S A D R Ž A J
Seobe ili rezervat za Soldatenvolk
I STIDIM SE, DAKLE POSTOJIM
Poslanica o stidu
Voajeri smrti
Nevini su krivi u svojim snovima
Slavlja i čestitanja
Strah od smijeha
Nedovoljno nesrećan
Bauk cinizma
Domišljanje biografija
Terapeuti međunarodne zajednice
Izmislite svoj ratni zločin!
Holivudizacija Srba
Naši i vaši vandali
Svinjarija kao državni problem
Dolasci, odlasci, bjekstva
Latinica sproću ćirilice
Talibanisanje
Meš(e)t(a)renje sitnih hulja
Martovske ide
Šta će biti s nama
Sestro naša, mili dušmanine
Odmazda nad školskim drugom
Nepodnošljiva lakoća taktiziranja
Izbjeglička pitanja i aplauzi
Alisa, vrati se
Inkvizitori i pokajnici
Cunami u nami
Šumski i vodeni
Doktorovo duplo golo
Nisam izašao jer nisam zaboravio
Otadžbinski front
Povratak sebi
Bestidnost i nadmenost uma
Podstanari i u grobu
Zavjera bivših
II CINIK PRED OGLEDALOM
Izb(j)eglica Kao Takav
Izb(j)eglica Izb(j)eglica
Izb(j)eglica Neizb(j)eglica
Izb(j)eglica Hvališa
Izb(j)eglica Jadiša
Izb(j)eglica Političar
Izb(j)eglica Privatnik
Izb(j)eglica P(j)esnik
Izb(j)eglica Sportista
Izb(j)eglica Udvarač
Izb(j)eglica Đak
Izb(j)eglica Domaćica
Izb(j)eglica Nadničar
Izb(j)eglica Šaljivdžija
Izb(j)eglica Paranoik
Izb(j)eglica Vjernik
Izb(j)eglica Melanholik
Izb(j)eglica Samoubica
Izb(j)eglica Autor
Budućim
Riječ na kraju
Milka Ljubičić: Slani šećer, slatka so
* * *
POSLANICA O STIDU
Stidim se što živim među tolikim ubicama. Strah me je od saznanja da su oni svuda oko mene, da nema situacije u kojoj bi običan čovjek bio amnestiran od njihovog bijesa. Ne znam da li je opasnija njihova moć ili nemoć. Njihov bijes ili kukavičluk.
Stidim se što živim među potencijalnim žrtvama. Stidim se što je život oduvijek u rukama drugih, a ne onih koji ga posjeduju.
Stidim se što se bezobzirno umorstvo (koje nikad nije imalo niti će imati smisla) pretvara u žrtvu i time zaobilazno opravdava.
Stidim se zbog nedostatka stida. I ne samo što ga ima malo, nego je zamijenjen bestidnošću, tim krajnjim oblikom ljudske otupjelosti i odsustva bilo kakve solidarnosti.
Stidim se političara koji drže moralne propovijedi i neprestano nas uče prvim lekcijama o Dobru i Zlu. Stidim se demagoga i zabrinutih, šićardžija i kalkulanata.
Stidim se svetaca i bezgrešnih, njima su oduvijek krivi oni drugi i drugačiji.
Stidim se sveštenika koji blagosiljaju ubice i ne biraju prilike da drže političke tirade nad otvorenim grobovima. Stidim se hrišćana koji propovijedaju vjeru u nacionalnim dresovima.
Stidim se hrišćana koji su najsmjerniji, najpostojaniji i najdosljedniji jedino u mržnji i ubijanju.
Stidim se patriota koji mrze i ubijaju. Može li čovjek bilo šta i bilo koga da voli ako umije druge da mrzi i lišava života? Najviše se stidim patriota koji naročito mrze i ubijaju pripadnike sopstvenog naroda.
Stidim se licemjernih narikača koje najprije hajkaju, a kad se domognu lovine, po prastarom lovačkom običaju, drže joj posmrtne počasti.
Stidim se ravnodušnosti koje nam nikad nije manjkalo. Ravnodušnosti koja prerasta u nadmenost i oholost.
Stidim se svakog smijeha, jer je uvrijedljiv. Prije odaje zluradost nego radost. Danas za smijeh treba imati snage i odsustva svakog ljudskog obzira i mjere.
Stidim se neodlučnosti, ostajanja bez daha, stidim se ove nemoći da se bilo šta smisleno učini i kaže.
Stidim se beznađa, tog zida što se ispriječio i zaklonio vidik, tupog saznanja da ispred nas više ništa ne postoji, da smo nepovratno upali u stupicu.
Stidim se što mi se nude sve novi i novi razlozi da mrzim. Što u svakom od nas bude i pothranjuju sve ono neljudsko i nisko.
Stidim se brzog opijanja i sporog triježnjenja, ranog likovanja i odocnjelog kajanja. Stidim se ovog straha u meni koji dolazi od saznanja da se nema gdje pobjeći i da nesreća ide za svakim čovjekom, ma kuda on krenuo; štaviše, sam sebi je nesreća.
Stidim se osjećanja ukletosti, spoznaje da nam se ništa ne da – i da nam se, izgleda, nikad ništa i neće dati.
Stidim se bola koji prijeti da nam ne dozvoli razmišljanje i normalno rasuđivanje. I bola koji uvijek teži da preraste u bijes.
Stidim se patetike koja, po pravilu, dolazi kao izraz nečiste savjesti.
Stidim se krivice svakog od nas, jer je neosporna, krivice koja se ne umanjuje padanjem u neukus.
Stidim se što živim, sada i ovdje. I, uz sve to, što znam da je mučno živjeti bilo kad i bilo gdje i nepopravljivo biti obilježen stigmom stida.
Stidim se ovog stida, jer njegovim objelodanjivanjem prijetim da ga poništim, da ga obezdušim i uprljam kao svaku uludo izgovorenu i napisanu riječ. (O, ne, dragi Vitolde, ne postaje se više nevin ukoliko se više stidi. Naprotiv: što se više stidim – više sam kriv!) Ali bi me još više bilo stid da sve ovo i ovako nije izrečeno i napisano.
Stidim se dok postojim, postojim dok se stidim.
25. mart 2003.
Оставите одговор