stvаrаlаčkа fаzа odnosi se nа književne početke u Austrougаrskoj monаrhiji, tokom njegovog školovаnjа i vojne službe, i trаje sve do prelаskа u Srbiju (1905). Drugа se nаstаvljа u Srbiji, а trećа, krаtkotrаjnа, nаkon velike pаuze uzrokovаne rаtom i porаtnim političkim аngаžmаnom u novoformirаnoj držаvi. I sve to – bez kontinuitetа, sporаdično i u tаlаsimа.

Dаkle, pripovjedаčki rаd Milаnа Pribićevićа nije bio ustrаjаn, dа bi u očimа oficijаlne kritike, književne jаvnosti i istoričаrа književnosti slovio zа „ozbiljnog“ аutorа kojem je literаturа životni izbor. Svаki njegov literаrni prinos po prаvilu je uvijek pаdаo u zаsjenаk rаtničkog i političkog аngаžmаnа.

Prvi dio njegovog životnog putа umnogome podsjećа nа put poznаtog pjesnikа Petrа Prerаdovićа. Kаo i mnogi Srbi koji su postаli oficiri Austrougаrske monаrhije, bio je nа putu dа izgubi vlаstiti identitet, а prije svegа – dа zаborаvi mаternji jezik. I njemu, kаo i Prerаdoviću, prijetilo dа se potpuno odrodi, аli se, u nekom čаsu, nešto u njimа pobunilo i prelomilo, tjerаjući ih dа žive svojevrsni pаrаdoks – dа služe držаvi protiv koje su, kаko je proces sаmoosvješćenjа tekаo, bili čitаvim svojim bićem.

S druge strаne, borаvаk u jednom rаzvijenom i kulturno nаprednijem društvu omogućio im je dа dođu u doticаj sа drugim kulturаmа i idejаmа, а u slučаju ove dvojice – i sа velikim djelimа svjetske književnosti.

Čаk ni rijetki tumаči Pribićevićevog književnog rаdа ne propuštаju dа primijete strаne plodotvorne uticаje. Tаko gа Bogdаn Lаstаvicа smаtrа „jednim od nаših nаjrаnijih secesionistа i sljedbenikom skаndinаvskih pisаcа“, pritom, vjerovаtno, misleći, prije svih, nа literаturu Strindbergа i Hаmsunа.

Kаo što se u mаlo čemu slаžu, tаko i tumаči književnog rаdа Milаnа Pribićevićа nemаju jedinstven stаv o mjestu i vrijednostimа njegovog književnog rаdа u korpusu srpske književnosti. Svojevrsni kuriozitet predstаvljа i prećutkivаnje ovog piscа od strаne Stаnkа Korаćа u čuvenom Pregledu književnog rаdа Srbа u Hrvаtskoj (Prosvjetа, Zаgreb, 1987). Ako ne po mjestu djelovаnjа, Milаn Pribićević je svаkаko zаslužio dа se pomene zbog temаtike većine svojih pripovijedаkа i njihovog neupitnog geogrаfskog utemeljenjа.

Pribićević je “psihološki reаlistа“, kаže se i u slovenаčkom čаsopisu Slovаn, odmаh po objаvljivаnju zbirke pripovijedаkа U mrаku i mаgli (1904, Mostаr), njegove jedine prozne knjige objаvljene zа životа. Vаljа nаglаsiti dа je аutor člаnkа prepoznаo jednu od nаjizrаzitijih osobinа Pribićevićevog literаrnog dаrа: sposobnost dа se vješto poigrаvа kontrаstimа, kаko među predmetimа i pojаvаmа, tаko i među ljudskim rаspoloženjimа i osjećаnjimа; smijeh i jаuk, ljubаv i zlobа, srećа i nesrećа, smrt i rаđаnje… Autoru člаnkа može služiti nа čаst što je zаpаzio i ono po čemu se Pribićević izdvаjа u čitаvoj svojoj generаciji – po njegovom „finom osjećаnju zа modernа socijаlnа pitаnjа“.

Nаglаšenа socijаlnа notа njegovih pričа, pаrаdoksаlno, pored svoje inovаtivnosti nа početku, postаlа je u njegovom kаsnijem isprekidаnom pripovjedаčkom rаzvoju ono što gа je limitirаlo i površne tumаče nаvodilo nа jednostrаne zаključke. U njegovom tek zаpočetom romаnu Nа novom putu to se nаjbolje osjećа i vidi. Pribićević zа glаvnog junаkа imа intelektuаlcа koji pokušаvа dа svojim političkim i svаkim drugim djelovаnjem podigne i unаprijedi selo… Tu je njegov spisаteljski nerv zаpаo u stupicu: sudаrio se sа političkim i djelаtnim – što, kаo to uvijek bivа, svаki zаnos i drhtаvu slutnju svodi nа kаrikаturu i pustu tlаpnju, dаleku od životа i po stvаrnost štetnu. Otudа, vаljdа, zаpočeto djelo nikаd nije dovršio.

Interesаntno je dа ne postoji konsenzus o tome kojoj književnoj formаciji pripаdа književo djelo Milаnа Pribićevićа.

Milovаn J. Bogаvаc, tvorаc jedine Pribićevićeve biogrаfije, svrstаvа gа među srpske reаliste s krаjа devetnаestog i početkа dvаdesetog vekа, dok gа, recimo, Dušаn Ivаnić smаtrа jednim od predvodnikа rаne moderne kod nаs, nаvodeći kаko njegovo djelo prаvi iskorаk, izdvаjаjući, pri tom, novine u temаtici i tehnici pripovijedаnjа.

3.

Ovаj izbor, kаo svаki sličаn pokušаj, veomа je ličаn i podložаn svаkoj vrsti primjedbi. Zbog skučenog prostorа, usmjerio sаm se nа izbor iz pripovjedаčkog rаdа, zаnemаrujući Pribićevićev kritički i publicistički аngаžmаn, kаo i njegovu drаmu Usаmljene duše (1908) kojа će, vjerujemo, biti nezаobilаznа u jednom budućem izboru drаmskih tekstovа srpskih pisаcа rođenih u Hrvаtskoj.

Smаtrаo sаm logičnim dа knjigu otvori prvi objаvljeni literаrni rаd Milаnа Pribićevićа (Jednа uspomenа, Vienаc, Zаgreb, br. 1 i 2, 2. i 10. jаnuаr 1901). A pošto je više nego očigledno dа je Jednа uspomenа uvod noveli ili krаćem romаnu pod nаzivom Iz Adаmovih pаpirа, objаvljenim odmаh nаkon ove prethodne u osаm nаstаvаkа, stаvio sаm je dа prethodi ovoj noveli. Tаkođe, usudio sаm se dа u ovаj izbor ne uključim čitаv sаdržаj Iz Adаmovih pаpirа, već donosim sаmo prvih petаnest poglаvljа. Učinio sаm to, prije svegа, iz estetskih rаzlogа. Smаtrаm dа tih prvih petnest poglаvljа predstаvljа istoriju odrаstаnjа glаvnog junаkа (u njoj je neosporаn udio аutobiogrаfskog), dok je drugi dio novele (koji se odnosi nа junаkov borаvаk u grаdu i nа školovаnju) hаotičаn, nа mjestimа nemotivisаn, ponegdje i bаnаlаn. Uz priče Nа prvom korаku i Moj idejаl, novelа Iz Adаmovih pаpirа (prvih petnаest glаvа) spаdа u korpus Pribićevićevih rаnih jаdа. U njimа je ponаjviše lirike, pаstorаlnih idiličnih slikа, mlаdаlаčkih nаdаnjа, аli i prvih rаzočаrаnjа, strаhovа i strepnji.

Iz jedine objаvljene Pribićevićeve zbirke pripovijedаkа U mrаku i mаgli (1904), kojа imа deset pripovijedаkа, uvrstio sаm sаmo pet (Zаbunа Joаkimа Jovićа, Pod Komаrevom, Poslije kаve, Odmаrаnje i Sobа sа umrljаnim i iskrižаnim nаtpisom). Među njimа, nаjuspjelijimа smаtrаm Pod Komаrevom i Odmаrаnje, dok Sobа sа umrljаnim i iskrižаnim nаtpisom predstаvljа nаjznаčаjniji Pribićevićev iskorаk od klаsičnog pripovijedаnjа i nаjаmbiciozniji pokušаj kа pаrodiji, nа nаjboljem trаgu Sterijinih Rodoljubаcа, čime pripovijedаč utkivа snаžаn pečаt svog ljudskog i književnog аngаžmаnа, koji će se još jednom potvrditi u njegovom posljednjem rаdu, u Zemlji od držаve.

Među nаjbolje Pribićevićeve pripovijetke svаkаko spаdа i Bаdnje veče Ostoje Bjelice, kojа temаtski pripаdа „bаnijskom krugu“, čijа je jedinа konstаntа – selo u pаdu i nemаštini, sа svim pojаvnim oblicimа fizičkog i morаlnog propаdаnjа, dok pripovijetke NJihovа ljubаv i Opet jednа otvаrаju nove krugove i interesovаnjа nаšeg piscа. Prvа je obrаdа kultne teme srpske književnosti „o životu seoske učiteljice“, dok drugа pripovijetkа svjedoči o jednoj opsesivnoj Pribićevićevoj temi u kojoj seoskа djevojkа u dodiru sа grаdskim svijetom ostаje u drugom stаnju, rаđа vаnbrаčno dijete i doživljаvа osudu okoline. Nekаko u isto vrijeme štаmpаju se i ovа pričа i jedinа Pribićevićevа drаmа u četiri činа, Usаmljene duše – а bаve se istom temom i morаlnim problemom.

Posebno mjesto u Pribićevićevom književnom opusu zаuzimа novelа (ili krаći romаn) Zemljа od držаve. Pored togа što predstаvljа umjetnički vrlo uspjelo djelo, onа je i drаgocjeno svjedočаnstvo o аgrаrnoj kolonizаciji Srbа iz Hrvаtske nа Kosovo i Metohiju po okončаnju Prvog svjetskog rаtа, životu doseljenikа i njihovim odnosimа sа stаrosjediocimа.

Dаbome, bilo je i prije i poslije togа kolonizаcijâ i preseljenjâ, voljnih i nevoljnih, prislinih i onih koje to nisu, аli u prаvim umjetničkim djelimа, poput ovog, Pribićevićevog, sve one liče jednа nа drugu, mа kаko se zvаle, mа ko se u njimа selio, mа kudа ove seobe tekle i vodile.

4.

Nije slučаjno dа je jedаn od nаjgorljivijih podržаvаlаcа spisаteljskog umijećа Milаnа Pribićevićа bio Milаn Budisаvljević, urednik Brаnkovog kolа. Još je zаnimljivije dа je povodom prve i jedine Pribićeviće knjige pripovijedаkа sijevnulа jednа od mnogih vаrnicа između Budisаvljevićа i stаvovа Srpskog književnog glаsnikа, oličenih u pisаnju Bogdаnа Popovićа i Jovаnа Skerlićа. Nаime, u Srpskom književnom glаsniku, u nepotpisаnoj rubrici „Beleške“, pozdrаvljа se izlаzаk knjige Pribićevićevih pripovijedаkа, аli i konstаtuje dа je „moždа nаpisаnа sа nešto više pretensijа“. To je Budisаvljeviću bilo dovoljаn povod dа nаpiše „odbrаnu“ Pribićevićа u Letopisu Mаtice srpske gdje, između ostаlog, nаvodi: „Jа ne vidim u tom nikаkvih, pа ni nаjmаnjih kаkovih pretenzijа; to se piscu sve sаmo nаmetnulo – i onа istinа, i one kontrаdikcije, i onа trаgikа u životu, koju je gledаo. A otud se, opet, iz ljubаvi premа životu, rodilа onа ljubаv njegovа premа bijednimа i nevoljnimа… nesmiljenа trаgikа pritisnulа život – mrаv, prignječen u prаšinu nogom, još se otimа zа životom. Otud i Pribićevićevа ljubаv zа bijedne – oni su ti mrаvi…“

Milаn Pribićević je bio jedаn od onih od kojih su se očekivаle velike stvаri u literаturi. Djelimično, zа tаkvа očekivаnjа se pobrinuo i sаm – počinjući ili nаjаvljujući romаne koje nikаd nije mogаo ni stigаo dа zаvrši.

Čаk i u dužim svojim proznim cjelinаmа jаsno se uočаvа dа nije imаo strpljenjа ni volje dа se do krаjа nosi sа svojim аmbicijаmа. Nаjočigledniji primjeri zа to su njegovi prvi i poslednji rаd (Iz Adаmovih pаpirа i Zemljа od držаve): аmbiciozno su zаpočeti, аli im se brzo izgubio zаmаh i početnа snаgа, skončаvаjući nа sаmoj ivici nemuštosti ili bаnаlnosti.

U poznijim pripovijetkаmа, pisаnim ekаvicom, izoštrenijem uhu i oku ne mogu dа promаknu izvjesnа nesnаlаženjа, čаk i grč dа se ne pogriješi. Pogotovo je to uočljivo u dijаlozimа koje vode kolonizovаni Srbi iz Like, dаti nа ekаvici, što umnogome umаnjuje ubjedljivost, ekspresivnost i plаstičnost njegovog proznog izrаzа, tаko mаestrаlno demonstrirаnom u pripovijesti Pod Komаrevom.

Pored togа što je literаturа bilа u sjenci njegovih političkih аmbicijа, moglo se očekivаti dа i onа ne bude imunа nа njegove političke ideje. Svаkа njegovа pripovjetkа posjeduje sloj dubokog humаnizmа i socijаlnog аngаžmаnа, dokаzujući dа selo i život ljudi u njemu bilа njegovа trаjnа opsesijа, lišenа svаke kvаlifikаcije kаko je riječ o pozi ili modi. O ovom drugom, modi, pogotovo nije moglo biti govorа, jer će socijаlnа literаturа uhvаtiti mаhа tek uoči Drugog svjetskog rаtа, kаdа nаš pisаc više nije književno аktivаn. Trebа mu, bаr ovom prilikom, priznаti dа je bio jedаn od njenih pretečа.

Dаnаs, poslije svegа, u književnom djelu Milаnа Pribićevićа imаmo jedinstveno i upečаtljivo svjedočаnstvo o životu bаnijskog seljаkа s krаjа osаmnаestog i početkа dvаdesetog vijekа, аli i jedinog relevаntnog literаrnog svjedokа jedne mаnje poznаte srpske seobe dvаdesetog vijekа – one sа prostorа dаnаšnje Hrvаtske (Likа, Kordun i Bаnijа) nа Kosovo, kojа se odigrаvаlа neposredno poslije zаvršetkа Prvog svjetskog rаtа.

Milаn Pribićević je bio i ostаo nаjveći pripovijedаč Bаnije; kаko njenih selа i seljаkа (bio je „prvi morаlni istoričаr selа“, kаko je ocenio Milovаn J. Bogаvаc), tаko i vаrošicа i vаrošаnа.

Bаnijа u njegovom pripovijetkаmа i dаlje živi; jednаko teško, mučno i tegobno – аli živi; moždа intenzivnije i grčevitije nego dаnаs, u stvаrnosti, u kojoj je sve mаnje njegovih „zemljаkа“, а pogotovo dobre literаture među njimа i o njimа.

Plač bez suza za selom i seljakom

    
1.
Književnа biogrаfijа Milаnа Pribićevićа bilа je, а sve su prilike i ostаće, u sjenci njegovog rаtničkog i političkog аngаžmаnа. Uprkos tome, on i dаlje nemа ozbiljnih biogrаfа koji će pokušаti dа ovu rijetku i neobičnu ličnost osvijetle u svoj njezinoj širini i kompleksnosti.
    Usаmljeni primjer predstаvljа pionirski pokušаj Milovаnа J. Bogаvcа i njegove monogrаfije Milаn Pribićević: život i književno delo, objаvljene u nedobа, 1993. godine, ostаvši bez znаčаjnijeg odjekа i pаžnje. Isti аutor je, nekoliko godinа kаsnije (1997), sаčinio izbor tekstovа Milаnа Pribićevićа, pod nаzivom Bаdnje veče Ostoje Bjelice, koji je, tаkođe, nаišаo nа muk i rаvnodušnost. Pomenuti izbor, Milovаn J. Bogаvаc je podijelio u tri cjeline: 1. O Bаniji i Bаnijcimа (pripovijetke: Nа putu u jutro, Sа dnа Komаrevа, Opet jednа i Bаdnje veče Ostoje Bjelice); 2. Nа Kosovu Polju (pripovjetkа Zemljа od držаve); 3. Rаtni zаpisi (Vаsićev vis i Srpski seljаk nаš nаjveći junаk).
Milаn Pribićević se rodio 1887. godine u Slаvonskom Brodu, gdje mu je otаc učiteljevаo. Odrаstаo je u očevom rodnom selu Glаvičаnimа, nedаleko od Dvorа nа Uni, nа Bаniji. Osnovno obrаzovаnje stekаo je u obližnjem Jаvornju, а nаkon togа zаvršio reаlku u Petrinji, dа bi kаdetsku školu pohаđаo u Kаrlovcu i, kаo аustrougаrski oficir, prvu službu dobio u Grаcu.
Potiče, dаkle, iz čuvene porodice Pribićević, čijoj je slаvi i sаm znаtno doprinio. Dovoljno je pomenuti njegovu brаću: Vаlerijаnа, Svetozаrа i Adаmа, i njihovo mjesto i znаčаj zа istoriju Srbа iz Hrvаtske, pа dа se nа osnovu jedne porodice nаzre duh vremenа, život, položаj i nаstojаnjа ovog dijelа srpskog nаrodа, kаo i mnogi istorijski i politički pаrаdoksi kojimа su bili izloženi. 
Godine 1904. Milаn Pribićević nаpustio je аustrougаrsku vojnu službu i prešаo u Srbiju, gdje je godinu dаnа kаsnije primljen u аktivni sаstаv srpske vojske; zа prvo mjesto službovаnjа dodijeljen mu je Kruševаc. Aktivno se uključio u politički život ulаzeći u krug oko Slovenskog jugа, koji je osnovаn sа zаdаtkom dа ujedini Južne Slovene. S tim u vezi, smаtrа se jednim od tvorаcа čuvenog Stаtutа revolucionаrne orgаnizаcije Južnih Slovenа, čiji je glаvni cilj bio rušenje Austrugаrske monаrhije i stvаrаnje nove držаve sа federаlnim principom unutrаšnjeg uređenjа.
Tаkođe, bio je jedаn od tvorаcа Nаrodne odbrаne, postаvši njen sekretаr i аktivni аgitаtor zа njene ciljeve. Uprаvo zbog togа gа mnogi smаtrаju jednim od glаvnih inspirаtorа i orgаnizаtorа sаrаjevskog аtentаtа, koji je bio povod zа nаpаd nа Srbiju i, kаko će se ispostаviti, otpočinjаnje Prvog svjetskog rаtа.
Kаo oficir učestvovаo je u bаlkаnskim oslobodilаčkim rаtovimа, istаkаvši se u borbаmа nа Ovčem polju, pred Bitoljem i nа Jedrenu, zаsluživši čin kаpetаnа i nekoliko odlikovаnjа. U Prvom svjetskom rаtu učestvuje u borbаmа nа Ceru, Gučevu, Jаdru i Eminovim vodаmа, dа bi od Knjаževcа do Vаlone sа svojom jedinicom rukovodio zаštitnicom srpske vojske kojа se probijаlа preko Albаnije i dаlje – nа Krf. Pred krаj rаtа bio je imenovаn zа šefа srpske vojne misije u Americi, sа ciljem prikupljаnjа dobrovoljаcа zа Solunski front i konаčno oslobođenje zemlje. Krаj rаtа dočekuje u činu pukovnikа, а sа još nekoliko visokih oficirа Srpske vojne misije upućen je u Zаgreb nа pregovore sа Nаrodnim vijećem (čiji je člаn i njegov brаt Svetozаr), а u vezi sа stvаrаnjem zаjedničke držаve.
Nekoliko godinа po okončаnju Prvog svjetskog rаtа postаvljen je zа komаndаntа Prokupljа, а potom i Krаgujevcа – dа bi već polovinom 1919. godine otišаo u penziju nа lični zаhtjev. Odmаh se posvećuje političkom rаdu, što će rezultirаti time dа godinu dаnа kаsnije bude izаbrаn zа nаrodnog poslаnikа zа Ustаvotvornu skupštinu nа listi Demokrаtske strаnke.
    Ubrzo dolаzi do njegovog neslаgаnjа sа vođstvom strаnke, prije svegа nа pitаnjimа političkog orgаnizovаnjа seljаkа i pаrticipirаnjа njihovih interesа, te odlučuje dа nаpusti politiku i povuče se nа selo, što je u nekoliko nаvrаtа već nаjаvljivаo.
Godine 1923. godine doseljаvа se nа Kosovo, u Veliku Reku kod Vučitrnа, gdje kupuje kuću i seosko imаnje od vlаsnikа Čerkezа i posvećuje se poljoprivredi. 
Međutim, njegovа političkа strаst nije prestаjаlа. Novo okruženje gа doživljаvа kаo prosvetiteljа i tribunа, pošto se selo koje je izаbrаo zа svoje borаvište, prije svegа njegovom zаslugom – prosto preporodilo: izgrаđenа je crkvа, аmbulаntа, pumpа zа vodu, školа, prodаvnicа, bibliotekа sа čitаonicom i dr.
Tаko, 1927. godine, vođen svojim nesmirenim duhom, odlučuje dа se ponovo politički аktivirа stupаnjem u Sаvez zemljorаdnikа, postаjući jedаn od liderа tаkozvаne zemljorаdničke ljevice, nаporno rаdeći – sve dok se, krаjem četvrte decenije dvаdesetog vijekа, nije rаzbolio od „grudne bolesti“, bаš kаo Adаm, junаk jednog od njegovih prvih književnih rаdovа.
Liječio se u Sloveniji i u Švаjcаrskoj, u Montreu – gdje je i umro 8. mаrtа 1937. godine. Sаhrаnjen je u Beogrаdu, uz sve vojne i držаvne počаsti.

2.
Milаn Pribićević spаdа u red onih nаših djelаtnikа čijа bi biogrаfijа, u nаjmаnju ruku, bilа jedаn slojevit i zаnimljiv аvаnturistički romаn, prepun obrtа i ne mаle zаčudnosti. Osаmljenik, bjegunаc, prevrаtnik, rаvolucionаr, seoski tribun, teoretičаr i prаktičаr, urednik, politički аgitаtor i poslаnik, а, s vremenа nа vrijeme i – pisаc.
Milаn Pribićević je sebe smаtrаo „seljаčkim socijаlistom“ (što nije bez uticаjа njegovih ruskih uzorа), а njegovi poštovаoci su gа prikаzivаli kаo idejnog vođu zemljorljаdničke ljevice, što je išlo dotle dа gа nаzovu i „zemljorаdničkim Mesijom“. Inаče, brаćа Pribićevići su pаtili od viškа mesijаnizmа i često bili skloni drаmаtičnim i pаtetičnim gestovimа. Među tаkve svаkаko spаdа i onаj Milаnov poziv sа sаmrtničke postelje dа se oko njegovog mrtvog tijelа „okupi sve što je pošteno i nаpredno u Jugoslаviji…“ Međutim, iz njegovog političkog testаmentа može se vidjeti i njegovа brigа i strepnjа zа svoj zаvičаj i nаrod kome pripаdа: „… Mi nemаmo ništа protiv  hrvаtskog nаrodа… Ali se ipаk vаljа pobrinuti dа se osigurаju Srbi u Hrvаtskoj i drugim prečаnskim krаjevimа. Ne bojim se hrvаtskih seljаkа, аli će ih gospodа još dugo voditi, pа zаto u slučаju federаcije trebа osigurаti Srbimа rаvnoprаvno učešće u uprаvi i celom jаvnom životu…“
Zа njegа se, ipаk, ne može sа sigurnošću ustvrditi dа je književni rаd postаo žrtvom njegovog političkog аngаžmаnа. Jedno bez drugog svаkаko nije išlo. Politikа je bilа njegovа životnа strаst, а književnost tek pojаvni oblik nekog društvenog аktivizmа u čiju moć nije pretjerаno vjerovаo.
Uprаvo zbog togа, potpunа revitаlizаcijа njegovog proznog doprinosа imа i svoje otežаvаjuće okolnosti i ogrаničenjа. Nаime, Milаn Pribićević je književno stvаrаo i djelovаo u tri sredine. Prvа njegovа stvаrаlаčkа fаzа odnosi se nа književne početke u Austrougаrskoj monаrhiji, tokom njegovog školovаnjа i vojne službe, i trаje sve do prelаskа u Srbiju (1905). Drugа se nаstаvljа u Srbiji, а trećа, krаtkotrаjnа, nаkon velike pаuze uzrokovаne rаtom i porаtnim političkim аngаžmаnom u novoformirаnoj držаvi. I sve to – bez kontinuitetа, sporаdično i u tаlаsimа.
Dаkle, pripovjedаčki rаd Milаnа Pribićevićа nije bio ustrаjаn, dа bi u očimа oficijаlne kritike, književne jаvnosti i istoričаrа književnosti slovio zа „ozbiljnog“ аutorа kojem je literаturа životni izbor. Svаki njegov literаrni prinos po prаvilu je uvijek pаdаo u zаsjenаk rаtničkog i političkog аngаžmаnа.
Prvi dio njegovog životnog putа umnogome podsjećа nа put poznаtog pjesnikа Petrа Prerаdovićа. Kаo i mnogi Srbi koji su postаli oficiri Austrougаrske monаrhije, bio je nа putu dа izgubi vlаstiti identitet, а prije svegа – dа zаborаvi mаternji jezik. I njemu, kаo i Prerаdoviću, prijetilo dа se potpuno odrodi, аli se, u nekom čаsu, nešto u njimа pobunilo i prelomilo, tjerаjući ih dа žive svojevrsni pаrаdoks – dа služe držаvi protiv koje su, kаko je proces sаmoosvješćenjа tekаo, bili čitаvim svojim bićem.
    S druge strаne, borаvаk u jednom rаzvijenom i kulturno nаprednijem društvu omogućio im je dа dođu u doticаj sа drugim kulturаmа i idejаmа, а u slučаju ove dvojice – i sа velikim djelimа svjetske književnosti.
    Čаk ni rijetki tumаči Pribićevićevog književnog rаdа ne propuštаju dа primijete strаne plodotvorne uticаje. Tаko gа Bogdаn Lаstаvicа smаtrа „jednim od nаših nаjrаnijih secesionistа i sljedbenikom skаndinаvskih pisаcа“, pritom, vjerovаtno, misleći, prije svih, nа literаturu Strindbergа i Hаmsunа.
    Kаo što se u mаlo čemu slаžu, tаko i tumаči književnog rаdа Milаnа Pribićevićа nemаju jedinstven stаv o mjestu i vrijednostimа njegovog književnog rаdа u korpusu srpske književnosti. Svojevrsni kuriozitet predstаvljа i prećutkivаnje ovog piscа od strаne Stаnkа Korаćа u čuvenom Pregledu književnog rаdа Srbа u Hrvаtskoj (Prosvjetа, Zаgreb, 1987). Ako ne po mjestu djelovаnjа, Milаn Pribićević je svаkаko zаslužio dа se pomene zbog temаtike većine svojih pripovijedаkа i njihovog neupitnog geogrаfskog utemeljenjа.
Pribićević je “psihološki reаlistа“, kаže se i u slovenаčkom čаsopisu Slovаn, odmаh po objаvljivаnju zbirke pripovijedаkа U mrаku i mаgli (1904, Mostаr), njegove jedine prozne knjige objаvljene zа životа. Vаljа nаglаsiti dа je аutor člаnkа prepoznаo jednu od nаjizrаzitijih osobinа Pribićevićevog literаrnog dаrа: sposobnost dа se vješto poigrаvа kontrаstimа, kаko među predmetimа i pojаvаmа, tаko i među ljudskim rаspoloženjimа i osjećаnjimа; smijeh i jаuk, ljubаv i zlobа, srećа i nesrećа, smrt i rаđаnje… Autoru člаnkа može služiti nа čаst što je zаpаzio i ono po čemu se Pribićević izdvаjа u čitаvoj svojoj generаciji – po njegovom „finom osjećаnju zа modernа socijаlnа pitаnjа“.
Nаglаšenа socijаlnа notа njegovih pričа, pаrаdoksаlno, pored svoje inovаtivnosti nа početku, postаlа je u njegovom kаsnijem isprekidаnom pripovjedаčkom rаzvoju ono što gа je limitirаlo i površne tumаče nаvodilo nа jednostrаne zаključke. U njegovom tek zаpočetom romаnu Nа novom putu to se nаjbolje osjećа i vidi. Pribićević zа glаvnog junаkа imа intelektuаlcа koji pokušаvа dа svojim političkim i svаkim drugim djelovаnjem podigne i unаprijedi selo… Tu je njegov spisаteljski nerv zаpаo u stupicu: sudаrio se sа političkim i djelаtnim – što, kаo to uvijek bivа, svаki zаnos i drhtаvu slutnju svodi nа kаrikаturu i pustu tlаpnju, dаleku od životа i po stvаrnost štetnu. Otudа, vаljdа, zаpočeto djelo nikаd nije dovršio.
Interesаntno je dа ne postoji konsenzus o tome kojoj književnoj formаciji pripаdа književo djelo Milаnа Pribićevićа.
Milovаn J. Bogаvаc, tvorаc jedine Pribićevićeve biogrаfije, svrstаvа gа među srpske reаliste s krаjа devetnаestog i početkа dvаdesetog vekа, dok gа, recimo, Dušаn Ivаnić smаtrа jednim od predvodnikа rаne moderne kod nаs, nаvodeći kаko njegovo djelo prаvi iskorаk, izdvаjаjući, pri tom, novine u temаtici i tehnici pripovijedаnjа.

3.
    Ovаj izbor, kаo svаki sličаn pokušаj, veomа je ličаn i podložаn svаkoj vrsti primjedbi. Zbog skučenog prostorа, usmjerio sаm se nа izbor iz pripovjedаčkog rаdа, zаnemаrujući Pribićevićev kritički i publicistički аngаžmаn, kаo i njegovu drаmu Usаmljene duše (1908) kojа će, vjerujemo, biti nezаobilаznа u jednom budućem izboru drаmskih tekstovа srpskih pisаcа rođenih u Hrvаtskoj.
Smаtrаo sаm logičnim dа knjigu otvori prvi objаvljeni literаrni rаd Milаnа Pribićevićа (Jednа uspomenа, Vienаc, Zаgreb, br. 1 i 2, 2. i 10. jаnuаr 1901). A pošto je više nego očigledno dа je Jednа uspomenа uvod noveli ili krаćem romаnu pod nаzivom Iz Adаmovih pаpirа, objаvljenim odmаh nаkon ove prethodne u osаm nаstаvаkа, stаvio sаm je dа prethodi ovoj noveli. Tаkođe, usudio sаm se dа u ovаj izbor ne uključim čitаv sаdržаj Iz Adаmovih pаpirа, već donosim sаmo prvih petаnest poglаvljа. Učinio sаm to, prije svegа, iz estetskih rаzlogа. Smаtrаm dа tih prvih petnest poglаvljа predstаvljа istoriju odrаstаnjа glаvnog junаkа (u njoj je neosporаn udio аutobiogrаfskog), dok je drugi dio novele (koji se odnosi nа junаkov borаvаk u grаdu i nа školovаnju) hаotičаn, nа mjestimа nemotivisаn, ponegdje i bаnаlаn. Uz priče Nа prvom korаku i Moj idejаl, novelа Iz Adаmovih pаpirа (prvih petnаest glаvа) spаdа u korpus Pribićevićevih rаnih jаdа. U njimа je ponаjviše lirike, pаstorаlnih idiličnih slikа, mlаdаlаčkih nаdаnjа, аli i prvih rаzočаrаnjа, strаhovа i strepnji.
    Iz jedine objаvljene Pribićevićeve zbirke pripovijedаkа U mrаku i mаgli (1904), kojа imа deset pripovijedаkа, uvrstio sаm sаmo pet (Zаbunа Joаkimа Jovićа, Pod Komаrevom, Poslije kаve, Odmаrаnje i Sobа sа umrljаnim i iskrižаnim nаtpisom). Među njimа, nаjuspjelijimа smаtrаm Pod Komаrevom i Odmаrаnje, dok Sobа sа umrljаnim i iskrižаnim nаtpisom predstаvljа nаjznаčаjniji Pribićevićev iskorаk od klаsičnog pripovijedаnjа i nаjаmbiciozniji pokušаj kа pаrodiji, nа nаjboljem trаgu Sterijinih Rodoljubаcа, čime pripovijedаč utkivа snаžаn pečаt svog ljudskog i književnog аngаžmаnа, koji će se još jednom potvrditi u njegovom posljednjem rаdu, u Zemlji od držаve.
    Među nаjbolje Pribićevićeve pripovijetke svаkаko spаdа i Bаdnje veče Ostoje Bjelice, kojа temаtski pripаdа „bаnijskom krugu“, čijа je jedinа konstаntа – selo u pаdu i nemаštini, sа svim pojаvnim oblicimа fizičkog i morаlnog propаdаnjа, dok pripovijetke NJihovа ljubаv i Opet jednа otvаrаju nove krugove i interesovаnjа nаšeg piscа. Prvа je obrаdа kultne teme srpske književnosti  „o životu seoske učiteljice“, dok drugа pripovijetkа svjedoči o jednoj opsesivnoj Pribićevićevoj temi u kojoj seoskа djevojkа u dodiru sа grаdskim svijetom ostаje u drugom stаnju, rаđа vаnbrаčno dijete i doživljаvа osudu okoline. Nekаko u isto vrijeme štаmpаju se i ovа pričа i jedinа Pribićevićevа drаmа u četiri činа, Usаmljene duše – а bаve se istom temom i morаlnim problemom.
    Posebno mjesto u Pribićevićevom književnom opusu zаuzimа novelа (ili krаći romаn) Zemljа od držаve. Pored togа što predstаvljа umjetnički vrlo uspjelo djelo, onа je i drаgocjeno svjedočаnstvo o аgrаrnoj kolonizаciji Srbа iz Hrvаtske nа Kosovo i Metohiju po okončаnju Prvog svjetskog rаtа, životu doseljenikа i njihovim odnosimа sа stаrosjediocimа.
    Dаbome, bilo je i prije i poslije togа kolonizаcijâ i preseljenjâ, voljnih i nevoljnih, prislinih i onih koje to nisu, аli u prаvim umjetničkim djelimа, poput ovog, Pribićevićevog, sve one liče jednа nа drugu, mа kаko se zvаle, mа ko se u njimа selio, mа kudа ove seobe tekle i vodile.

4.
Nije slučаjno dа je jedаn od nаjgorljivijih podržаvаlаcа spisаteljskog umijećа Milаnа Pribićevićа bio Milаn Budisаvljević, urednik Brаnkovog kolа. Još je zаnimljivije dа je povodom prve i jedine Pribićeviće knjige pripovijedаkа sijevnulа jednа od mnogih vаrnicа između Budisаvljevićа i stаvovа Srpskog književnog glаsnikа, oličenih u pisаnju Bogdаnа Popovićа i Jovаnа Skerlićа. Nаime, u Srpskom književnom glаsniku, u nepotpisаnoj rubrici „Beleške“, pozdrаvljа se izlаzаk knjige Pribićevićevih pripovijedаkа, аli i konstаtuje dа je „moždа nаpisаnа sа nešto više pretensijа“. To je Budisаvljeviću bilo dovoljаn povod dа nаpiše „odbrаnu“ Pribićevićа u Letopisu Mаtice srpske gdje, između ostаlog, nаvodi: „Jа ne vidim u tom nikаkvih, pа ni nаjmаnjih kаkovih pretenzijа; to se piscu sve sаmo nаmetnulo – i onа istinа, i one kontrаdikcije, i onа trаgikа u životu, koju je gledаo. A otud se, opet, iz ljubаvi premа životu, rodilа onа ljubаv njegovа premа bijednimа i nevoljnimа… nesmiljenа trаgikа pritisnulа život – mrаv, prignječen u prаšinu nogom, još se otimа zа životom. Otud i Pribićevićevа ljubаv zа bijedne – oni su ti mrаvi…“
Milаn Pribićević je bio jedаn od onih od kojih su se očekivаle velike stvаri u literаturi. Djelimično, zа tаkvа očekivаnjа se pobrinuo i sаm – počinjući ili nаjаvljujući romаne koje nikаd nije mogаo ni stigаo dа zаvrši.
Čаk i u dužim svojim proznim cjelinаmа jаsno se uočаvа dа nije imаo strpljenjа ni volje dа se do krаjа nosi sа svojim аmbicijаmа. Nаjočigledniji primjeri zа to su njegovi prvi i poslednji rаd (Iz Adаmovih pаpirа i Zemljа od držаve): аmbiciozno su zаpočeti, аli im se brzo izgubio zаmаh i početnа snаgа, skončаvаjući nа sаmoj ivici nemuštosti ili bаnаlnosti.
U poznijim pripovijetkаmа, pisаnim ekаvicom, izoštrenijem uhu i oku ne mogu dа promаknu izvjesnа nesnаlаženjа, čаk i grč dа se ne pogriješi. Pogotovo je to uočljivo u dijаlozimа koje vode kolonizovаni Srbi iz Like, dаti nа ekаvici, što umnogome umаnjuje ubjedljivost, ekspresivnost i plаstičnost njegovog proznog izrаzа, tаko mаestrаlno demonstrirаnom u pripovijesti Pod Komаrevom.
Pored togа što je literаturа bilа u sjenci njegovih političkih аmbicijа, moglo se očekivаti dа i onа ne bude imunа nа njegove političke ideje. Svаkа njegovа pripovjetkа posjeduje sloj dubokog humаnizmа i socijаlnog аngаžmаnа, dokаzujući dа selo i život ljudi u njemu bilа njegovа trаjnа opsesijа, lišenа svаke kvаlifikаcije kаko je riječ o pozi ili modi. O ovom drugom, modi, pogotovo nije moglo biti govorа, jer će socijаlnа literаturа uhvаtiti mаhа tek uoči Drugog svjetskog rаtа, kаdа nаš pisаc više nije književno аktivаn. Trebа mu, bаr ovom prilikom, priznаti dа je bio jedаn od njenih pretečа.
Dаnаs, poslije svegа, u književnom djelu Milаnа Pribićevićа imаmo jedinstveno i upečаtljivo svjedočаnstvo o životu bаnijskog seljаkа s krаjа osаmnаestog i početkа dvаdesetog vijekа, аli i jedinog relevаntnog literаrnog svjedokа jedne mаnje poznаte srpske seobe dvаdesetog vijekа – one sа prostorа dаnаšnje Hrvаtske (Likа, Kordun i Bаnijа) nа Kosovo, kojа se odigrаvаlа neposredno poslije zаvršetkа Prvog svjetskog rаtа.
    Milаn Pribićević je bio i ostаo nаjveći pripovijedаč Bаnije; kаko njenih selа i seljаkа (bio je „prvi morаlni istoričаr selа“, kаko je ocenio Milovаn J. Bogаvаc), tаko i vаrošicа i vаrošаnа.
Bаnijа u njegovom pripovijetkаmа i dаlje živi; jednаko teško, mučno i tegobno – аli živi; moždа intenzivnije i grčevitije nego dаnаs, u stvаrnosti, u kojoj je sve mаnje njegovih „zemljаkа“, а pogotovo dobre literаture među njimа i o njimа.                                                    

Tmurni dnevi / Milan Budisavljević

BALADE SIROTINJSKOG SVIJETA

… ovu će zemlju raseliti bura i gospoda…
“Na Brezovoj Poljani”,

M. B.

I

Pripremajući Budisavljevićev nepoznati roman Talasi za ovu ediciju i pišući predgovor za njega, a ne znajući da ću se ubrzo poduhvatiti izbora njegovih pripovijedaka, djelimično sam se osvrnuo i na recepciju njegovog pripovjedačkog rada, stavljajući u žižu svog interesovanja stavove Jovana Skerlića.

Ovom prilikom, čitaočevu pažnju ću skrenuti na mišljenja drugih kritičara o pripovjedačkoj umjetnosti Milana Budisavljevića.

Po pojavi prve knjige Bijednih ljudi, u časopisu Nada (1899) nepoznati autor ukazuje na piščeve uticaje, na “ovaj divni i korisni trag ruskog pripovijedanja”. On izdvaja pripovijetku Na Borovači kao najuspjeliju, jer je “majstorska fotografija patničke hrpe Ličana”.

U Braniku (1899), Vh., potpisnik članka, konstatuje kako je “mladi pisac ponio nešto I od Lazarevića”, piščevi opisi “opominju na Turgenjeva, pantejistički, rekao bih, oživljavaju prirodu u mnogim nijansama”, prenoseći svoje uvjerenje kako se “naša pojezija odlila u pripovijetku”. Otud i njegovo mišljenje da su Budisavljevićeve slike “većinom lirske pjesme u prozi, ali snažno zamišljene i duboko osjećane.” Ovaj kritičar zapaža i mane ove literature: ponovljanje motiva, priče su “većinom idealistički shvaćene”, autor ne zalazi “dublje u analizu”. Posebno je interesantno zapažanje po kojem “iza pretežno lirske tragike sudbe čovječije prenese se za čas u ironisjku tragiku (ma da ovaj žanr ne pristaje uz temperament pripovijedačev)”. Nakon izlaska druge knjige Bijednih ljudi (1902), u Bosankoj vili se oglašava Jaša Prodanović, kome i dugujemo naslov ovog predgovora. I on konstatuje kako je “u svim slikama nešto poznato, gotovo kopirano, nešto što je ranije bilo, i što je na drugom mestu opisano”.

Uporno nastojanje pisca na prikazu borbe čovjeka sa prirodnim nepogodama “čine priče jednolikim, a jednolikost slabi uticaj”, pa “čitaocu izgleda da pripovedač ima uzak krug posmatranja i siromašno uobraženje”. Međutim, Prodanović zapaža da Budisavljevićeve “slike imaju izvesnu suhoću, skoro oporost, što dolazi sa velike istinitosti njihove”, što ukazuje na njegove vrline: “prvo, dobro obeležavane ličnosti u nekoliko karakteristični poteza, i drugo, dobar i dovoljno poetičan opis”. I konačno, “dobra strana Budisavljevićevih priča je što iznose patnju ljudsku i što pokazuju da i u najsiromašnijim slojevima ima ne samo čestitosti nego i plemenitosti”. Prodanović kao da anticipira današnju važnost Budisavljevićevog pripovjedanja, kad kaže “ove slike mogu poslužiti kao dokument sadašnjosti, kao prilog za proučavanje sociologa i moralista”.

Povodom Budisavljevićeve druge pripovijedačke knjige interesantno je pisao i Stijepo Kobasica i Srđu (1903). I on zapaža kako “Budisavljević voli da slika poroke i mahne, i to njegovo slikanje je veoma vjerno i istinito a prožeto tendencijom moralnom”, ali mu se čini da pisac “u pričanju katkad gleda na natpis bijedni, što uvijek nije dobro”. Svejedno, autor prikaza predviđa da će Budisavljevićev zavičaj “dobiti u njemu bez sumnje svoga Matavulja,Sremca i Janka, jer on ima sve potrebite darove za to” .

Po izlasku treće knjige propovijedaka Tmurni dnevi (1906), i u Srđu se oglašava F. Teg. Cvjetiša, ponavljajući stare ocjene o “uticajima ruske knjige”, “crtanju samo mračnih strana života”, “svijetlih perspektiva kao da pisac ne poznavaše”, ali mu sve to ne smeta da konstatuje da je Budisavljević “jedan od najdarovitijih pripovjedača”. Prikazivaču se čini da pripovijetke iz treće knjige izgledaju “kao da je pisac svaku pisao na dušak i u jedan put“. „Sve su tužne, a izvodi su piščevi jako pesimistični” , što je navelo kritiku “da se zanima pesimizmom piščevim”. Neke od pripovijedaka ga podsjećaju na ðalskog i “njegove slike šljivara i illustrissimus-a zagorskih”, u kojima “neki sarkazam i razdraživo veristično izlaganje razdire srce”. Cvjetiša ne propušta priliku da Budisavljevića nazove Šopenhauerovim učenikom. U tome on vidi i zamku, napominjući da “promatranje života sa stanovišta jedne filozofske škole ne odgovara bitnoj zadaći umjetnosti, koja mora da je ekspanzivna I raznovrsna kao što je i život sam” , da je zanimljivo biti osebujan i bizaran, ali podvlači da je “poziranje bolest, koje se pisac mora čuvati”.

Ipak, najinteresantnije je o Tmurnim dnevima pisao Marko Car u Letopisu Matice srpske. On zapaža da je Budisavljević, “poput vršnjaka mu Ćipika i Kočića, pripovjedač koji crpe motive iz života seoskog, iz bijednog života ličkog seljaka. No dok su prva dvojica više impulzivne, pjesničke naravi, treći je kao umjetnik staloženiji i, nekako, svjesniji svojega cilja.” I Car uviđa namještenu crta gledanja na sve oko sebe u tamnim bojama i da su mu junaci “nekako naklonjeni na elegiju: vidi se čisto da ih život boli”. Car ističe da ima “u Budisavljevića kompozitorske vještine, ima psihološke studije, finog opažanja, a ponekad I dubljeg filozofskog supstrata”, naslućujući da “šala i veselje u njegovoj umjetničkoj ekonomiji nemaju druge svrhe, nego da daju većeg reljefa elementu žalostivom”. On ne zna “da li je to svagda istinito u pogledu umjetničke građe, ali gotovo uvijek istinito u pogledu umjetnikove duše” . Marku Caru ne promiče da kod Budisavljevićeva zapazi naglašenu socijalnu tendenciju, ali priznaje da se “intelektualna ironija divno šljubila sa osnovnim demokratstvom srca”.

Međutim, uz sve pohvale, Marko Car izražava i izvesne rezerve, pa se poziva na iskaz samog Budisavljevića, da je seoska pripovjetka kod nas “već dozlaboga dotjerana i prežvakana”. Tražeći novi tematski i poetički pristup, koji bi bio poučan i za mnoge savremene pisce: “Dok su naši pripovjedači išili za tim da, svaki u svom kraju, crtaju tipove I iznose sliku srpskog pokrajinskog života, to se kretanje u uskom okviru seoske priče moglo objasniti, pa i odobriti; ali je došlo vrijeme da se iz te pokrajinštine izađe i počne iznositi prosječni Srbin, onakav, kakav se obrazovao u doticaju sa svjetskim kulturama koja je i njegovu patrijalhalnost zahvatila, te ga u mnogo čemu preobrazila.”

II

Da je Budisavljević svrstavan u sam vrh tadašnje literarne scene svjedoči i knjiga Noviji srpski pripovjedači, štampana u Zagrebu, 1907. godine, u kojoj je predstavljen sa dve pripovijetke (Na Crnom Vrhu i Jakov Skenxić), u društvu Ćorovića, Stankovića, Domanovića, Ćipika, Kočića i Uskokovića.

Zašto je Milan Budisavljević jedini među pobrojanim imenima ostao gotovo nepoznat − teško je odgovoriti. Deo istine naslućujemo iz jednog sećanja, datog posle piščeve smrti 1928. godine. Tako Gl. M. u Letopisu Matice srpske, podsjeća “da je u tome životu bilo nekog zaustavljenog leta, nekog skretanja sa izvesnog puta na drugi, neke tragike”. On kao da ocenjuje saldo čitave jedne generacije, kulturne i političke, od koje je “narod mnogo više tražio nego što je mogao u nas da ulaže”. Otuda on zaključuje da Budisavljevićeva “bez sumnje umetnička priroda, nije imala prilike da se razvije potpuno, ili da dade sve što je u njoj bilo”. Uz sve to, on kao da nalazi dodatnu otežavajuću okolnost za pripovjedača, koji je “iz kraja u kome se ne peva, a ko je tamo pevač, taj peva mimo druge”, izričići, na kraju, konačnu ocjenu, da je “najjača crta Budisavljevićeve duše, crta već ne umetnička nego religiozna, jer osećati teret mnogih i greh svojih, i poneti ga u priči, to je reliogiozna potreba dubljih priroda”.

Da stvar bude interesantnija, Budisavljevićeva umjetnost naišla je na razumjevanje i podršku i od strane nekolicine Hrvata. Prva važnija ocjena izašla je ispod pera Ivana Lorkovića u Viencu, 1899. godine. “U Bijednim ljudima ne nalazimo ni ljubakanja, na vlas sličnih onima na parketima, ni ljubomornosti, kojoj je malenkost poslužiti se kuburom, ili cijankalijem, ni velikih narodnih gozba, sa onim sjajem, koji ne da brižnim očima narodnih gozba, sa onim sjajem, koji ne da brižnim očima narodnim da mirno spavaju, ni preljuba ni defraudanstva, ni one laži u velikom stilu, ni borbe s teškim sustavima filozofskim.”

Očigledno, autoru teksta se naročito dopala naglašena socijalna nota, opisujući okvire u kojima se kreću Budisavljevićevi junaci: “Ljudi se bore, da ih ne ubije život; bore se sami sa sobom, bore se među sobom, bore se protiv prirode, protiv gladi, protiv nepravde, protiv bezakonja, protiv velikog mehanizma ekonomske, kulturne i državne organizacije…”

Godinu dana kasnije, u časopisu Život, izvesni mn u Ćipiku i Budisavljeviću uočava “dvije jake pripovjedačke pojave”. On nedvosmisleno tvrdi “da je Budisavljević pjesnik i da je po svojim Bijednim ljudima blizu, vrlo blizu Turgenjeva”, pa nastavlja: “Ona ista sjeta, što prolazi Turgenjevljevim djelima, što plače u Vojislavljevim stihovima i odrazuje se u pjesmama, recimo, našeg Jorgovanovića, ona ista sjeta javlja se i u Budisavljevića.” Dakle, on za prvu knjigu Bijednih ljudi tvrdi da u njoj “ima zlatnih stranica”. Budisavljević je “pripovjedač jednostavnih sredstava, bez efekta; sve, što djeluje, što osvaja, postizava on svojim dobrim srcem”. Autor članka naglašava prisutvo poezije, hvaleći vrhunski pripovjedački domet u iskazu: “I ako Lika nije tako patetično ime, a ono njezini bijedni ljudi vabe suzu na oko”. Tekstopisac završava sa vrlo smjelom ocjenom: “Bijedni ljudi su moderna književna novina; moderna po karakterizaciji, kompoziciji i iznašanju fakta, a ipak narodnijeh pripovijesti nema od ovih.”

III

Izbor koji je pred čitaocem, kao i svaki izbor uostalom, ne može da izbjegne manu subjektivnosti. On obuhvata odabir iz tri Budisavljevićeve pripovjedačke knjige, uz dvije pridodate pripovijetke pronađene u periodici, a da nisu uvrštene u knjige. Nadam se da je vidljiv priređivačev pokušaj da ukaže na raznovrsnost Budisavljevićevih interesovanja, širinu tematkog spektra, raznovrsnost umjetničkih postupaka, ali i visoku umjetničku ostvarenost predočenih pripovijedaka.

Dvije pripovijetke koji su ovdje izostavljene, iako često uzimane u izbore iz Budisavljevićevog stvaralaštva (Borića sirote i Mećava) nisam smatrao reprezentativnim piščevim stvarima, prije svega zato što se i u jednoj i u drugoj pojavljuju ozbiljni spisateljski nedostaci − patetika i prenaglašena socijalna usmjerenost koja prijeti da potre i obesnaži početnu pripovijedačku intenciju, rizikujući da potone u sam − tendencioznost i kič.

Ostaje i dalje enigma zašto Budisavljević nije realizovao najavu datu još 1900. Godine u Brankovu kolu da sprema niz pripovijedaka „iz gradskog društvenog života“. Kao dokaz da je radio na tome, u ovoj izbor uključene su dvije pripovijetke, Le feu follet (1900) i Naši stari (1902), obje štampane u Brankovom kolu. Pripovijetku Tri prijatelja iz1907. godine, takođe nađenu u periodici, smatrao sam nedovoljno reprezentativnim za ovakav izbor.

Na početku knjige se nalaze dvije, možda, ponajbolje Budisavljevićeve pripovijetke: Priča bez naziva i Zimska priča. U prvoj, neko je to dobro zapazio, pripovijedač majstorski vodi čitaoca od idiličnog krštenja novorođenčeta i muke oko pronalaženja kuma do gubitka i smrti djeteta po povratku iz crkve. Zimska priča spada među najbolje Budisavljevićeve pripovijetke, iz korpusa „ranih jada“, gdje se čistota dječačke zaljubljenosti sučeljava sa obeščašćenjem izvora njegovih sanjarija.

Ovaj izbor obuhvata i neke od najuspijelijih i najplastičnijih iz galerije Budisavljevićevih likova. Prvi među njima je čudesni mesje Leseps, koji uz Milana Žagara spada u one vječno nesrećne tipove naših ljudi koji su izgorjeli u želji da budu bolji od ostalog svijeta. Prošli su razne zemlje, vidjeli i upoznali mnoge čuvene ljude, ali su svejedno „nesrećne ruke“; mesje Leseps iz želje da se izbori za pravdu i poštenje dospijeva u zatvor, dok Milan Žagar skončava u mukama od ujeda bijesnog psa.

Još jedan lik se izdvaja svojom autentičnošću − Adam Matejić. Bivši vojnik, odlikovan za svoje zasluge u ratu sa Italijom, stvorivši bogato imanje, prisiljen je, na kraju, da ga proda kako bi isplatio dugove svog nesavjesnog sina, završavajući život poražen i slomljen, kao posljednji bijednik.

Ono po čemu se Budisavljević izdvaja, a zbog čega su mu mnogi zamjerali, jeste stalna potreba da u svoje pripovijetke unese snažno prisustvo prirodnih elemenata; mnogi događaji se odvijaju u mećavama, provalama oblaka, grmljavini, požaru, ljetnjoj žezi… Gotovo da su Budisavljevićeve pripovijetke nezamislive bez takvih kulisa.

Postoje kod našeg pripovijedača mnogi motivi koji su izdašno rabljeni u našoj književnosti. Generacijski sukob, najčešće prikazivan kroz odnose između oca i sina (Jakov Skenxić), bolesna ljubomora (U noći), seljačka naivnost i građanska prepredenost (Na Borovači) i požrtvovanost (Kirijaš Kalinić).

Međutim, pažnji savremenog čitaoca neće izmaći Budisavljevićevi inovativni pokušaji. Primjetiće unošenje elemenata fantastike (Sablasti) i naznake dokumentarističkog postupka u završnici pripovijetke Kirijaš Kalinić.

Zamjerku da ne ide „duboko“ u krakterizaciji likova i razradi međusobnih odnosa između likova Budisavljević demantuje u pripovijeci Naši stari. Pomenuta pripovijetka, uz Le feu follet i Konac Milana Žagara, opovrgavaju tvrdnje da je Milan Budisavljević isključivo lički seoski pripovijedač, već potvrđuju da on dobro poznaje život tamošnjih varošica i gradova, da umije da opiše sentimentalne i tragične epizode iz gradskog života.

Ponuđeni izbor zaključuje Seoska tragedija, neka vrsta rekvijema i evociranja atmosfere podneblja iz koga je Budisavljević potekao i koji mu je bio neiscrpna inspiracija. Još jedan prilog tragičnosti svih naših strahova i buna.

Treba konstatovati kako se ispod Budisavljevićevog pripovijedanja može naslutiti diskretni zagovornik srpsko-hrvatske sloge. U njegovim pripovijetkama sreću se gospoština i sirotinja obiju nacionalnosti i vjera, ali i njihove predrasude, neznanja i prkosi. Uporedimo samo one bunxije protiv glagoljice (Mesje Leseps) i ustanika protiv tuđih barjaka (Seoska tragedija).

Ne mogu se prenebregnuti ocjene da u Budisavljevićevom pripovijedanju ima odviše didaktike i intencionalnosti, ponegdje nebrižnosti i olakog pisanja, ali sve to ne može da zasjeni njegovu vanrednu poetičnost, ekspresivnost izraza, uvjerljivost pripovijedanja i duboku reliogizonost. Njegovi bijedni ljudi žive u nekadašnjoj Arkadiji čiji se tragovi još mogu nazrijeti − to je osnovni paradoks koji obezbjeđuje neuobičnu životnost i uvjerljivost pripovjedanja. Neobičan spoj između narodnog pripovijednog obrasca i modernih poetičkih riješenja predstavlja najveći Budisavljevićev umjetnički doprinos.

Ostaje nada da ovaj izbor iz Budisavljevićevog pripovijedačkog opusa baca novo i drugačije svjetlo na ovog pisca, potvrđujući nezaobilaznost i značaj njegove književne pojave u srpskoj književnosti.

2005.

Tmurni dnevi / Milan Budisavljević
predgovor Mirko Demić
Zagreb: Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, 2006.
(Biblioteka Prečanska priča)

Tmurni dnevi / Milan Budisavljević; predgovor Mirko Demić. – Zagreb : Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, 2006. – (Biblioteka Prečanska priča)

BALADE SIROTINJSKOG SVIJETA

Dnevi

… ovu će zemlju raseliti bura i gospoda…
“Na Brezovoj Poljani”,

M. B.

I

Pripremajući Budisavljevićev nepoznati roman Talasi za ovu ediciju i pišući predgovor za njega, a ne znajući da ću se ubrzo poduhvatiti izbora njegovih pripovijedaka, djelimično sam se osvrnuo i na recepciju njegovog pripovjedačkog rada, stavljajući u žižu svog interesovanja stavove Jovana Skerlića.

Ovom prilikom, čitaočevu pažnju ću skrenuti na mišljenja drugih kritičara o pripovjedačkoj umjetnosti Milana Budisavljevića.

Po pojavi prve knjige Bijednih ljudi, u časopisu Nada (1899) nepoznati autor ukazuje na piščeve uticaje, na “ovaj divni i korisni trag ruskog pripovijedanja”. On izdvaja pripovijetku Na Borovači kao najuspjeliju, jer je “majstorska fotografija patničke hrpe Ličana”.

U Braniku (1899), Vh., potpisnik članka, konstatuje kako je “mladi pisac ponio nešto I od Lazarevića”, piščevi opisi “opominju na Turgenjeva, pantejistički, rekao bih, oživljavaju prirodu u mnogim nijansama”, prenoseći svoje uvjerenje kako se “naša pojezija odlila u pripovijetku”. Otud i njegovo mišljenje da su Budisavljevićeve slike “većinom lirske pjesme u prozi, ali snažno zamišljene i duboko osjećane.” Ovaj kritičar zapaža i mane ove literature: ponovljanje motiva, priče su “većinom idealistički shvaćene”, autor ne zalazi “dublje u analizu”. Posebno je interesantno zapažanje po kojem “iza pretežno lirske tragike sudbe čovječije prenese se za čas u ironisjku tragiku (ma da ovaj žanr ne pristaje uz temperament pripovijedačev)”. Nakon izlaska druge knjige Bijednih ljudi (1902), u Bosankoj vili se oglašava Jaša Prodanović, kome i dugujemo naslov ovog predgovora. I on konstatuje kako je “u svim slikama nešto poznato, gotovo kopirano, nešto što je ranije bilo, i što je na drugom mestu opisano”.

Uporno nastojanje pisca na prikazu borbe čovjeka sa prirodnim nepogodama “čine priče jednolikim, a jednolikost slabi uticaj”, pa “čitaocu izgleda da pripovedač ima uzak krug posmatranja i siromašno uobraženje”. Međutim, Prodanović zapaža da Budisavljevićeve “slike imaju izvesnu suhoću, skoro oporost, što dolazi sa velike istinitosti njihove”, što ukazuje na njegove vrline: “prvo, dobro obeležavane ličnosti u nekoliko karakteristični poteza, i drugo, dobar i dovoljno poetičan opis”. I konačno, “dobra strana Budisavljevićevih priča je što iznose patnju ljudsku i što pokazuju da i u najsiromašnijim slojevima ima ne samo čestitosti nego i plemenitosti”. Prodanović kao da anticipira današnju važnost Budisavljevićevog pripovjedanja, kad kaže “ove slike mogu poslužiti kao dokument sadašnjosti, kao prilog za proučavanje sociologa i moralista”.

Povodom Budisavljevićeve druge pripovijedačke knjige interesantno je pisao i Stijepo Kobasica i Srđu (1903). I on zapaža kako “Budisavljević voli da slika poroke i mahne, i to njegovo slikanje je veoma vjerno i istinito a prožeto tendencijom moralnom”, ali mu se čini da pisac “u pričanju katkad gleda na natpis bijedni, što uvijek nije dobro”. Svejedno, autor prikaza predviđa da će Budisavljevićev zavičaj “dobiti u njemu bez sumnje svoga Matavulja,Sremca i Janka, jer on ima sve potrebite darove za to” .

Po izlasku treće knjige propovijedaka Tmurni dnevi (1906), i u Srđu se oglašava F. Teg. Cvjetiša, ponavljajući stare ocjene o “uticajima ruske knjige”, “crtanju samo mračnih strana života”, “svijetlih perspektiva kao da pisac ne poznavaše”, ali mu sve to ne smeta da konstatuje da je Budisavljević “jedan od najdarovitijih pripovjedača”. Prikazivaču se čini da pripovijetke iz treće knjige izgledaju “kao da je pisac svaku pisao na dušak i u jedan put". "Sve su tužne, a izvodi su piščevi jako pesimistični” , što je navelo kritiku “da se zanima pesimizmom piščevim”. Neke od pripovijedaka ga podsjećaju na ðalskog i “njegove slike šljivara i illustrissimus-a zagorskih”, u kojima “neki sarkazam i razdraživo veristično izlaganje razdire srce”. Cvjetiša ne propušta priliku da Budisavljevića nazove Šopenhauerovim učenikom. U tome on vidi i zamku, napominjući da “promatranje života sa stanovišta jedne filozofske škole ne odgovara bitnoj zadaći umjetnosti, koja mora da je ekspanzivna I raznovrsna kao što je i život sam” , da je zanimljivo biti osebujan i bizaran, ali podvlači da je “poziranje bolest, koje se pisac mora čuvati”.

Ipak, najinteresantnije je o Tmurnim dnevima pisao Marko Car u Letopisu Matice srpske. On zapaža da je Budisavljević, “poput vršnjaka mu Ćipika i Kočića, pripovjedač koji crpe motive iz života seoskog, iz bijednog života ličkog seljaka. No dok su prva dvojica više impulzivne, pjesničke naravi, treći je kao umjetnik staloženiji i, nekako, svjesniji svojega cilja.” I Car uviđa namještenu crta gledanja na sve oko sebe u tamnim bojama i da su mu junaci “nekako naklonjeni na elegiju: vidi se čisto da ih život boli”. Car ističe da ima “u Budisavljevića kompozitorske vještine, ima psihološke studije, finog opažanja, a ponekad I dubljeg filozofskog supstrata”, naslućujući da “šala i veselje u njegovoj umjetničkoj ekonomiji nemaju druge svrhe, nego da daju većeg reljefa elementu žalostivom”. On ne zna “da li je to svagda istinito u pogledu umjetničke građe, ali gotovo uvijek istinito u pogledu umjetnikove duše” . Marku Caru ne promiče da kod Budisavljevićeva zapazi naglašenu socijalnu tendenciju, ali priznaje da se “intelektualna ironija divno šljubila sa osnovnim demokratstvom srca”.

Međutim, uz sve pohvale, Marko Car izražava i izvesne rezerve, pa se poziva na iskaz samog Budisavljevića, da je seoska pripovjetka kod nas “već dozlaboga dotjerana i prežvakana”. Tražeći novi tematski i poetički pristup, koji bi bio poučan i za mnoge savremene pisce: “Dok su naši pripovjedači išili za tim da, svaki u svom kraju, crtaju tipove I iznose sliku srpskog pokrajinskog života, to se kretanje u uskom okviru seoske priče moglo objasniti, pa i odobriti; ali je došlo vrijeme da se iz te pokrajinštine izađe i počne iznositi prosječni Srbin, onakav, kakav se obrazovao u doticaju sa svjetskim kulturama koja je i njegovu patrijalhalnost zahvatila, te ga u mnogo čemu preobrazila.”

II

Da je Budisavljević svrstavan u sam vrh tadašnje literarne scene svjedoči i knjiga Noviji srpski pripovjedači, štampana u Zagrebu, 1907. godine, u kojoj je predstavljen sa dve pripovijetke (Na Crnom Vrhu i Jakov Skenxić), u društvu Ćorovića, Stankovića, Domanovića, Ćipika, Kočića i Uskokovića.

Zašto je Milan Budisavljević jedini među pobrojanim imenima ostao gotovo nepoznat − teško je odgovoriti. Deo istine naslućujemo iz jednog sećanja, datog posle piščeve smrti 1928. godine. Tako Gl. M. u Letopisu Matice srpske, podsjeća “da je u tome životu bilo nekog zaustavljenog leta, nekog skretanja sa izvesnog puta na drugi, neke tragike”. On kao da ocenjuje saldo čitave jedne generacije, kulturne i političke, od koje je “narod mnogo više tražio nego što je mogao u nas da ulaže”. Otuda on zaključuje da Budisavljevićeva “bez sumnje umetnička priroda, nije imala prilike da se razvije potpuno, ili da dade sve što je u njoj bilo”. Uz sve to, on kao da nalazi dodatnu otežavajuću okolnost za pripovjedača, koji je “iz kraja u kome se ne peva, a ko je tamo pevač, taj peva mimo druge”, izričići, na kraju, konačnu ocjenu, da je “najjača crta Budisavljevićeve duše, crta već ne umetnička nego religiozna, jer osećati teret mnogih i greh svojih, i poneti ga u priči, to je reliogiozna potreba dubljih priroda”.

Da stvar bude interesantnija, Budisavljevićeva umjetnost naišla je na razumjevanje i podršku i od strane nekolicine Hrvata. Prva važnija ocjena izašla je ispod pera Ivana Lorkovića u Viencu, 1899. godine. “U Bijednim ljudima ne nalazimo ni ljubakanja, na vlas sličnih onima na parketima, ni ljubomornosti, kojoj je malenkost poslužiti se kuburom, ili cijankalijem, ni velikih narodnih gozba, sa onim sjajem, koji ne da brižnim očima narodnih gozba, sa onim sjajem, koji ne da brižnim očima narodnim da mirno spavaju, ni preljuba ni defraudanstva, ni one laži u velikom stilu, ni borbe s teškim sustavima filozofskim.”

Očigledno, autoru teksta se naročito dopala naglašena socijalna nota, opisujući okvire u kojima se kreću Budisavljevićevi junaci: “Ljudi se bore, da ih ne ubije život; bore se sami sa sobom, bore se među sobom, bore se protiv prirode, protiv gladi, protiv nepravde, protiv bezakonja, protiv velikog mehanizma ekonomske, kulturne i državne organizacije…”

Godinu dana kasnije, u časopisu Život, izvesni mn u Ćipiku i Budisavljeviću uočava “dvije jake pripovjedačke pojave”. On nedvosmisleno tvrdi “da je Budisavljević pjesnik i da je po svojim Bijednim ljudima blizu, vrlo blizu Turgenjeva”, pa nastavlja: “Ona ista sjeta, što prolazi Turgenjevljevim djelima, što plače u Vojislavljevim stihovima i odrazuje se u pjesmama, recimo, našeg Jorgovanovića, ona ista sjeta javlja se i u Budisavljevića.” Dakle, on za prvu knjigu Bijednih ljudi tvrdi da u njoj “ima zlatnih stranica”. Budisavljević je “pripovjedač jednostavnih sredstava, bez efekta; sve, što djeluje, što osvaja, postizava on svojim dobrim srcem”. Autor članka naglašava prisutvo poezije, hvaleći vrhunski pripovjedački domet u iskazu: “I ako Lika nije tako patetično ime, a ono njezini bijedni ljudi vabe suzu na oko”. Tekstopisac završava sa vrlo smjelom ocjenom: “Bijedni ljudi su moderna književna novina; moderna po karakterizaciji, kompoziciji i iznašanju fakta, a ipak narodnijeh pripovijesti nema od ovih.”

III

Izbor koji je pred čitaocem, kao i svaki izbor uostalom, ne može da izbjegne manu subjektivnosti. On obuhvata odabir iz tri Budisavljevićeve pripovjedačke knjige, uz dvije pridodate pripovijetke pronađene u periodici, a da nisu uvrštene u knjige. Nadam se da je vidljiv priređivačev pokušaj da ukaže na raznovrsnost Budisavljevićevih interesovanja, širinu tematkog spektra, raznovrsnost umjetničkih postupaka, ali i visoku umjetničku ostvarenost predočenih pripovijedaka.

Dvije pripovijetke koji su ovdje izostavljene, iako često uzimane u izbore iz Budisavljevićevog stvaralaštva (Borića sirote i Mećava) nisam smatrao reprezentativnim piščevim stvarima, prije svega zato što se i u jednoj i u drugoj pojavljuju ozbiljni spisateljski nedostaci − patetika i prenaglašena socijalna usmjerenost koja prijeti da potre i obesnaži početnu pripovijedačku intenciju, rizikujući da potone u sam − tendencioznost i kič.

Ostaje i dalje enigma zašto Budisavljević nije realizovao najavu datu još 1900. Godine u Brankovu kolu da sprema niz pripovijedaka "iz gradskog društvenog života". Kao dokaz da je radio na tome, u ovoj izbor uključene su dvije pripovijetke, Le feu follet (1900) i Naši stari (1902), obje štampane u Brankovom kolu. Pripovijetku Tri prijatelja iz1907. godine, takođe nađenu u periodici, smatrao sam nedovoljno reprezentativnim za ovakav izbor.

Na početku knjige se nalaze dvije, možda, ponajbolje Budisavljevićeve pripovijetke: Priča bez naziva i Zimska priča. U prvoj, neko je to dobro zapazio, pripovijedač majstorski vodi čitaoca od idiličnog krštenja novorođenčeta i muke oko pronalaženja kuma do gubitka i smrti djeteta po povratku iz crkve. Zimska priča spada među najbolje Budisavljevićeve pripovijetke, iz korpusa "ranih jada", gdje se čistota dječačke zaljubljenosti sučeljava sa obeščašćenjem izvora njegovih sanjarija.

Ovaj izbor obuhvata i neke od najuspijelijih i najplastičnijih iz galerije Budisavljevićevih likova. Prvi među njima je čudesni mesje Leseps, koji uz Milana Žagara spada u one vječno nesrećne tipove naših ljudi koji su izgorjeli u želji da budu bolji od ostalog svijeta. Prošli su razne zemlje, vidjeli i upoznali mnoge čuvene ljude, ali su svejedno "nesrećne ruke"; mesje Leseps iz želje da se izbori za pravdu i poštenje dospijeva u zatvor, dok Milan Žagar skončava u mukama od ujeda bijesnog psa.

Još jedan lik se izdvaja svojom autentičnošću − Adam Matejić. Bivši vojnik, odlikovan za svoje zasluge u ratu sa Italijom, stvorivši bogato imanje, prisiljen je, na kraju, da ga proda kako bi isplatio dugove svog nesavjesnog sina, završavajući život poražen i slomljen, kao posljednji bijednik.

Ono po čemu se Budisavljević izdvaja, a zbog čega su mu mnogi zamjerali, jeste stalna potreba da u svoje pripovijetke unese snažno prisustvo prirodnih elemenata; mnogi događaji se odvijaju u mećavama, provalama oblaka, grmljavini, požaru, ljetnjoj žezi… Gotovo da su Budisavljevićeve pripovijetke nezamislive bez takvih kulisa.

Postoje kod našeg pripovijedača mnogi motivi koji su izdašno rabljeni u našoj književnosti. Generacijski sukob, najčešće prikazivan kroz odnose između oca i sina (Jakov Skenxić), bolesna ljubomora (U noći), seljačka naivnost i građanska prepredenost (Na Borovači) i požrtvovanost (Kirijaš Kalinić).

Međutim, pažnji savremenog čitaoca neće izmaći Budisavljevićevi inovativni pokušaji. Primjetiće unošenje elemenata fantastike (Sablasti) i naznake dokumentarističkog postupka u završnici pripovijetke Kirijaš Kalinić.

Zamjerku da ne ide "duboko" u krakterizaciji likova i razradi međusobnih odnosa između likova Budisavljević demantuje u pripovijeci Naši stari. Pomenuta pripovijetka, uz Le feu follet i Konac Milana Žagara, opovrgavaju tvrdnje da je Milan Budisavljević isključivo lički seoski pripovijedač, već potvrđuju da on dobro poznaje život tamošnjih varošica i gradova, da umije da opiše sentimentalne i tragične epizode iz gradskog života.

Ponuđeni izbor zaključuje Seoska tragedija, neka vrsta rekvijema i evociranja atmosfere podneblja iz koga je Budisavljević potekao i koji mu je bio neiscrpna inspiracija. Još jedan prilog tragičnosti svih naših strahova i buna.

Treba konstatovati kako se ispod Budisavljevićevog pripovijedanja može naslutiti diskretni zagovornik srpsko-hrvatske sloge. U njegovim pripovijetkama sreću se gospoština i sirotinja obiju nacionalnosti i vjera, ali i njihove predrasude, neznanja i prkosi. Uporedimo samo one bunxije protiv glagoljice (Mesje Leseps) i ustanika protiv tuđih barjaka (Seoska tragedija).

Ne mogu se prenebregnuti ocjene da u Budisavljevićevom pripovijedanju ima odviše didaktike i intencionalnosti, ponegdje nebrižnosti i olakog pisanja, ali sve to ne može da zasjeni njegovu vanrednu poetičnost, ekspresivnost izraza, uvjerljivost pripovijedanja i duboku reliogizonost. Njegovi bijedni ljudi žive u nekadašnjoj Arkadiji čiji se tragovi još mogu nazrijeti − to je osnovni paradoks koji obezbjeđuje neuobičnu životnost i uvjerljivost pripovjedanja. Neobičan spoj između narodnog pripovijednog obrasca i modernih poetičkih riješenja predstavlja najveći Budisavljevićev umjetnički doprinos.

Ostaje nada da ovaj izbor iz Budisavljevićevog pripovijedačkog opusa baca novo i drugačije svjetlo na ovog pisca, potvrđujući nezaobilaznost i značaj njegove književne pojave u srpskoj književnosti.

2005.

Talasi i eseji / Milan Budisavljević

MILAN BUDISAVLJEVIĆ, ROMANOPISAC, ESEJISTA I PRIPOVJEDAČ

Bog, ne mogući svagde dospeti, stvorio je matere.
Milan Budisavljević

… Ovu će zemlju raseliti bura i gospoda…
“Na Brezovoj Poljani”

Istorija naše književnosti obiluje nizom primjera koji ilustruju poslovičnu inerciju i lijenost njenih proučavalaca. Jednom počinjeni previdi i proizvoljno date ocjene književni istoričari multiplikuju „s koljena na koljeno“, bez želje da se izrečeni stavovi provjere, prodube i, eventualno, promjene.

Tako je mnogim piscima nepovratno određena književna sudbina i trajno skrajnuto mjesto u književnosti, bez nade da se ono ikad preispita i nanovo vrijednuje. Klasičan primjer takvog odnosa prema našoj tradiciji jeste ocjena književnog djela Milana Budisavljevića[1] (Vrelo kod Korenice, 12. 03. 1874 – Sremski Karlovci, 21. 02. 1928).

Jedni ga pominju kao pripovijedača (Bijedni ljudi, Zagreb, 1899; Priče: nova zbirka ‘Bijednih ljudi’, Mostar, 1903 i Tmurni dnevi, Mostar, 1907), drugi kao prvog prevodioca Evripidove Medeje, dok mu treći „glavne zasluge“ pripisuju za uređivanjeBrankovog kola. Stanko Korać, recimo, previđa postojanje druge knjige pripovjedaka, a Srpskoj bibliografiji ne postoji sjajni esej Ilijada u ogledalu kosovskih pjesama i satirični ep Omerova Jašijada. Tu se usput pominju nedovršena tragedijaMomir i Grozdana i prevod Knjige mojeg prijatelja Anatola Fransa, kao i podaci da su mu pripovjetke prevođene na mađarski, ruski i slovački jezik. Zanimljiv je i podatak da svaki novi priređivač antologije, pregleda ili hrestomatije koji tematizuju književni rad Srba u Hrvatskoj iz Budisavljevićevog djela uzimaju uvijek neku drugu pripovjetku.

Međutim, Budisavljevićev roman Talasi, objavljen u nastavcima na stranicamaBrankovog kola tokom prve polovine 1904. godine – ne pominje niko!

Milan Budisavljević je imao tu nesreću da među prvim prikazivačima knjige pripovijedaka Bijedni ljudi bude, tada vrhovni presuditelj, Jovan Skerlić. Tekst o Budisavljevićevoj knjizi bio je brutalan i prepun netrpeljivosti zbog ruskih uticaja. Slaba mu je bila utjeha što su prije njega od Skerlića „postradali“ i takve književne veličine kao što je Laza Kostić („primer kako se zlo može proći sa nešto talenta a sa mnogo patetike“), i „podražavalac naših alkoholičarskih pesnika“ Vladislav Petković Dis i njegova „poezija bolesti duševne“ ili Stanislav Vinaver, kod koga „sve miriše na mistifikaciju“ i „kome se glava još puši“.

Skerlićeva ocjena Budisavljevićeve knjige, kao i mnogi njegovi tekstovi, prepuni se protivriječnosti. Glavosječa tadašnje srpske književnosti – kako ga naziva Gojko Tešić – pripisuje Budisavljeviću „izvesno nepouzdanje, potezi su mu široki i nepravilni, katkad bledi da iščezavaju, katkad jaki da dreče… nema one krasne harmonije… koje ima u njegova uzora Turgenjeva… „Lovečevi zapisi su isuviše jako piće, a mlada glava se vrlo brzo zagreje“. Skerlić zamjera Budisavljeviću ono što mnogim ondašnjim pripovijedačima svesrdno preporučuje. Po njemu, naš pripovijedač ne treba, kao ostali, da čita, jer on „ne pati od književne atrofije nego od hipertrofije“, pa mu pripovjetke „mirišu na knjige“, a „čitanja nije procedio kroz svoju dušu“…

Kritičar dalje zamjera Budisavljeviću da ne slika „iz prirode, od živih modela“, da „nema lokalne boje“, sasvim skerlićevski tvrdeći da je za to dovoljno „svakodnevno iskustvo, najobičniji zdrav razum…“ Skerlić se osvrće na srpsku seosku pripovjetku koja prikazuje naše selo kao „cvetnu Arkadiju“, ali nema razumijevanja za Budisavljevića kad svoju knjigu naslovi Bijedni ljudi; onda mu to „suviše liči naBedne ljude Dostojevskog i Natmurene ljude Čehova“.

Ipak, na kraju, teška srca priznaje da „neki vetar toplote i nežnosti, saučešća i ljubavi bije kroz sve pripovetke i daje im izvesnu draž, koja se više oseća nego što se rečima iskazuje“, zaključujući kako „Bijedni ljudi imaju svoje vrednosti, ali ne onoliko koliko se nedelikatno počelo trubiti…“, a Budisavljević „jedan od ono malo naših mlađih pripovedača na koje se može pouzdano računati“. Da ga Skerlić, uprkos svemu, uvažava, vidi se i šest godina kasnije, kada na vijest da Budisavljević preuzima uredništvo Brankovog kola konstatuje: „poznati pisac Bijednih ljudi, jedini koji je u Karlovcima mogao uzeti na se taj težak posao… Sem njega i Tihomira Ostojića u Novom Sadu, nema tamo čoveka koji bi u onim krajevima bio za takav posao“.

Međutim, između Budisavljevića i Skerlića bilo je varnica i povodom nekih tekstova u Brankovom kolu, kao i u eseju Laza Kostić. U svom poznatom odgovoru na Skerlićeve primjedbe uređivanju Brankovog kola, Budisavljević priznaje: „mi baš nismo obožavatelji Skerlićevi šta više smo na ratnoj nozi s njime…“

NEPOZNATI ROMAN TALASI

Nema dostupnih podataka ni pouzdanih svjedočanstava koji bi nedvosmisleno odgovorili na pitanje – zašto Budisavljević svoj roman Talasi nije štampao kao knjigu? Posebno kada se ima u vidu da je, tri godine poslije objavljivanja romana uBrankovom kolu, u Mostaru štampao svoju treću knjigu pripovjedaka Tmurni dnevi(1907). Da li se bojao suda kritike? Skerlićevog – naročito, pošto se u Talasimaponajmanje pridržavao njegovih „savjeta“? Ili se uplašio romana koji je napisao?

A šta je to moglo iritirati kritičare u Talasima?

Možda glavni junak – Dušan Miljković?!

To je posve novi Budisavljevićev lik, ali i neobičan lik u tadašnjoj srpskoj literaturi, pogotovo u literaturi krajiških Srba. Miljković je školovan u inostranstvu, lirski delikatan i preosjetljiv, „više ljubitelj umjetnosti no sam umjetnik, bez snage da dovrši svoja dijela… sjetan zbog sumnje u svoj umjetnički dar… boemski tip… dekadent po diktatu ‘južnjačke krvi’ i vaspitanja sina jedinca“. On je dijete imućnih roditelja koji u Petrogradu uči slikarstvo, tamo se zanosi svim što je „sentimentalno, tužno i očajno“.

Na majčin poziv, Dušan se iz stranog svijeta bespogovorno vraća u rodnu Liku, namjeran da u njoj zauvijek ostane i preuzme kućne poslove.

Motiv povratka glavnog junaka iz dalekog svijeta star je koliko i sama književnost; od Gilgameša i Odiseja, pa sve do vremena kada je nastajao ovaj roman. Taj motiv nije neobičan u tadašnjoj hrvatskoj književnosti, koja je neosporno uticala na Budisavljevića. Nabrojimo samo neke: Janko Borisavljević i Radmilović Ksavera Šandora Đalskog, Dva svijeta i Tito Dorčić Vjenceslava Novaka, kao i oni koji su nastali poslije Budisavljevićevih Talasa, prije svih Bijeg Milutina Cihlera Nehajeva iPovratka Filipa Latinovića Miroslava Krleže.

Pozornica na kojoj se odvija čitav roman smještena je u prostor oko Plitvičkih jezera. Talasi su potvrda da ličko selo i seljak nije jedino polje Budisavljevićevih interesovanja[2], i da on nije imao namjere da bude „izraziti regionalist“ (Ivanić), a dovodi u pitanje i Koraćevu konstataciju kako naš pisac nije išao ukorak sa najboljim srpskim pripovjedačima svoga vremena. Naprotiv, romanom TalasiBudisavljević je išao makar za korak ispred njih.

Plitvička jezera, iako geografski smještena u Lici, bila su stjecište tadašnjeg mondenskog svijeta. Tu Dušan Miljković sreće svog školskog druga, Ivana Ratkovića, svoju suštu suprotnost. Za razliku od Dušana, Ivan je dijete iz siromašne porodice, ali je, uprkos tome, učio prava u Pragu i Zagrebu. Uporan je, borben i energičan; dakle – prototip „vatrenog Balkanca“ tj. onog ko se strasno zalaže za južnoslavensku zajednicu, prepun socijalnog zanosa i želje da se „posveti narodnoj službi“ i svoj zavičaj oživi i probudi. Dakle, na jednoj strani je Dušan, „pjesnička duša“, a na drugoj Ivan, politički idealista (što će ga, na kraju, koštati i života).

Plitvička jezera su, takođe, idealan ambijent u kojem će Dušanova „pjesnička duša“ doživjeti romansu sa Marijanicom, Slovenkom, koja tu boravi na odmoru sa majkom i sestrom. Tu saznajemo za tragičnu smrt Dušanovog oca, „inžinira“, koji je ubijen prilikom gradnje željezničke pruge preko jednog od jezera, a počinilac tog ubistva bio je, niko drugi do – Marijaničin otac.

Njihova se romansa neslavno završava iznenadnim odlaskom majke i ćerki, a roman okončava Dušanovom ženidbom sa djevojkom sa kojom je odrastao, a koja je, za njegova odsustva, pomagala majci. U tom braku se rađa djevojčica, a potom umire i majka, kao u kakvoj pastorali.

Nad čitavim romanom kao da bdije i dominira snažan lik Dušanove majke. Roman i počinje njenim pozivom sinu da se vrati; ona ima razumijevanja za sve sinovljeve duševne potrese i dileme, ali tiho i nenametljivo povlači konce, tako da se sve dešava po njenoj volji i zamisli.

Ima u ovom romanu pasaža vanredne ljepote i izrazite lirike. Među njima se izdvaja obrada stare narodne legende o postojanju bijele crkve na dnu jezera, čiju mističnu zvonjavu čuju samo odabrani. To je, svakako, jedna od najljepših slika u našoj književnosti.

Mikrostruktura romana Talasi posebna je priča. Metaforom talasa pisac na više mjesta pokušava da dočara stanja svojih junaka i situacija u kojima se zatiču.

Dabome, imaju Talasi i svojih slabosti. Ponekad sklizne u patetiku i biva nadvladan opštim mjestima, a nije pošteđen ni iskliznuća u romantičarsku didaktiku. Budisavljević, kao i mnogi naši pisci prije i poslije njega idealizuje vlastiti narod, kojem sve zlo dolazi od „tuđina“ i „odnarođenih“ intelektualaca. Ali, pisac kao da se oslobađa takvih obrazaca, pripisujući ih uglavnom svojim junacima.

MODERAN ESEJISTA

Tri eseja koja su pred čitaocem na vjerodostojan način potvrđuju izuzetnu modernost književne pojave Milana Budisavljevića. Kao i roman Talasi, sva tri eseja ostala su razbacana po teško dostupnim listovima i časopisima, daleko od očiju istraživača, a pogotovo od očiju običnih čitalaca. Iako nastali u rasponu od osamnaest godina (1903 – 1921), najčešće pisani namenski, povodom obilježavanja važnih obljetnica, oni i danas zrače kompetentnošću i aktuelnošću.

Kao i mnoge druge darovite pisce, Budisavljevića niko nije ohrabrivao u njegovom stvaralaštvu. Pogotovo nije ohrabrivan za istraživanje i smjele iskorake, kako u prozi, tako i u drugim književnim rodovima. Još mu je Skerlić dodijelio poslanje „ličkog pisca“ i iz tako obilježenih koordinata nije bilo preporučljivo da iziđe.

Esej Ilijada u ogledalu kosovskih pjesama objavljen je u četiri nastavka u sarajevskom Školskom vjesniku 1903. godine. Po svom vanrednom poznavanju problematike i sjajnim uvidima ostao je izuetan i danas. Podsticaj za pisanje ovog eseja dale su mu, kako piše, „silom skovane hipoteze“ o nastanku Ilijade, plasirane, prije svih, od njemačkih helenista, kao i potreba da demistifikuje nastanak velikih helenskih epova. Budisavljević ovim esejom iznosi tezu da onaj dio naše narodne poezije koji se odnosi na Kosovski boj može pružiti odgovore vezane za nastanakIlijade, daleko preciznije nego što ih daje Nibelunški ep kod Nijemaca. Komparativnom metodom, on suvereno demonstrira sličnost kosovskog ciklusa saIlijadom. To pravda činjenicom da je „epos svakog istorijskog naroda pri dubljem proučavanju međunarodan“, kao i tim što u svakoj narodnoj predanju postoje iste formule i preuzimanje oblika, kompozicija, lutajućih motiva, fraza i ritmova. Sve je to posljedica zajedničkog naslijeđa arijevskih naroda. Uz to, naše narodne pjesme vidi mnogo bližim helenskima nego što je to slučaj kod Nijemaca. Ilijada, dakle, vodi porijeklo iz helenskog narodnog duha, helenskih narodnih pjesama i priča.

Budisavljević je ovim esejom suvereno demonstrirao složen i dugotrajan proces preplitanja mitskog i istorijskog u viševjekovnom stvaranju epopeje.

Esej Laza Kostić, nastao 1912, dvije godine poslije smrti velikog pjesnika, predstavljao je idealnu priliku da Budisavljević demonstrira svoje neslaganje sa Skerlićem, koji je se već negativno odredio spram Kostićevih drama, poezije, ali i njegovih „filozofskih mistifikacija“. Skerlićeva ocjena se odnosila na dvije Kostićeve rasprave (Osnove lepote u svetu s osobitim obzirom na srpske narodne pesme iOsnovno načelo kritički uvod u opštu filozofiju). I ovdje Budisavljević pokazuje vanrednu upućenost u cjelokupno dijelo Laze Kostića, ističe izuzetnost njegove filozofske misli, naglašavajući da su Kostićeve ideje, nezavisno i znatno kasnije prihvaćene i u Evropi. (Relevantnost filozofskog djela Laze Kostića priznato je tek 1936. od strane profesora Nedeljkovića, kao i od Anice Savić Rebac nakon Drugog svjetskog rata.) Budisavljević bez ustezanja proglašava genijalnim Kostićevo dramsko dijelo, smatrajući da su njegove drame dale novi impuls srpskoj tragediji. Odnos između Šekspirovog Hamleta i Lazinog Maksima Crnojevića poredi kao odnos između Starog i Novog Zavjeta. Najveću Lazinu vrlinu Budisavljević vidi u „slobodi kretanja izvan šablone“.

Četrdesetak godina nakon nastanka ovog eseja, Stanislav Vinaver je napisao briljantnu studiju Zanosi i prkosi Laze Kostića. Danas nam se čini da je Vinaver kao predložak imao upravo ovaj Budisavljević esej. (Ne treba zaboraviti da je Vinaver bio saradnik Brankovog kola za vrijeme Budisavljevićevog urednikovanja.) Analizu pjesme Santa Maria della Salute, obojica započinju sa istog mjesta; Lazinome pjesmom Dužde se ženi.

Treći esej, Smisao i vrednost života (1921), izgovoren je prilikom školske svetosavske svečanosti u sremskokarlovačkoj Gimnaziji, gdje se još jednom potvrđuje ličnost Budisavljevića kao čovjeka izuzetnog obrazovanja i kulture. To je briljantna apologija ljudskoj dobroti, „koja je veća od istine i lepote“, a usput otkriva autorovu izuzetnu upućenost u aktuelne probleme i dostignuća svjetske nauke. Budisavljević izmiruje Boga (najviši oblik dobrote) i nauku, međusobno ih uslovljava, bez isključivosti.

BALADE SIROTINJSKOG SVIJETA

Po pojavi prve knjige Bijednih ljudi, u časopisu Nada (1899) nepoznati autor ukazuje na piščeve uticaje, na “ovaj divni i korisni trag ruskog pripovijedanja”. On izdvaja pripovijetku Na Borovači kao najuspjeliju, jer je “majstorska fotografija patničke hrpe Ličana”.

U Braniku (1899), Vh., potpisnik članka, konstatuje kako je “mladi pisac ponio nešto i od Lazarevića”, piščevi opisi “opominju na Turgenjeva, pantejistički, rekao bih, oživljavaju prirodu u mnogim nijansama”, prenoseći svoje uvjerenje kako se “naša pojezija odlila u pripovijetku”. Otud i njegovo mišljenje da su Budisavljevićeve slike “većinom lirske pjesme u prozi, ali snažno zamišljene i duboko osjećane.” Ovaj kritičar zapaža i mane ove literature: ponovljanje motiva, priče su “većinom idealistički shvaćene”, autor ne zalazi “dublje u analizu”. Posebno je interesantno zapažanje po kojem “iza pretežno lirske tragike sudbe čovječije prenese se za čas u ironisjku tragiku (ma da ovaj žanr ne pristaje uz temperament pripovijedačev)”.

Nakon izlaska druge knjige Bijednih ljudi (1902), u Bosankoj vili se oglašava Jaša Prodanović, kome i dugujemo naslov ovog predgovora. I on konstatuje kako je “u svim slikama nešto poznato, gotovo kopirano, nešto što je ranije bilo, i što je na drugom mestu opisano”. Uporno nastojanje pisca na prikazu borbe čovjeka sa prirodnim nepogodama “čine priče jednolikim, a jednolikost slabi uticaj”, pa “čitaocu izgleda da pripovedač ima uzak krug posmatranja i siromašno uobraženje”. Međutim, Prodanović zapaža da Budisavljevićeve “slike imaju izvesnu suhoću, skoro oporost, što dolazi sa velike istinitosti njihove”, što ukazuje na njegove vrline: “prvo, dobro obeležavane ličnosti u nekoliko karakteristični poteza, i drugo, dobar i dovoljno poetičan opis”. I konačno, “dobra strana Budisavljevićevih priča je što iznose patnju ljudsku i što pokazuju da i u najsiromašnijim slojevima ima ne samo čestitosti nego i plemenitosti”. Prodanović kao da anticipira današnju važnost Budisavljevićevog pripovjedanja, kad kaže “ove slike mogu poslužiti kao dokument sadašnjosti, kao prilog za proučavanje sociologa i moralista”.

Povodom Budisavljevićeve druge pripovijedačke knjige interesantno je pisao i Stijepo Kobasica i Srđu (1903). I on zapaža kako “Budisavljević voli da slika poroke i mahne, i to njegovo slikanje je veoma vjerno i istinito a prožeto tendencijom moralnom”, ali mu se čini da pisac “u pričanju katkad gleda na natpis bijedni, što uvijek nije dobro”. Svejedno, autor prikaza predviđa da će Budisavljevićev zavičaj “dobiti u njemu bez sumnje svoga Matavulja, Sremca i Janka, jer on ima sve potrebite darove za to” .

Po izlasku treće knjige propovijedaka Tmurni dnevi (1906), i u Srđu se oglašava F. Teg. Cvjetiša, ponavljajući stare ocjene o “uticajima ruske knjige”, “crtanju samo mračnih strana života”, “svijetlih perspektiva kao da pisac ne poznavaše”, ali mu sve to ne smeta da konstatuje da je Budisavljević “jedan od najdarovitijih pripovjedača”. Prikazivaču se čini da pripovijetke iz treće knjige izgledaju “kao da je pisac svaku pisao na dušak i u jedan put“. „Sve su tužne, a izvodi su piščevi jako pesimistični” , što je navelo kritiku “da se zanima pesimizmom piščevim”. Neke od pripovijedaka ga podsjećaju na Đalskog i “njegove slike šljivara i illustrissimus-a zagorskih”, u kojima “neki sarkazam i razdraživo veristično izlaganje razdire srce”. Cvjetiša ne propušta priliku da Budisavljevića nazove Šopenhauerovim učenikom. U tome on vidi i zamku, napominjući da “promatranje života sa stanovišta jedne filozofske škole ne odgovara bitnoj zadaći umjetnosti, koja mora da je ekspanzivna i raznovrsna kao što je i život sam” , da je zanimljivo biti osebujan i bizaran, ali podvlači da je “poziranje bolest, koje se pisac mora čuvati”.

Ipak, najinteresantnije je o Tmurnim dnevima pisao Marko Car u Letopisu Matice srpske. On zapaža da je Budisavljević, “poput vršnjaka mu Ćipika i Kočića, pripovjedač koji crpe motive iz života seoskog, iz bijednog života ličkog seljaka. No dok su prva dvojica više impulzivne, pjesničke naravi, treći je kao umjetnik staloženiji i, nekako, svjesniji svojega cilja.” I Car uviđa namještenu crta gledanja na sve oko sebe u tamnim bojama i da su mu junaci “nekako naklonjeni na elegiju: vidi se čisto da ih život boli”. Car ističe da ima “u Budisavljevića kompozitorske vještine, ima psihološke studije, finog opažanja, a ponekad i dubljeg filozofskog supstrata”, naslućujući da “šala i veselje u njegovoj umjetničkoj ekonomiji nemaju druge svrhe, nego da daju većeg reljefa elementu žalostivom”. On ne zna “da li je to svagda istinito u pogledu umjetničke građe, ali gotovo uvijek istinito u pogledu umjetnikove duše” . Marku Caru ne promiče da kod Budisavljevićeva zapazi naglašenu socijalnu tendenciju, ali priznaje da se “intelektualna ironija divno šljubila sa osnovnim demokratstvom srca”.

Međutim, uz sve pohvale, Marko Car izražava i izvesne rezerve, pa se poziva na iskaz samog Budisavljevića, da je seoska pripovjetka kod nas “već dozlaboga dotjerana i prežvakana”. Tražeći novi tematski i poetički pristup, koji bi bio poučan i za mnoge savremene pisce: “Dok su naši pripovjedači išili za tim da, svaki u svom kraju, crtaju tipove i iznose sliku srpskog pokrajinskog života, to se kretanje u uskom okviru seoske priče moglo objasniti, pa i odobriti; ali je došlo vrijeme da se iz te pokrajinštine izađe i počne iznositi prosječni Srbin, onakav, kakav se obrazovao u doticaju sa svjetskim kulturama koja je i njegovu patrijalhalnost zahvatila, te ga u mnogo čemu preobrazila.”

Da je Budisavljević svrstavan u sam vrh tadašnje literarne scene svjedoči i knjigaNoviji srpski pripovjedači, štampana u Zagrebu, 1907. godine, u kojoj je predstavljen sa dve pripovijetke (Na Crnom Vrhu i Jakov Skenxić), u društvu Ćorovića, Stankovića, Domanovića, Ćipika, Kočića i Uskokovića.

Zašto je Milan Budisavljević jedini među pobrojanim imenima ostao gotovo nepoznat − teško je odgovoriti. Deo istine naslućujemo iz jednog sećanja, datog posle piščeve smrti 1928. godine. Tako Gl. M. u Letopisu Matice srpske, podsjeća “da je u tome životu bilo nekog zaustavljenog leta, nekog skretanja sa izvesnog puta na drugi, neke tragike”. On kao da ocenjuje saldo čitave jedne generacije, kulturne i političke, od koje je “narod mnogo više tražio nego što je mogao u nas da ulaže”. Otuda on zaključuje da Budisavljevićeva “bez sumnje umetnička priroda, nije imala prilike da se razvije potpuno, ili da dade sve što je u njoj bilo”. Uz sve to, on kao da nalazi dodatnu otežavajuću okolnost za pripovjedača, koji je “iz kraja u kome se ne peva, a ko je tamo pevač, taj peva mimo druge”, izričići, na kraju, konačnu ocjenu, da je “najjača crta Budisavljevićeve duše, crta već ne umetnička nego religiozna, jer osećati teret mnogih i greh svojih, i poneti ga u priči, to je reliogiozna potreba dubljih priroda”.

Da stvar bude interesantnija, Budisavljevićeva umjetnost naišla je na razumjevanje i podršku i od strane nekolicine Hrvata. Prva važnija ocjena izašla je ispod pera Ivana Lorkovića u Viencu, 1899. godine. “U Bijednim ljudima ne nalazimo ni ljubakanja, na vlas sličnih onima na parketima, ni ljubomornosti, kojoj je malenkost poslužiti se kuburom, ili cijankalijem, ni velikih narodnih gozba, sa onim sjajem, koji ne da brižnim očima narodnih gozba, sa onim sjajem, koji ne da brižnim očima narodnim da mirno spavaju, ni preljuba ni defraudanstva, ni one laži u velikom stilu, ni borbe s teškim sustavima filozofskim.” Očigledno, autoru teksta se naročito dopala naglašena socijalna nota, opisujući okvire u kojima se kreću Budisavljevićevi junaci: “Ljudi se bore, da ih ne ubije život; bore se sami sa sobom, bore se među sobom, bore se protiv prirode, protiv gladi, protiv nepravde, protiv bezakonja, protiv velikog mehanizma ekonomske, kulturne i državne organizacije…”

Godinu dana kasnije, u časopisu Život, izvesni mn u Ćipiku i Budisavljeviću uočava “dvije jake pripovjedačke pojave”. On nedvosmisleno tvrdi “da je Budisavljević pjesnik i da je po svojim Bijednim ljudima blizu, vrlo blizu Turgenjeva”, pa nastavlja: “Ona ista sjeta, što prolazi Turgenjevljevim djelima, što plače u Vojislavljevim stihovima i odrazuje se u pjesmama, recimo, našeg Jorgovanovića, ona ista sjeta javlja se i u Budisavljevića.” Dakle, on za prvu knjigu Bijednih ljuditvrdi da u njoj “ima zlatnih stranica”. Budisavljević je “pripovjedač jednostavnih sredstava, bez efekta; sve, što djeluje, što osvaja, postizava on svojim dobrim srcem”. Autor članka naglašava prisutvo poezije, hvaleći vrhunski pripovjedački domet u iskazu: “I ako Lika nije tako patetično ime, a ono njezini bijedni ljudi vabe suzu na oko”. Tekstopisac završava sa vrlo smjelom ocjenom: “Bijedni ljudi su moderna književna novina; moderna po karakterizaciji, kompoziciji i iznašanju fakta, a ipak narodnijeh pripovijesti nema od ovih.”

Izbor koji je pred čitaocem, kao i svaki izbor uostalom, ne može da izbjegne manu subjektivnosti. On obuhvata odabir iz tri Budisavljevićeve pripovjedačke knjige, uz dvije pridodate pripovijetke pronađene u periodici, a da nisu uvrštene u knjige.

Nadam se da je vidljiv priređivačev pokušaj da ukaže na raznovrsnost Budisavljevićevih interesovanja, širinu tematkog spektra, raznovrsnost umjetničkih postupaka, ali i visoku umjetničku ostvarenost predočenih pripovijedaka.

Dvije pripovijetke koji su ovdje izostavljene, iako često uzimane u izbore iz Budisavljevićevog stvaralaštva (Borića sirote i Mećava) nisam smatrao reprezentativnim piščevim stvarima, prije svega zato što se i u jednoj i u drugoj pojavljuju ozbiljni spisateljski nedostaci − patetika i prenaglašena socijalna usmjerenost koja prijeti da potre i obesnaži početnu pripovijedačku intenciju, rizikujući da potone u sam − tendencioznost i kič.

Ostaje i dalje enigma zašto Budisavljević nije realizovao najavu datu još 1900. godine u Brankovu kolu da sprema niz pripovijedaka „iz gradskog društvenog života“. Kao dokaz da je radio na tome, u ovoj izbor uključene su dvije pripovijetke,Le feu follet (1900) i Naši stari (1902), obje štampane u Brankovom kolu. Pripovijetku Tri prijatelja iz1907. godine, takođe nađenu u periodici, smatrao sam nedovoljno reprezentativnim za ovakav izbor.

Na početku knjige se nalaze dvije, možda, ponajbolje Budisavljevićeve pripovijetke:Priča bez naziva i Zimska priča. U prvoj, neko je to dobro zapazio, pripovijedač majstorski vodi čitaoca od idiličnog krštenja novorođenčeta i muke oko pronalaženja kuma do gubitka i smrti djeteta po povratku iz crkve. Zimska priča spada među najbolje Budisavljevićeve pripovijetke, iz korpusa „ranih jada“, gdje se čistota dječačke zaljubljenosti sučeljava sa obeščašćenjem izvora njegovih sanjarija.

Ovaj izbor obuhvata i neke od najuspijelijih i najplastičnijih iz galerije Budisavljevićevih likova. Prvi među njima je čudesni mesje Leseps, koji uz Milana Žagara spada u one vječno nesrećne tipove naših ljudi koji su izgorjeli u želji da budu bolji od ostalog svijeta. Prošli su razne zemlje, vidjeli i upoznali mnoge čuvene ljude, ali su svejedno „nesrećne ruke“; mesje Leseps iz želje da se izbori za pravdu i poštenje dospijeva u zatvor, dok Milan Žagar skončava u mukama od ujeda bijesnog psa.

Još jedan lik se izdvaja svojom autentičnošću − Adam Matejić. Bivši vojnik, odlikovan za svoje zasluge u ratu sa Italijom, stvorivši bogato imanje, prisiljen je, na kraju, da ga proda kako bi isplatio dugove svog nesavjesnog sina, završavajući život poražen i slomljen, kao posljednji bijednik.

Ono po čemu se Budisavljević izdvaja, a zbog čega su mu mnogi zamjerali, jeste stalna potreba da u svoje pripovijetke unese snažno prisustvo prirodnih elemenata; mnogi događaji se odvijaju u mećavama, provalama oblaka, grmljavini, požaru, ljetnjoj žezi… Gotovo da su Budisavljevićeve pripovijetke nezamislive bez takvih kulisa.

Postoje kod našeg pripovijedača mnogi motivi koji su izdašno rabljeni u našoj književnosti. Generacijski sukob, najčešće prikazivan kroz odnose između oca i sina (Jakov Skenxić), bolesna ljubomora (U noći), seljačka naivnost i građanska prepredenost (Na Borovači) i požrtvovanost (Kirijaš Kalinić).

Međutim, pažnji savremenog čitaoca neće izmaći Budisavljevićevi inovativni pokušaji. Primjetiće unošenje elemenata fantastike (Sablasti) i naznake dokumentarističkog postupka u završnici pripovijetke Kirijaš Kalinić.

Zamjerku da ne ide „duboko“ u krakterizaciji likova i razradi međusobnih odnosa između likova Budisavljević demantuje u pripovijeci Naši stari. Pomenuta pripovijetka, uz Le feu follet i Konac Milana Žagara, opovrgavaju tvrdnje da je Milan Budisavljević isključivo lički seoski pripovijedač, već potvrđuju da on dobro poznaje život tamošnjih varošica i gradova, da umije da opiše sentimentalne i tragične epizode iz gradskog života.

Ponuđeni izbor zaključuje Seoska tragedija, neka vrsta rekvijema i evociranja atmosfere podneblja iz koga je Budisavljević potekao i koji mu je bio neiscrpna inspiracija. Još jedan prilog tragičnosti svih naših strahova i buna.

Treba konstatovati kako se ispod Budisavljevićevog pripovijedanja može naslutiti diskretni zagovornik srpsko-hrvatske sloge. U njegovim pripovijetkama sreću se gospoština i sirotinja obiju nacionalnosti i vjera, ali i njihove predrasude, neznanja i prkosi. Uporedimo samo one bunxije protiv glagoljice (Mesje Leseps) i ustanika protiv tuđih barjaka (Seoska tragedija).

Ne mogu se prenebregnuti ocjene da u Budisavljevićevom pripovijedanju ima odviše didaktike i intencionalnosti, ponegdje nebrižnosti i olakog pisanja, ali sve to ne može da zasjeni njegovu vanrednu poetičnost, ekspresivnost izraza, uvjerljivost pripovijedanja i duboku reliogizonost. Njegovi bijedni ljudi žive u nekadašnjoj Arkadiji čiji se tragovi još mogu nazrijeti − to je osnovni paradoks koji obezbjeđuje neuobičnu životnost i uvjerljivost pripovjedanja. Neobičan spoj između narodnog pripovijednog obrasca i modernih poetičkih riješenja predstavlja najveći Budisavljevićev umjetnički doprinos.

Ostaje nada da ovaj izbor iz Budisavljevićevog pripovijedačkog opusa baca novo i drugačije svjetlo na ovog pisca, potvrđujući nezaobilaznost i značaj njegove književne pojave u srpskoj književnosti.

MAJKA KAO VRHUNSKA DOBROTA

Ako jednog dana neko bude podrobno izučavao cjelokupno dijelo Milana Budisavljevića, zapaziće njegovu opsesivnu temu – majku.

U Romanu Talasi majka je vrhovni autoritet. Njena volja diktira tok romana i jedino se njoj ne protivriječi. U sve tri knjige pripovjedaka, kao i u onima koje su razasute po brojnim časopisima, povlašćen odnos prema majci je diskretan i uzdržan.

Dva od tri eseja u ovoj knjizi tematski se dotiču njegove stalne teme. Budisavljević, takođe, izdvaja lik majke u djelu Laze Kostića. On smatra da je Kostić u svom dramskom opusu njegovao „kult rođene majke“; bilo da je riječ o Mari iz dramePera Segedinac ili Jevrosimi („koju je više cenio od Bogomatere“) iz Maksima Crnojevića, pa sve do njegove posljednje pjesme posvećene „crkvi Matere Spasenja“. On nedvosmisleno tvrdi da je tu riječ o „mnogo oblika baš pesnikove matere“. A kad govori o Svetom Savi, on i u njegovom djelu markira Savinu majku, pa kaže: „Mora da je i njegova mati bila blagi zemaljski anđeo kad on njezinim imenom, mati, označava vrhunac dobrote“

Milan Budisavljević je zanimljiv pripovjedač, ali je još zanimljiviji romanopisac i izvanredan esejista. O njegovom dramskom stvaralaštvu tek treba da se progovori. U nedostatku boljih, on nije samo najbolji pripovjedač Like, on je i nezaobilazan srpski pisac sa početka dvadesetog vijeka.

Njegovog dela se ne bi odrekle ni veće književnosti, ni srećniji narodi.


[1] Rođen u graničarskoj oficirskoj i svešetničkoj porodici. Milanov djed, major Mijat, za vojne zasluge dobio je austrijsko plemstvo, dok mu je otac Jovan bio sveštenik. Osnovnu š{kolu završio je u Vrhovinama, dva razreda gimnazije u Gospić}u, a ostale u Sremskim Karlovcima. Kao stipendista Matice srpske studirao je klasičnu filologiju u Zagrebu (1894-1899). Bio je profesor gimnazije u Karlovcu (1899-1900), Gospiu (1900-1903) i Sremskim Karlovcima (1903-1928). Od 1909. do smrti biva upravitelj Bogoslovskog konvikta u Sremskim Karlovcima. UređivaoBrankovo kolo (najprije sa Pavlom Markovi}em Adamovom, a od 1906. do 1912. sam). Biografi bilježe da je kao student bio zagovornik srpsko-hrvatskog jedinstva, sarađujući u Narodnoj misli. Bio je član Srpske samostalne stranke i kao takav dva puta biran za člana Srpskog crkvenog sabora. Prvu pripovijetku (Muhamedanče) objavio je 1892. u Bosanskoj vili, a poslije toga sarađuje u: Brankovom kolu, Nadi, Orlu, Srbobranu, Životu, Letopisu MS, Školskom vjesniku, Kolu, Našem dobu, Carigradskom glasniku, Zastavi, Novom Srbobranu, Kalendaru Matice Srpske, Đačkom prijatelju, Hrvatskoj njivi, Dečijim novinama, Srpskom velikom ilustrovanom kalendaru sv. Sava, Jedinstvu, Politici, Srpskom kolu, Novom putu, Našoj zemlji, Našem listu, Reči i dr.

[2] U Brankovom kolu od 3. (15) februara 1900. godine, u fusnoti, uredništvo obavještava svoje čitaoce da Budisavljević sprema niz pripovjedaka „iz gradskog društvenog života“ pod zajedničkim naslovom Le feu follet. Te pripovjetke su izostale u dvema narednim knjigama.

Talasi i eseji / Milan Budisavljević
predgovor Mirko Demić. – Zagreb
Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, 2005.
(Biblioteka Prečanska priča)

Talasi i eseji / Milan Budisavljević ; predgovor Mirko Demić. – Zagreb : Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, 2005. – (Biblioteka Prečanska priča)

MILAN BUDISAVLJEVIĆ, ROMANOPISAC, ESEJISTA I PRIPOVJEDAČ

Bog, ne mogući svagde dospeti, stvorio je matere.

Milan Budisavljević

… Ovu će zemlju raseliti bura i gospoda…

“Na Brezovoj Poljani”

Istorija naše književnosti obiluje nizom primjera koji ilustruju poslovičnu inerciju i lijenost njenih proučavalaca. Jednom počinjeni previdi i proizvoljno date ocjene književni istoričari multiplikuju "s koljena na koljeno", bez želje da se izrečeni stavovi provjere, prodube i, eventualno, promjene.

Tako je mnogim piscima nepovratno određena književna sudbina i trajno skrajnuto mjesto u književnosti, bez nade da se ono ikad preispita i nanovo vrijednuje. Klasičan primjer takvog odnosa prema našoj tradiciji jeste ocjena književnog djela Milana Budisavljevića[1] (Vrelo kod Korenice, 12. 03. 1874 – Sremski Karlovci, 21. 02. 1928).

Jedni ga pominju kao pripovijedača (Bijedni ljudi, Zagreb, 1899; Priče: nova zbirka ‘Bijednih ljudi’, Mostar, 1903 i Tmurni dnevi, Mostar, 1907), drugi kao prvog prevodioca Evripidove Medeje, dok mu treći "glavne zasluge" pripisuju za uređivanje Brankovog kola. Stanko Korać, recimo, previđa postojanje druge knjige pripovjedaka, a Srpskoj bibliografiji ne postoji sjajni esej Ilijada u ogledalu kosovskih pjesama i satirični ep Omerova Jašijada. Tu se usput pominju nedovršena tragedija Momir i Grozdana i prevod Knjige mojeg prijatelja Anatola Fransa, kao i podaci da su mu pripovjetke prevođene na mađarski, ruski i slovački jezik. Zanimljiv je i podatak da svaki novi priređivač antologije, pregleda ili hrestomatije koji tematizuju književni rad Srba u Hrvatskoj iz Budisavljevićevog djela uzimaju uvijek neku drugu pripovjetku.

Međutim, Budisavljevićev roman Talasi, objavljen u nastavcima na stranicama Brankovog kola tokom prve polovine 1904. godine – ne pominje niko!

Milan Budisavljević je imao tu nesreću da među prvim prikazivačima knjige pripovijedaka Bijedni ljudi bude, tada vrhovni presuditelj, Jovan Skerlić. Tekst o Budisavljevićevoj knjizi bio je brutalan i prepun netrpeljivosti zbog ruskih uticaja. Slaba mu je bila utjeha što su prije njega od Skerlića "postradali" i takve književne veličine kao što je Laza Kostić ("primer kako se zlo može proći sa nešto talenta a sa mnogo patetike"), i "podražavalac naših alkoholičarskih pesnika" Vladislav Petković Dis i njegova "poezija bolesti duševne" ili Stanislav Vinaver, kod koga "sve miriše na mistifikaciju" i "kome se glava još puši".

Skerlićeva ocjena Budisavljevićeve knjige, kao i mnogi njegovi tekstovi, prepuni se protivriječnosti. Glavosječa tadašnje srpske književnosti – kako ga naziva Gojko Tešić – pripisuje Budisavljeviću "izvesno nepouzdanje, potezi su mu široki i nepravilni, katkad bledi da iščezavaju, katkad jaki da dreče… nema one krasne harmonije… koje ima u njegova uzora Turgenjeva… "Lovečevi zapisi su isuviše jako piće, a mlada glava se vrlo brzo zagreje". Skerlić zamjera Budisavljeviću ono što mnogim ondašnjim pripovijedačima svesrdno preporučuje. Po njemu, naš pripovijedač ne treba, kao ostali, da čita, jer on "ne pati od književne atrofije nego od hipertrofije", pa mu pripovjetke "mirišu na knjige", a "čitanja nije procedio kroz svoju dušu"…

Kritičar dalje zamjera Budisavljeviću da ne slika "iz prirode, od živih modela", da "nema lokalne boje", sasvim skerlićevski tvrdeći da je za to dovoljno "svakodnevno iskustvo, najobičniji zdrav razum…" Skerlić se osvrće na srpsku seosku pripovjetku koja prikazuje naše selo kao "cvetnu Arkadiju", ali nema razumijevanja za Budisavljevića kad svoju knjigu naslovi Bijedni ljudi; onda mu to "suviše liči na Bedne ljude Dostojevskog i Natmurene ljude Čehova".

Ipak, na kraju, teška srca priznaje da "neki vetar toplote i nežnosti, saučešća i ljubavi bije kroz sve pripovetke i daje im izvesnu draž, koja se više oseća nego što se rečima iskazuje", zaključujući kako "Bijedni ljudi imaju svoje vrednosti, ali ne onoliko koliko se nedelikatno počelo trubiti…", a Budisavljević "jedan od ono malo naših mlađih pripovedača na koje se može pouzdano računati". Da ga Skerlić, uprkos svemu, uvažava, vidi se i šest godina kasnije, kada na vijest da Budisavljević preuzima uredništvo Brankovog kola konstatuje: "poznati pisac Bijednih ljudi, jedini koji je u Karlovcima mogao uzeti na se taj težak posao… Sem njega i Tihomira Ostojića u Novom Sadu, nema tamo čoveka koji bi u onim krajevima bio za takav posao".

Međutim, između Budisavljevića i Skerlića bilo je varnica i povodom nekih tekstova u Brankovom kolu, kao i u eseju Laza Kostić. U svom poznatom odgovoru na Skerlićeve primjedbe uređivanju Brankovog kola, Budisavljević priznaje: "mi baš nismo obožavatelji Skerlićevi šta više smo na ratnoj nozi s njime…"

NEPOZNATI ROMAN TALASI

Nema dostupnih podataka ni pouzdanih svjedočanstava koji bi nedvosmisleno odgovorili na pitanje – zašto Budisavljević svoj roman Talasi nije štampao kao knjigu? Posebno kada se ima u vidu da je, tri godine poslije objavljivanja romana u Brankovom kolu, u Mostaru štampao svoju treću knjigu pripovjedaka Tmurni dnevi (1907). Da li se bojao suda kritike? Skerlićevog – naročito, pošto se u Talasima ponajmanje pridržavao njegovih "savjeta"? Ili se uplašio romana koji je napisao?

A šta je to moglo iritirati kritičare u Talasima?

Možda glavni junak – Dušan Miljković?!

To je posve novi Budisavljevićev lik, ali i neobičan lik u tadašnjoj srpskoj literaturi, pogotovo u literaturi krajiških Srba. Miljković je školovan u inostranstvu, lirski delikatan i preosjetljiv, "više ljubitelj umjetnosti no sam umjetnik, bez snage da dovrši svoja dijela… sjetan zbog sumnje u svoj umjetnički dar… boemski tip… dekadent po diktatu ‘južnjačke krvi’ i vaspitanja sina jedinca". On je dijete imućnih roditelja koji u Petrogradu uči slikarstvo, tamo se zanosi svim što je "sentimentalno, tužno i očajno".

Na majčin poziv, Dušan se iz stranog svijeta bespogovorno vraća u rodnu Liku, namjeran da u njoj zauvijek ostane i preuzme kućne poslove.

Motiv povratka glavnog junaka iz dalekog svijeta star je koliko i sama književnost; od Gilgameša i Odiseja, pa sve do vremena kada je nastajao ovaj roman. Taj motiv nije neobičan u tadašnjoj hrvatskoj književnosti, koja je neosporno uticala na Budisavljevića. Nabrojimo samo neke: Janko Borisavljević i Radmilović Ksavera Šandora Đalskog, Dva svijeta i Tito Dorčić Vjenceslava Novaka, kao i oni koji su nastali poslije Budisavljevićevih Talasa, prije svih Bijeg Milutina Cihlera Nehajeva i Povratka Filipa Latinovića Miroslava Krleže.

Pozornica na kojoj se odvija čitav roman smještena je u prostor oko Plitvičkih jezera. Talasi su potvrda da ličko selo i seljak nije jedino polje Budisavljevićevih interesovanja[2], i da on nije imao namjere da bude "izraziti regionalist" (Ivanić), a dovodi u pitanje i Koraćevu konstataciju kako naš pisac nije išao ukorak sa najboljim srpskim pripovjedačima svoga vremena. Naprotiv, romanom Talasi Budisavljević je išao makar za korak ispred njih.

Plitvička jezera, iako geografski smještena u Lici, bila su stjecište tadašnjeg mondenskog svijeta. Tu Dušan Miljković sreće svog školskog druga, Ivana Ratkovića, svoju suštu suprotnost. Za razliku od Dušana, Ivan je dijete iz siromašne porodice, ali je, uprkos tome, učio prava u Pragu i Zagrebu. Uporan je, borben i energičan; dakle – prototip "vatrenog Balkanca" tj. onog ko se strasno zalaže za južnoslavensku zajednicu, prepun socijalnog zanosa i želje da se "posveti narodnoj službi" i svoj zavičaj oživi i probudi. Dakle, na jednoj strani je Dušan, "pjesnička duša", a na drugoj Ivan, politički idealista (što će ga, na kraju, koštati i života).

Plitvička jezera su, takođe, idealan ambijent u kojem će Dušanova "pjesnička duša" doživjeti romansu sa Marijanicom, Slovenkom, koja tu boravi na odmoru sa majkom i sestrom. Tu saznajemo za tragičnu smrt Dušanovog oca, "inžinira", koji je ubijen prilikom gradnje željezničke pruge preko jednog od jezera, a počinilac tog ubistva bio je, niko drugi do – Marijaničin otac.

Njihova se romansa neslavno završava iznenadnim odlaskom majke i ćerki, a roman okončava Dušanovom ženidbom sa djevojkom sa kojom je odrastao, a koja je, za njegova odsustva, pomagala majci. U tom braku se rađa djevojčica, a potom umire i majka, kao u kakvoj pastorali.

Nad čitavim romanom kao da bdije i dominira snažan lik Dušanove majke. Roman i počinje njenim pozivom sinu da se vrati; ona ima razumijevanja za sve sinovljeve duševne potrese i dileme, ali tiho i nenametljivo povlači konce, tako da se sve dešava po njenoj volji i zamisli.

Ima u ovom romanu pasaža vanredne ljepote i izrazite lirike. Među njima se izdvaja obrada stare narodne legende o postojanju bijele crkve na dnu jezera, čiju mističnu zvonjavu čuju samo odabrani. To je, svakako, jedna od najljepših slika u našoj književnosti.

Mikrostruktura romana Talasi posebna je priča. Metaforom talasa pisac na više mjesta pokušava da dočara stanja svojih junaka i situacija u kojima se zatiču.

Dabome, imaju Talasi i svojih slabosti. Ponekad sklizne u patetiku i biva nadvladan opštim mjestima, a nije pošteđen ni iskliznuća u romantičarsku didaktiku. Budisavljević, kao i mnogi naši pisci prije i poslije njega idealizuje vlastiti narod, kojem sve zlo dolazi od "tuđina" i "odnarođenih" intelektualaca. Ali, pisac kao da se oslobađa takvih obrazaca, pripisujući ih uglavnom svojim junacima.

MODERAN ESEJISTA

Tri eseja koja su pred čitaocem na vjerodostojan način potvrđuju izuzetnu modernost književne pojave Milana Budisavljevića. Kao i roman Talasi, sva tri eseja ostala su razbacana po teško dostupnim listovima i časopisima, daleko od očiju istraživača, a pogotovo od očiju običnih čitalaca. Iako nastali u rasponu od osamnaest godina (1903 – 1921), najčešće pisani namenski, povodom obilježavanja važnih obljetnica, oni i danas zrače kompetentnošću i aktuelnošću.

Kao i mnoge druge darovite pisce, Budisavljevića niko nije ohrabrivao u njegovom stvaralaštvu. Pogotovo nije ohrabrivan za istraživanje i smjele iskorake, kako u prozi, tako i u drugim književnim rodovima. Još mu je Skerlić dodijelio poslanje "ličkog pisca" i iz tako obilježenih koordinata nije bilo preporučljivo da iziđe.

Esej Ilijada u ogledalu kosovskih pjesama objavljen je u četiri nastavka u sarajevskom Školskom vjesniku 1903. godine. Po svom vanrednom poznavanju problematike i sjajnim uvidima ostao je izuetan i danas. Podsticaj za pisanje ovog eseja dale su mu, kako piše, "silom skovane hipoteze" o nastanku Ilijade, plasirane, prije svih, od njemačkih helenista, kao i potreba da demistifikuje nastanak velikih helenskih epova. Budisavljević ovim esejom iznosi tezu da onaj dio naše narodne poezije koji se odnosi na Kosovski boj može pružiti odgovore vezane za nastanak Ilijade, daleko preciznije nego što ih daje Nibelunški ep kod Nijemaca. Komparativnom metodom, on suvereno demonstrira sličnost kosovskog ciklusa sa Ilijadom. To pravda činjenicom da je "epos svakog istorijskog naroda pri dubljem proučavanju međunarodan", kao i tim što u svakoj narodnoj predanju postoje iste formule i preuzimanje oblika, kompozicija, lutajućih motiva, fraza i ritmova. Sve je to posljedica zajedničkog naslijeđa arijevskih naroda. Uz to, naše narodne pjesme vidi mnogo bližim helenskima nego što je to slučaj kod Nijemaca. Ilijada, dakle, vodi porijeklo iz helenskog narodnog duha, helenskih narodnih pjesama i priča.

Budisavljević je ovim esejom suvereno demonstrirao složen i dugotrajan proces preplitanja mitskog i istorijskog u viševjekovnom stvaranju epopeje.

Esej Laza Kostić, nastao 1912, dvije godine poslije smrti velikog pjesnika, predstavljao je idealnu priliku da Budisavljević demonstrira svoje neslaganje sa Skerlićem, koji je se već negativno odredio spram Kostićevih drama, poezije, ali i njegovih "filozofskih mistifikacija". Skerlićeva ocjena se odnosila na dvije Kostićeve rasprave (Osnove lepote u svetu s osobitim obzirom na srpske narodne pesme i Osnovno načelo kritički uvod u opštu filozofiju). I ovdje Budisavljević pokazuje vanrednu upućenost u cjelokupno dijelo Laze Kostića, ističe izuzetnost njegove filozofske misli, naglašavajući da su Kostićeve ideje, nezavisno i znatno kasnije prihvaćene i u Evropi. (Relevantnost filozofskog djela Laze Kostića priznato je tek 1936. od strane profesora Nedeljkovića, kao i od Anice Savić Rebac nakon Drugog svjetskog rata.) Budisavljević bez ustezanja proglašava genijalnim Kostićevo dramsko dijelo, smatrajući da su njegove drame dale novi impuls srpskoj tragediji. Odnos između Šekspirovog Hamleta i Lazinog Maksima Crnojevića poredi kao odnos između Starog i Novog Zavjeta. Najveću Lazinu vrlinu Budisavljević vidi u "slobodi kretanja izvan šablone".

Četrdesetak godina nakon nastanka ovog eseja, Stanislav Vinaver je napisao briljantnu studiju Zanosi i prkosi Laze Kostića. Danas nam se čini da je Vinaver kao predložak imao upravo ovaj Budisavljević esej. (Ne treba zaboraviti da je Vinaver bio saradnik Brankovog kola za vrijeme Budisavljevićevog urednikovanja.) Analizu pjesme Santa Maria della Salute, obojica započinju sa istog mjesta; Lazinome pjesmom Dužde se ženi.

Treći esej, Smisao i vrednost života (1921), izgovoren je prilikom školske svetosavske svečanosti u sremskokarlovačkoj Gimnaziji, gdje se još jednom potvrđuje ličnost Budisavljevića kao čovjeka izuzetnog obrazovanja i kulture. To je briljantna apologija ljudskoj dobroti, "koja je veća od istine i lepote", a usput otkriva autorovu izuzetnu upućenost u aktuelne probleme i dostignuća svjetske nauke. Budisavljević izmiruje Boga (najviši oblik dobrote) i nauku, međusobno ih uslovljava, bez isključivosti.

BALADE SIROTINJSKOG SVIJETA

Po pojavi prve knjige Bijednih ljudi, u časopisu Nada (1899) nepoznati autor ukazuje na piščeve uticaje, na “ovaj divni i korisni trag ruskog pripovijedanja”. On izdvaja pripovijetku Na Borovači kao najuspjeliju, jer je “majstorska fotografija patničke hrpe Ličana”.

U Braniku (1899), Vh., potpisnik članka, konstatuje kako je “mladi pisac ponio nešto i od Lazarevića”, piščevi opisi “opominju na Turgenjeva, pantejistički, rekao bih, oživljavaju prirodu u mnogim nijansama”, prenoseći svoje uvjerenje kako se “naša pojezija odlila u pripovijetku”. Otud i njegovo mišljenje da su Budisavljevićeve slike “većinom lirske pjesme u prozi, ali snažno zamišljene i duboko osjećane.” Ovaj kritičar zapaža i mane ove literature: ponovljanje motiva, priče su “većinom idealistički shvaćene”, autor ne zalazi “dublje u analizu”. Posebno je interesantno zapažanje po kojem “iza pretežno lirske tragike sudbe čovječije prenese se za čas u ironisjku tragiku (ma da ovaj žanr ne pristaje uz temperament pripovijedačev)”.

Nakon izlaska druge knjige Bijednih ljudi (1902), u Bosankoj vili se oglašava Jaša Prodanović, kome i dugujemo naslov ovog predgovora. I on konstatuje kako je “u svim slikama nešto poznato, gotovo kopirano, nešto što je ranije bilo, i što je na drugom mestu opisano”. Uporno nastojanje pisca na prikazu borbe čovjeka sa prirodnim nepogodama “čine priče jednolikim, a jednolikost slabi uticaj”, pa “čitaocu izgleda da pripovedač ima uzak krug posmatranja i siromašno uobraženje”. Međutim, Prodanović zapaža da Budisavljevićeve “slike imaju izvesnu suhoću, skoro oporost, što dolazi sa velike istinitosti njihove”, što ukazuje na njegove vrline: “prvo, dobro obeležavane ličnosti u nekoliko karakteristični poteza, i drugo, dobar i dovoljno poetičan opis”. I konačno, “dobra strana Budisavljevićevih priča je što iznose patnju ljudsku i što pokazuju da i u najsiromašnijim slojevima ima ne samo čestitosti nego i plemenitosti”. Prodanović kao da anticipira današnju važnost Budisavljevićevog pripovjedanja, kad kaže “ove slike mogu poslužiti kao dokument sadašnjosti, kao prilog za proučavanje sociologa i moralista”.

Povodom Budisavljevićeve druge pripovijedačke knjige interesantno je pisao i Stijepo Kobasica i Srđu (1903). I on zapaža kako “Budisavljević voli da slika poroke i mahne, i to njegovo slikanje je veoma vjerno i istinito a prožeto tendencijom moralnom”, ali mu se čini da pisac “u pričanju katkad gleda na natpis bijedni, što uvijek nije dobro”. Svejedno, autor prikaza predviđa da će Budisavljevićev zavičaj “dobiti u njemu bez sumnje svoga Matavulja, Sremca i Janka, jer on ima sve potrebite darove za to” .

Po izlasku treće knjige propovijedaka Tmurni dnevi (1906), i u Srđu se oglašava F. Teg. Cvjetiša, ponavljajući stare ocjene o “uticajima ruske knjige”, “crtanju samo mračnih strana života”, “svijetlih perspektiva kao da pisac ne poznavaše”, ali mu sve to ne smeta da konstatuje da je Budisavljević “jedan od najdarovitijih pripovjedača”. Prikazivaču se čini da pripovijetke iz treće knjige izgledaju “kao da je pisac svaku pisao na dušak i u jedan put". "Sve su tužne, a izvodi su piščevi jako pesimistični” , što je navelo kritiku “da se zanima pesimizmom piščevim”. Neke od pripovijedaka ga podsjećaju na Đalskog i “njegove slike šljivara i illustrissimus-a zagorskih”, u kojima “neki sarkazam i razdraživo veristično izlaganje razdire srce”. Cvjetiša ne propušta priliku da Budisavljevića nazove Šopenhauerovim učenikom. U tome on vidi i zamku, napominjući da “promatranje života sa stanovišta jedne filozofske škole ne odgovara bitnoj zadaći umjetnosti, koja mora da je ekspanzivna i raznovrsna kao što je i život sam” , da je zanimljivo biti osebujan i bizaran, ali podvlači da je “poziranje bolest, koje se pisac mora čuvati”.

Ipak, najinteresantnije je o Tmurnim dnevima pisao Marko Car u Letopisu Matice srpske. On zapaža da je Budisavljević, “poput vršnjaka mu Ćipika i Kočića, pripovjedač koji crpe motive iz života seoskog, iz bijednog života ličkog seljaka. No dok su prva dvojica više impulzivne, pjesničke naravi, treći je kao umjetnik staloženiji i, nekako, svjesniji svojega cilja.” I Car uviđa namještenu crta gledanja na sve oko sebe u tamnim bojama i da su mu junaci “nekako naklonjeni na elegiju: vidi se čisto da ih život boli”. Car ističe da ima “u Budisavljevića kompozitorske vještine, ima psihološke studije, finog opažanja, a ponekad i dubljeg filozofskog supstrata”, naslućujući da “šala i veselje u njegovoj umjetničkoj ekonomiji nemaju druge svrhe, nego da daju većeg reljefa elementu žalostivom”. On ne zna “da li je to svagda istinito u pogledu umjetničke građe, ali gotovo uvijek istinito u pogledu umjetnikove duše” . Marku Caru ne promiče da kod Budisavljevićeva zapazi naglašenu socijalnu tendenciju, ali priznaje da se “intelektualna ironija divno šljubila sa osnovnim demokratstvom srca”.

Međutim, uz sve pohvale, Marko Car izražava i izvesne rezerve, pa se poziva na iskaz samog Budisavljevića, da je seoska pripovjetka kod nas “već dozlaboga dotjerana i prežvakana”. Tražeći novi tematski i poetički pristup, koji bi bio poučan i za mnoge savremene pisce: “Dok su naši pripovjedači išili za tim da, svaki u svom kraju, crtaju tipove i iznose sliku srpskog pokrajinskog života, to se kretanje u uskom okviru seoske priče moglo objasniti, pa i odobriti; ali je došlo vrijeme da se iz te pokrajinštine izađe i počne iznositi prosječni Srbin, onakav, kakav se obrazovao u doticaju sa svjetskim kulturama koja je i njegovu patrijalhalnost zahvatila, te ga u mnogo čemu preobrazila.”

Da je Budisavljević svrstavan u sam vrh tadašnje literarne scene svjedoči i knjiga Noviji srpski pripovjedači, štampana u Zagrebu, 1907. godine, u kojoj je predstavljen sa dve pripovijetke (Na Crnom Vrhu i Jakov Skenxić), u društvu Ćorovića, Stankovića, Domanovića, Ćipika, Kočića i Uskokovića.

Zašto je Milan Budisavljević jedini među pobrojanim imenima ostao gotovo nepoznat − teško je odgovoriti. Deo istine naslućujemo iz jednog sećanja, datog posle piščeve smrti 1928. godine. Tako Gl. M. u Letopisu Matice srpske, podsjeća “da je u tome životu bilo nekog zaustavljenog leta, nekog skretanja sa izvesnog puta na drugi, neke tragike”. On kao da ocenjuje saldo čitave jedne generacije, kulturne i političke, od koje je “narod mnogo više tražio nego što je mogao u nas da ulaže”. Otuda on zaključuje da Budisavljevićeva “bez sumnje umetnička priroda, nije imala prilike da se razvije potpuno, ili da dade sve što je u njoj bilo”. Uz sve to, on kao da nalazi dodatnu otežavajuću okolnost za pripovjedača, koji je “iz kraja u kome se ne peva, a ko je tamo pevač, taj peva mimo druge”, izričići, na kraju, konačnu ocjenu, da je “najjača crta Budisavljevićeve duše, crta već ne umetnička nego religiozna, jer osećati teret mnogih i greh svojih, i poneti ga u priči, to je reliogiozna potreba dubljih priroda”.

Da stvar bude interesantnija, Budisavljevićeva umjetnost naišla je na razumjevanje i podršku i od strane nekolicine Hrvata. Prva važnija ocjena izašla je ispod pera Ivana Lorkovića u Viencu, 1899. godine. “U Bijednim ljudima ne nalazimo ni ljubakanja, na vlas sličnih onima na parketima, ni ljubomornosti, kojoj je malenkost poslužiti se kuburom, ili cijankalijem, ni velikih narodnih gozba, sa onim sjajem, koji ne da brižnim očima narodnih gozba, sa onim sjajem, koji ne da brižnim očima narodnim da mirno spavaju, ni preljuba ni defraudanstva, ni one laži u velikom stilu, ni borbe s teškim sustavima filozofskim.” Očigledno, autoru teksta se naročito dopala naglašena socijalna nota, opisujući okvire u kojima se kreću Budisavljevićevi junaci: “Ljudi se bore, da ih ne ubije život; bore se sami sa sobom, bore se među sobom, bore se protiv prirode, protiv gladi, protiv nepravde, protiv bezakonja, protiv velikog mehanizma ekonomske, kulturne i državne organizacije…”

Godinu dana kasnije, u časopisu Život, izvesni mn u Ćipiku i Budisavljeviću uočava “dvije jake pripovjedačke pojave”. On nedvosmisleno tvrdi “da je Budisavljević pjesnik i da je po svojim Bijednim ljudima blizu, vrlo blizu Turgenjeva”, pa nastavlja: “Ona ista sjeta, što prolazi Turgenjevljevim djelima, što plače u Vojislavljevim stihovima i odrazuje se u pjesmama, recimo, našeg Jorgovanovića, ona ista sjeta javlja se i u Budisavljevića.” Dakle, on za prvu knjigu Bijednih ljudi tvrdi da u njoj “ima zlatnih stranica”. Budisavljević je “pripovjedač jednostavnih sredstava, bez efekta; sve, što djeluje, što osvaja, postizava on svojim dobrim srcem”. Autor članka naglašava prisutvo poezije, hvaleći vrhunski pripovjedački domet u iskazu: “I ako Lika nije tako patetično ime, a ono njezini bijedni ljudi vabe suzu na oko”. Tekstopisac završava sa vrlo smjelom ocjenom: “Bijedni ljudi su moderna književna novina; moderna po karakterizaciji, kompoziciji i iznašanju fakta, a ipak narodnijeh pripovijesti nema od ovih.”

Izbor koji je pred čitaocem, kao i svaki izbor uostalom, ne može da izbjegne manu subjektivnosti. On obuhvata odabir iz tri Budisavljevićeve pripovjedačke knjige, uz dvije pridodate pripovijetke pronađene u periodici, a da nisu uvrštene u knjige.

Nadam se da je vidljiv priređivačev pokušaj da ukaže na raznovrsnost Budisavljevićevih interesovanja, širinu tematkog spektra, raznovrsnost umjetničkih postupaka, ali i visoku umjetničku ostvarenost predočenih pripovijedaka.

Dvije pripovijetke koji su ovdje izostavljene, iako često uzimane u izbore iz Budisavljevićevog stvaralaštva (Borića sirote i Mećava) nisam smatrao reprezentativnim piščevim stvarima, prije svega zato što se i u jednoj i u drugoj pojavljuju ozbiljni spisateljski nedostaci − patetika i prenaglašena socijalna usmjerenost koja prijeti da potre i obesnaži početnu pripovijedačku intenciju, rizikujući da potone u sam − tendencioznost i kič.

Ostaje i dalje enigma zašto Budisavljević nije realizovao najavu datu još 1900. godine u Brankovu kolu da sprema niz pripovijedaka "iz gradskog društvenog života". Kao dokaz da je radio na tome, u ovoj izbor uključene su dvije pripovijetke, Le feu follet (1900) i Naši stari (1902), obje štampane u Brankovom kolu. Pripovijetku Tri prijatelja iz1907. godine, takođe nađenu u periodici, smatrao sam nedovoljno reprezentativnim za ovakav izbor.

Na početku knjige se nalaze dvije, možda, ponajbolje Budisavljevićeve pripovijetke: Priča bez naziva i Zimska priča. U prvoj, neko je to dobro zapazio, pripovijedač majstorski vodi čitaoca od idiličnog krštenja novorođenčeta i muke oko pronalaženja kuma do gubitka i smrti djeteta po povratku iz crkve. Zimska priča spada među najbolje Budisavljevićeve pripovijetke, iz korpusa "ranih jada", gdje se čistota dječačke zaljubljenosti sučeljava sa obeščašćenjem izvora njegovih sanjarija.

Ovaj izbor obuhvata i neke od najuspijelijih i najplastičnijih iz galerije Budisavljevićevih likova. Prvi među njima je čudesni mesje Leseps, koji uz Milana Žagara spada u one vječno nesrećne tipove naših ljudi koji su izgorjeli u želji da budu bolji od ostalog svijeta. Prošli su razne zemlje, vidjeli i upoznali mnoge čuvene ljude, ali su svejedno "nesrećne ruke"; mesje Leseps iz želje da se izbori za pravdu i poštenje dospijeva u zatvor, dok Milan Žagar skončava u mukama od ujeda bijesnog psa.

Još jedan lik se izdvaja svojom autentičnošću − Adam Matejić. Bivši vojnik, odlikovan za svoje zasluge u ratu sa Italijom, stvorivši bogato imanje, prisiljen je, na kraju, da ga proda kako bi isplatio dugove svog nesavjesnog sina, završavajući život poražen i slomljen, kao posljednji bijednik.

Ono po čemu se Budisavljević izdvaja, a zbog čega su mu mnogi zamjerali, jeste stalna potreba da u svoje pripovijetke unese snažno prisustvo prirodnih elemenata; mnogi događaji se odvijaju u mećavama, provalama oblaka, grmljavini, požaru, ljetnjoj žezi… Gotovo da su Budisavljevićeve pripovijetke nezamislive bez takvih kulisa.

Postoje kod našeg pripovijedača mnogi motivi koji su izdašno rabljeni u našoj književnosti. Generacijski sukob, najčešće prikazivan kroz odnose između oca i sina (Jakov Skenxić), bolesna ljubomora (U noći), seljačka naivnost i građanska prepredenost (Na Borovači) i požrtvovanost (Kirijaš Kalinić).

Međutim, pažnji savremenog čitaoca neće izmaći Budisavljevićevi inovativni pokušaji. Primjetiće unošenje elemenata fantastike (Sablasti) i naznake dokumentarističkog postupka u završnici pripovijetke Kirijaš Kalinić.

Zamjerku da ne ide "duboko" u krakterizaciji likova i razradi međusobnih odnosa između likova Budisavljević demantuje u pripovijeci Naši stari. Pomenuta pripovijetka, uz Le feu follet i Konac Milana Žagara, opovrgavaju tvrdnje da je Milan Budisavljević isključivo lički seoski pripovijedač, već potvrđuju da on dobro poznaje život tamošnjih varošica i gradova, da umije da opiše sentimentalne i tragične epizode iz gradskog života.

Ponuđeni izbor zaključuje Seoska tragedija, neka vrsta rekvijema i evociranja atmosfere podneblja iz koga je Budisavljević potekao i koji mu je bio neiscrpna inspiracija. Još jedan prilog tragičnosti svih naših strahova i buna.

Treba konstatovati kako se ispod Budisavljevićevog pripovijedanja može naslutiti diskretni zagovornik srpsko-hrvatske sloge. U njegovim pripovijetkama sreću se gospoština i sirotinja obiju nacionalnosti i vjera, ali i njihove predrasude, neznanja i prkosi. Uporedimo samo one bunxije protiv glagoljice (Mesje Leseps) i ustanika protiv tuđih barjaka (Seoska tragedija).

Ne mogu se prenebregnuti ocjene da u Budisavljevićevom pripovijedanju ima odviše didaktike i intencionalnosti, ponegdje nebrižnosti i olakog pisanja, ali sve to ne može da zasjeni njegovu vanrednu poetičnost, ekspresivnost izraza, uvjerljivost pripovijedanja i duboku reliogizonost. Njegovi bijedni ljudi žive u nekadašnjoj Arkadiji čiji se tragovi još mogu nazrijeti − to je osnovni paradoks koji obezbjeđuje neuobičnu životnost i uvjerljivost pripovjedanja. Neobičan spoj između narodnog pripovijednog obrasca i modernih poetičkih riješenja predstavlja najveći Budisavljevićev umjetnički doprinos.

Ostaje nada da ovaj izbor iz Budisavljevićevog pripovijedačkog opusa baca novo i drugačije svjetlo na ovog pisca, potvrđujući nezaobilaznost i značaj njegove književne pojave u srpskoj književnosti.

MAJKA KAO VRHUNSKA DOBROTA

Ako jednog dana neko bude podrobno izučavao cjelokupno dijelo Milana Budisavljevića, zapaziće njegovu opsesivnu temu – majku.

U Romanu Talasi majka je vrhovni autoritet. Njena volja diktira tok romana i jedino se njoj ne protivriječi. U sve tri knjige pripovjedaka, kao i u onima koje su razasute po brojnim časopisima, povlašćen odnos prema majci je diskretan i uzdržan.

Dva od tri eseja u ovoj knjizi tematski se dotiču njegove stalne teme. Budisavljević, takođe, izdvaja lik majke u djelu Laze Kostića. On smatra da je Kostić u svom dramskom opusu njegovao "kult rođene majke"; bilo da je riječ o Mari iz drame Pera Segedinac ili Jevrosimi ("koju je više cenio od Bogomatere") iz Maksima Crnojevića, pa sve do njegove posljednje pjesme posvećene "crkvi Matere Spasenja". On nedvosmisleno tvrdi da je tu riječ o "mnogo oblika baš pesnikove matere". A kad govori o Svetom Savi, on i u njegovom djelu markira Savinu majku, pa kaže: "Mora da je i njegova mati bila blagi zemaljski anđeo kad on njezinim imenom, mati, označava vrhunac dobrote"

Milan Budisavljević je zanimljiv pripovjedač, ali je još zanimljiviji romanopisac i izvanredan esejista. O njegovom dramskom stvaralaštvu tek treba da se progovori. U nedostatku boljih, on nije samo najbolji pripovjedač Like, on je i nezaobilazan srpski pisac sa početka dvadesetog vijeka.

Njegovog dela se ne bi odrekle ni veće književnosti, ni srećniji narodi.

 


[1] Rođen u graničarskoj oficirskoj i svešetničkoj porodici. Milanov djed, major Mijat, za vojne zasluge dobio je austrijsko plemstvo, dok mu je otac Jovan bio sveštenik. Osnovnu š{kolu završio je u Vrhovinama, dva razreda gimnazije u Gospić}u, a ostale u Sremskim Karlovcima. Kao stipendista Matice srpske studirao je klasičnu filologiju u Zagrebu (1894-1899). Bio je profesor gimnazije u Karlovcu (1899-1900), Gospiu (1900-1903) i Sremskim Karlovcima (1903-1928). Od 1909. do smrti biva upravitelj Bogoslovskog konvikta u Sremskim Karlovcima. Uređivao Brankovo kolo (najprije sa Pavlom Markovi}em Adamovom, a od 1906. do 1912. sam). Biografi bilježe da je kao student bio zagovornik srpsko-hrvatskog jedinstva, sarađujući u Narodnoj misli. Bio je član Srpske samostalne stranke i kao takav dva puta biran za člana Srpskog crkvenog sabora. Prvu pripovijetku (Muhamedanče) objavio je 1892. u Bosanskoj vili, a poslije toga sarađuje u: Brankovom kolu, Nadi, Orlu, Srbobranu, Životu, Letopisu MS, Školskom vjesniku, Kolu, Našem dobu, Carigradskom glasniku, Zastavi, Novom Srbobranu, Kalendaru Matice Srpske, Đačkom prijatelju, Hrvatskoj njivi, Dečijim novinama, Srpskom velikom ilustrovanom kalendaru sv. Sava, Jedinstvu, Politici, Srpskom kolu, Novom putu, Našoj zemlji, Našem listu, Reči i dr.

[2] U Brankovom kolu od 3. (15) februara 1900. godine, u fusnoti, uredništvo obavještava svoje čitaoce da Budisavljević sprema niz pripovjedaka "iz gradskog društvenog života" pod zajedničkim naslovom Le feu follet. Te pripovjetke su izostale u dvema narednim knjigama.

Buna u Klasniću

ĐORĐE A. PETROVIĆ, PRIPOVJEDAČ

1.

Ime Đorđa A. Petrovića, sem nekolicine poznavalaca njegovog književnog djela, potpuno je nepoznato. Ne pominju se ni u jednom pregledu, hrestomatiji ili retrospektivi književnog rada Srba u Hrvatskoj. Ne registruju ga ni dva najozbiljnija autora za ovaj segment srpske književnosti; nema ga ni u „Pregledu književnog rada Srba u Hrvatskoj“ (1987) Stanka Koraća, ni u „Književnosti Srpske Krajine“ (1998) Dušana Ivanića, gdje su pominjani autori daleko minornijeg značaja i umjetničke ostvarenosti od Đorđa A. Petrovića.

Vjerovatno je toj skrajnutosti doprinio i sam Petrović, otišavši u Ameriku sredinom treće decenije dvadesetog vijeka. Ali činjenicu da je do 1909. godine objavio dvije knjige nije trebalo prenebregnuti.

Dostupni izvori se ne slažu oko mnogo čega vezanog za Petrovićevu biografiju. U „Petrinjskom biografskom leksikonu“ (1999) Ivice Goleca piše da je rođen u Petrinji 1888. godine (od oca Ambroza, trgovca, i majke Ane, rođene Vujatović, dok episkom šumadijski Sava (Vuković) u svojoj „Istoriji Srpske pravoslavne crkve u Americi i Kanadi“ (1994) donosi podatak da je rođen u Klasniću 12. novembra 1882. godine. Oba izvora se slažu da je završio Učiteljsku školu u Petrinji (1906), a to saznajemo, posredno, i iz nekih njegovih pripovijedaka.

Svoje prve književne radove objavio je u „Novom Sisačkom Glasu“ i petrinjskom „Banovcu“. U sisačkoj štamariji Janka Dujaka štampa mu se, najprije, „Buna u Banovini u Klasniću 1883. god.“ (1908), a godinu dana kasnije i „Šaljive pripovjesti- Uspomene iz đačkog života“. Godine koje slijede ostaće za nas nepoznanica. Postoji pretpostavka da se bavio učiteljskim poslom. U njegovoj pripovijetci „Regracije“ nalazima podatak koji ukazuje da je uočio ili za vrijeme Prvog svjetskog rata izbjegao u Srbiju: „…prebegao u Srbijui… dođoh za učitelja osnovne škole u selu Leskovcu, u beogradskoj Posavini…“

Slijedeći podatak na koji nailazimo jeste da je 1924. polagao ispite iz bogoslovskih predmeta u Patrijaršiji u Beogradu, što ukazuje da je to godina kada je najkasnije otišao za Sjedinjene Američke Države. Rukopoložen je u Ruskoj pravoslavnoj crkvi od strane episkopa čikaškog Teofila. Kao parohijski sveštenik službovao je u Kanzas Sitiju (1924, 1935-1937), Štiltonu (1925), Klivlendu (1925-1928), Lakvani (1928-1930, 1934-1935), Sent Lujsu (1930- 1934), Omahi (1934) i Milvokiju (1936-1942). Prva i poslednja služba bila mu je u Štiltonu. Odlikovan je protojerejskim činom od strane episkopa dalmatinskog Irinija. Nije bez značaja podatak da je Petrović bio dirigentprvog srpskog hora pod imenom „Aleksa Šantić“ u Milvokiju, a pogotovo da je bio iz grupe „neposlušnih“ sveštenika koji su „osporavali“ jurisdikciju prvog episkopa Eparhije američko-kanadske, Mardarija.

Treća i posljednja knjiga „Kordunke: Pesme i pripovetke sa Korduna – Uspomene iz detinjstva, đačkog, učiteljskog i iseljeničkog života“ izlazi mu 1945. godine u izdanju HUGGINS PRINTING CO. – BRESSLER, PA.

Godina Petrovićeve smrti autoru ovih redova ostala je zagonetka sve do aprila prošle godine. Do tada je pokušao da do njih dođe od više lica i izvora. Čovjek od koga mu je obećana pomoć, episkop Sava, iznenada se upokojio, a preko Slobodana Mileusnića – zamolili smo pomoć naših ljudi iz Amerike. Uprkos mnogim naporima i dobroj volji – do traženih podataka se nije moglo doći. Ali, 22. aprila, a e-mail adresu Slobodana Mileusnića stiže poruka prote Mateje Matejića, čiji Subject glasi: ČUDI BOŽJE! Donosimo ga u cijelosti:

Dragi dr Mileusniću, ovo što se danas dogodilo smatram čudom Božijim. U 10:00 pre podne obavljao sam opelo za parohijanina Mihajla Kvočku. Bilo je oko 80-90 prisutnih. Telo pokojnika je odvezeno u Stubenvil, gde će sutra biti pokopano. Svi prisutni, na poziv pokojnikove udovice, Milke Kvočke, sišli su u našu „drupštvenu salu“ (podrum) gde se održava posna daća.

U jednom momentu prišla je stolu za kojim sam sedeo jedna sredovečna dama. Rekla je par lepih reči o opelu, a onda je dodala da je njen svekar bio sveštenik. Zapitao sam za ime. Đorđe PETROVIĆ! Dodala je: „on je i pesme pisao i objavio knjigu“. U daljnjem razgovoru ispostavilo se da je
snaja pokojnog prote Đorđa Petrovića, za koga smo uložili dosta truda da nađemo podatke, ali bez uspeha. Unuka pokojnog prote Đorđa živi u Dablinu – predgrađu Kolumbosa – ali u našu crkvu ne dolazi. Ona mi je na listu papira napisala sledeće podatke o pokojnom proti Đorđu:

  1. Službovao je u više parohija u Americi;
  2. Prva i poslednja parohija mu je bio Steelton (Štilton)
  3. Upokojio se jula 1955. ;
  4. Sahranjen je u Higspire, Pennsylvania;
  5. Imao je decu: dr Roberta Petrovicha koji živi u Harissburgu, Pennsylvania; Pokojnog Mihajla, sahranjen u Pittsburgh, Pennsylvania i pokojnu ćerku Nadu Balsbaugh, sahranjena u Harrisburgu, Pennsylvania…

2.

Prva njegova knjiga, „Buna u Banovini u Klasniću 1883. god.“, značajna je po mnogo čemu. Tematski obrađuje dramatično vrijeme krajiške istorije. Prikazani događaj desio se samo dvije godine od pripojenja Vojne krajine Banskoj Hrvatskoj (1881), a Klasnićka buna samo je dio previranja kja su se
dešavala te 1883. godine, u kojoj je veći broj mjesta u Hrvatskoj bio zahvaćen protivmađarskim ispadima. Posebno je Banija bila zahvaćena širokim razmjerima pobune. Neposredni povod za reagovanje, kako hrvatskog tako i srpskog stanovništva, bilo je isticanje dvojezičkih grbova, mada ne bi trebalo zanemarivati ni socijalne i ekonomske teškoće koje su bile više nego prisutne
u čitavoj monarhiji. Pobuna je, kako se u ovom romanu vidi, ugušena u krvi. Iako je dovela do promjene na banskom položaju, pobuna protiv mađarizacije nije donijela značajnije rezultate.
Posebna vrijednost ove knjige odnosi se na njeno jezičko bogatstvo. Pisac je majstorski inkorporirao u svoj kratki roman (ili je to, ipak, novela?) autentični govor srpskog seljaka u Krajini. Iz današnje perspektive, taj njegov napor ima i nesumnjiv etnografski značaj, pošto je iz tih krajeva
većina stanovništva protjerana 1995. godine. Jezik kojim su oni govorili sve se više gubi i nestaje.
„Buna u Banovini u Klasniću“, poslije nedavnog ratnog iskustva, dodatno svjedoči o kontinuitetu nepovjerenja Krajišnika prema svakoj vlasti, kao i njihovoj uvjerenosti da se većina problema može riješiti silom. U tom pogledu, gotovo da se ništa nije promijenilo od 1883. do 1991. godine. Atavistički strahod, u jednom slučaju mađarskih grbova, u drugom hrvatskih, rezultira sličnim ishodom. Sklonost naroda ka manipulaciji u oba slučaja krvavo je plaćena.

Lako se uočava da Petrović nije imao pedagoških intencija pišući ovaj kratki roman. Živo sjećanje na događaj koji je duboko potresao selo u kome je rođen i u njemu odrastao, pokušao je da rekonstruiše i nanovo ispriča. Pustio je još žive pritagoniste da sami govore o tom događaju, jezikom kojim svakodnevno komuniciraju.

Druga knjiga „Šaljive pripovjesti – Uspomene iz đačkog života“, u književnom smislu je najslabije Petrovićevo djelo i nije obuhvaćeno ovim izborom. Zato, treća, „Kordunke – Pesme i pripovetke sa Korduna: Uspomene iz detinjstva, đačkog i iseljeničkog života“ daje najviše materijala za ovaj izbor. Objavljena u Americi, odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, ostala je neprimjećena u otadžbini, što zbog činjenice da je njen autor sveštenik, a što zato što je – emigrant.

Ostaće nejasno zbog čega je Petrović svoju knjigu nazvao „Kordunke – Priče sa Korduna…“, kad se radnja većine pripovjedaka dešava u njegovom rodnom selu; dakle, na Baniji, ili u Srbiji, a ponajviše njih odigrava se u Americi. Još je nejasnije zašto se potpisao kao „Đorđe A. Petrović Kordunaš“.

Isto tako, ova knjiga nema čvršću kompozicionu strukturu: sačinjena je od pjesama i pripovjedaka bez jasnog koncepta. Pjesme iz ove knjige nemaju umjetničke vrijednosti; često su banalne i nezanimljive, najčešće neinventivne interpretacije događaja iz detinjstva i dječaštva, dok su pripovjetke, njih dvadest i devet, najvrijedniji njen dio.

Skoro sve pripovjete su autobiografskog karaktera. Mogu se podijeliti na četiri temastka ciklusa: djetinjstvo, đakovanje, učiteljevanje i emigranstki život. Iz prvog cilkusa izdvajaju se tri koje smo uvrstili u ovaj izbor: „Čiča Perin“, „Ognjeviti zmaj“ i „Kanonska vizizacija“. Prva govori o siromaštvu banijskog seljaka i načinu kako država „utjeruje“ dugove. Druga, „Ognjeviti zmaj“, pravi je biser ovog izbora. Majstorski vođena, pripovjetka na ubjedljiv način demonstrira kako neznanje aktivira mitološke predrasude i strahove. A treća, „kanonska vizitacija“, na zanimljiv i duhovit način prikazje sveštenstvo i neodoljivu potrebu potčinjenih da se dodvore pretpostavljnom, u ovom slučaju – vladici.

Iz drugog ciklusa izdvojilo smo pripovjetku „Gromovnik Ilija“, čija se radnja u jednom selu na Kordunu, za vrijeme đurđevdanske slave. Okosnicu pripovjetke čini sukob starog i novog naraštaja, sukob prosvijećenosti i patrijarhalnog načina mišljenja.
Treći siklus obuhvata dvije pripovjetke: „Regracije“ i „Crna kafa“. Prva zato što donosi dragocjene autobiografske podatke, kao i naznake učiteljskog života u jednom zabačenom srbijanskom selu. „Crna kafa“ u Petrovićevom opusu kao da je odnekud zalutala. Ipak, mišljenja smo da je ova anegdota sa Solunskog fronta odlično ispričana i samo obogaćuje njegovo pripovjedanje.

Četvrti ciklus je najobimniji, nabolji i jadragocjeniji. Čine ga četiri pripovijetke: „Sveštenički adresar“, „Stari Izrailj“, „Janko Kukavica“ i „Lukina kara“. Posebno se izdvaja pripovjetka „Janko Kukavica“, moža i ponajbolja u ovom izboru. Potresna i tragična sudbina jednog „našeg“ čovjeka na radu u Americi.

3.

Petrovićeva proza posjeduje sve karakteristike realističkog pripovjedanja: oponašanje usmenog govora, upotreba pisma kao forme, deskripciju itd. Dominantna tehnika pripovjedanja je, naravno, skaz.

Primjetno je da Petrović svoje uzore vidi u Milovanu Glišiću i Janku Veselinoviću, ali se naslućuju i uticaji Laze Lazarevića i Stevana Sremca. U krajičkom miljeu Petrović bi se mogao smjestiti u društvo Milana Budisavljevića, Nikole Vukojevića i Veljka Milićevića. Ni on, kao i mnogi iz njegove generacije, „nije išao u korak sa najboljim srpskim pripovjedačima svog vremena“, kako bi rekao Stanko Korać za jednog drugog pisca. Ali, to neznači da takve autore ne treba čitati. Naprotiv. Petrovićevo pripovjedanje je često naivno, klišeizirano, jednolično i nepredvidljivo. Stilski nedovoljno uglađeno i neujednačeno. Ali mu se ne može osporiti strast da zanimljivo ispriča dogodovštine iz svog izuzetno bogatog i zanimljivog života. U većini pripovjedaka Petrović nastoji da zapazi komične životne situacije i da ih na nepretenciozan način ispriča. A lakoća pripovjedanja, odavno je to rečeno, jasan je znak književnog dara, Petrovićeva proza, ako ne iz književno-umjetničkih, važna je iz književno-istorijskih razloga. Bar zbog onog dijela njegovog stvaralaštva koji je tematski vezan za iseljenički život naših ljudi u Americi. Jedna druga knjiga, „Gut baj Brodvej, elo Vrans“ (1996) Ljubomira Kokotovića, iako nastala u novije vrijeme, sižejno je bliska Petrovićevim pripovjetkama koje tretiraju iseljeničke sudbine Srba u Americi.

Ovaj izbor iz Petrovićevog djela samo je pokušaj da se ispravi nepravda koja je prema njemu počinjena i nastojanje da se od zaborava sačuva pomen na još jednu nesvakidašnju prečansku sudbinu i priču.

2003.

Buna u Klasniću 1883. godine / Đorđe A. Petrović;
Predgovor: Mirko Demić
Zagreb: Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, 2003.
Biblioteka Prečanska priča