Tmurni_dnevi_Milana_Budisavljevića

Tmurni dnevi / Milan Budisavljević

BALADE SIROTINJSKOG SVIJETA

… ovu će zemlju raseliti bura i gospoda…
“Na Brezovoj Poljani”,

M. B.

I

Pripremajući Budisavljevićev nepoznati roman Talasi za ovu ediciju i pišući predgovor za njega, a ne znajući da ću se ubrzo poduhvatiti izbora njegovih pripovijedaka, djelimično sam se osvrnuo i na recepciju njegovog pripovjedačkog rada, stavljajući u žižu svog interesovanja stavove Jovana Skerlića.

Ovom prilikom, čitaočevu pažnju ću skrenuti na mišljenja drugih kritičara o pripovjedačkoj umjetnosti Milana Budisavljevića.

Po pojavi prve knjige Bijednih ljudi, u časopisu Nada (1899) nepoznati autor ukazuje na piščeve uticaje, na “ovaj divni i korisni trag ruskog pripovijedanja”. On izdvaja pripovijetku Na Borovači kao najuspjeliju, jer je “majstorska fotografija patničke hrpe Ličana”.

U Braniku (1899), Vh., potpisnik članka, konstatuje kako je “mladi pisac ponio nešto I od Lazarevića”, piščevi opisi “opominju na Turgenjeva, pantejistički, rekao bih, oživljavaju prirodu u mnogim nijansama”, prenoseći svoje uvjerenje kako se “naša pojezija odlila u pripovijetku”. Otud i njegovo mišljenje da su Budisavljevićeve slike “većinom lirske pjesme u prozi, ali snažno zamišljene i duboko osjećane.” Ovaj kritičar zapaža i mane ove literature: ponovljanje motiva, priče su “većinom idealistički shvaćene”, autor ne zalazi “dublje u analizu”. Posebno je interesantno zapažanje po kojem “iza pretežno lirske tragike sudbe čovječije prenese se za čas u ironisjku tragiku (ma da ovaj žanr ne pristaje uz temperament pripovijedačev)”. Nakon izlaska druge knjige Bijednih ljudi (1902), u Bosankoj vili se oglašava Jaša Prodanović, kome i dugujemo naslov ovog predgovora. I on konstatuje kako je “u svim slikama nešto poznato, gotovo kopirano, nešto što je ranije bilo, i što je na drugom mestu opisano”.

Uporno nastojanje pisca na prikazu borbe čovjeka sa prirodnim nepogodama “čine priče jednolikim, a jednolikost slabi uticaj”, pa “čitaocu izgleda da pripovedač ima uzak krug posmatranja i siromašno uobraženje”. Međutim, Prodanović zapaža da Budisavljevićeve “slike imaju izvesnu suhoću, skoro oporost, što dolazi sa velike istinitosti njihove”, što ukazuje na njegove vrline: “prvo, dobro obeležavane ličnosti u nekoliko karakteristični poteza, i drugo, dobar i dovoljno poetičan opis”. I konačno, “dobra strana Budisavljevićevih priča je što iznose patnju ljudsku i što pokazuju da i u najsiromašnijim slojevima ima ne samo čestitosti nego i plemenitosti”. Prodanović kao da anticipira današnju važnost Budisavljevićevog pripovjedanja, kad kaže “ove slike mogu poslužiti kao dokument sadašnjosti, kao prilog za proučavanje sociologa i moralista”.

Povodom Budisavljevićeve druge pripovijedačke knjige interesantno je pisao i Stijepo Kobasica i Srđu (1903). I on zapaža kako “Budisavljević voli da slika poroke i mahne, i to njegovo slikanje je veoma vjerno i istinito a prožeto tendencijom moralnom”, ali mu se čini da pisac “u pričanju katkad gleda na natpis bijedni, što uvijek nije dobro”. Svejedno, autor prikaza predviđa da će Budisavljevićev zavičaj “dobiti u njemu bez sumnje svoga Matavulja,Sremca i Janka, jer on ima sve potrebite darove za to” .

Po izlasku treće knjige propovijedaka Tmurni dnevi (1906), i u Srđu se oglašava F. Teg. Cvjetiša, ponavljajući stare ocjene o “uticajima ruske knjige”, “crtanju samo mračnih strana života”, “svijetlih perspektiva kao da pisac ne poznavaše”, ali mu sve to ne smeta da konstatuje da je Budisavljević “jedan od najdarovitijih pripovjedača”. Prikazivaču se čini da pripovijetke iz treće knjige izgledaju “kao da je pisac svaku pisao na dušak i u jedan put“. „Sve su tužne, a izvodi su piščevi jako pesimistični” , što je navelo kritiku “da se zanima pesimizmom piščevim”. Neke od pripovijedaka ga podsjećaju na ðalskog i “njegove slike šljivara i illustrissimus-a zagorskih”, u kojima “neki sarkazam i razdraživo veristično izlaganje razdire srce”. Cvjetiša ne propušta priliku da Budisavljevića nazove Šopenhauerovim učenikom. U tome on vidi i zamku, napominjući da “promatranje života sa stanovišta jedne filozofske škole ne odgovara bitnoj zadaći umjetnosti, koja mora da je ekspanzivna I raznovrsna kao što je i život sam” , da je zanimljivo biti osebujan i bizaran, ali podvlači da je “poziranje bolest, koje se pisac mora čuvati”.

Ipak, najinteresantnije je o Tmurnim dnevima pisao Marko Car u Letopisu Matice srpske. On zapaža da je Budisavljević, “poput vršnjaka mu Ćipika i Kočića, pripovjedač koji crpe motive iz života seoskog, iz bijednog života ličkog seljaka. No dok su prva dvojica više impulzivne, pjesničke naravi, treći je kao umjetnik staloženiji i, nekako, svjesniji svojega cilja.” I Car uviđa namještenu crta gledanja na sve oko sebe u tamnim bojama i da su mu junaci “nekako naklonjeni na elegiju: vidi se čisto da ih život boli”. Car ističe da ima “u Budisavljevića kompozitorske vještine, ima psihološke studije, finog opažanja, a ponekad I dubljeg filozofskog supstrata”, naslućujući da “šala i veselje u njegovoj umjetničkoj ekonomiji nemaju druge svrhe, nego da daju većeg reljefa elementu žalostivom”. On ne zna “da li je to svagda istinito u pogledu umjetničke građe, ali gotovo uvijek istinito u pogledu umjetnikove duše” . Marku Caru ne promiče da kod Budisavljevićeva zapazi naglašenu socijalnu tendenciju, ali priznaje da se “intelektualna ironija divno šljubila sa osnovnim demokratstvom srca”.

Međutim, uz sve pohvale, Marko Car izražava i izvesne rezerve, pa se poziva na iskaz samog Budisavljevića, da je seoska pripovjetka kod nas “već dozlaboga dotjerana i prežvakana”. Tražeći novi tematski i poetički pristup, koji bi bio poučan i za mnoge savremene pisce: “Dok su naši pripovjedači išili za tim da, svaki u svom kraju, crtaju tipove I iznose sliku srpskog pokrajinskog života, to se kretanje u uskom okviru seoske priče moglo objasniti, pa i odobriti; ali je došlo vrijeme da se iz te pokrajinštine izađe i počne iznositi prosječni Srbin, onakav, kakav se obrazovao u doticaju sa svjetskim kulturama koja je i njegovu patrijalhalnost zahvatila, te ga u mnogo čemu preobrazila.”

II

Da je Budisavljević svrstavan u sam vrh tadašnje literarne scene svjedoči i knjiga Noviji srpski pripovjedači, štampana u Zagrebu, 1907. godine, u kojoj je predstavljen sa dve pripovijetke (Na Crnom Vrhu i Jakov Skenxić), u društvu Ćorovića, Stankovića, Domanovića, Ćipika, Kočića i Uskokovića.

Zašto je Milan Budisavljević jedini među pobrojanim imenima ostao gotovo nepoznat − teško je odgovoriti. Deo istine naslućujemo iz jednog sećanja, datog posle piščeve smrti 1928. godine. Tako Gl. M. u Letopisu Matice srpske, podsjeća “da je u tome životu bilo nekog zaustavljenog leta, nekog skretanja sa izvesnog puta na drugi, neke tragike”. On kao da ocenjuje saldo čitave jedne generacije, kulturne i političke, od koje je “narod mnogo više tražio nego što je mogao u nas da ulaže”. Otuda on zaključuje da Budisavljevićeva “bez sumnje umetnička priroda, nije imala prilike da se razvije potpuno, ili da dade sve što je u njoj bilo”. Uz sve to, on kao da nalazi dodatnu otežavajuću okolnost za pripovjedača, koji je “iz kraja u kome se ne peva, a ko je tamo pevač, taj peva mimo druge”, izričići, na kraju, konačnu ocjenu, da je “najjača crta Budisavljevićeve duše, crta već ne umetnička nego religiozna, jer osećati teret mnogih i greh svojih, i poneti ga u priči, to je reliogiozna potreba dubljih priroda”.

Da stvar bude interesantnija, Budisavljevićeva umjetnost naišla je na razumjevanje i podršku i od strane nekolicine Hrvata. Prva važnija ocjena izašla je ispod pera Ivana Lorkovića u Viencu, 1899. godine. “U Bijednim ljudima ne nalazimo ni ljubakanja, na vlas sličnih onima na parketima, ni ljubomornosti, kojoj je malenkost poslužiti se kuburom, ili cijankalijem, ni velikih narodnih gozba, sa onim sjajem, koji ne da brižnim očima narodnih gozba, sa onim sjajem, koji ne da brižnim očima narodnim da mirno spavaju, ni preljuba ni defraudanstva, ni one laži u velikom stilu, ni borbe s teškim sustavima filozofskim.”

Očigledno, autoru teksta se naročito dopala naglašena socijalna nota, opisujući okvire u kojima se kreću Budisavljevićevi junaci: “Ljudi se bore, da ih ne ubije život; bore se sami sa sobom, bore se među sobom, bore se protiv prirode, protiv gladi, protiv nepravde, protiv bezakonja, protiv velikog mehanizma ekonomske, kulturne i državne organizacije…”

Godinu dana kasnije, u časopisu Život, izvesni mn u Ćipiku i Budisavljeviću uočava “dvije jake pripovjedačke pojave”. On nedvosmisleno tvrdi “da je Budisavljević pjesnik i da je po svojim Bijednim ljudima blizu, vrlo blizu Turgenjeva”, pa nastavlja: “Ona ista sjeta, što prolazi Turgenjevljevim djelima, što plače u Vojislavljevim stihovima i odrazuje se u pjesmama, recimo, našeg Jorgovanovića, ona ista sjeta javlja se i u Budisavljevića.” Dakle, on za prvu knjigu Bijednih ljudi tvrdi da u njoj “ima zlatnih stranica”. Budisavljević je “pripovjedač jednostavnih sredstava, bez efekta; sve, što djeluje, što osvaja, postizava on svojim dobrim srcem”. Autor članka naglašava prisutvo poezije, hvaleći vrhunski pripovjedački domet u iskazu: “I ako Lika nije tako patetično ime, a ono njezini bijedni ljudi vabe suzu na oko”. Tekstopisac završava sa vrlo smjelom ocjenom: “Bijedni ljudi su moderna književna novina; moderna po karakterizaciji, kompoziciji i iznašanju fakta, a ipak narodnijeh pripovijesti nema od ovih.”

III

Izbor koji je pred čitaocem, kao i svaki izbor uostalom, ne može da izbjegne manu subjektivnosti. On obuhvata odabir iz tri Budisavljevićeve pripovjedačke knjige, uz dvije pridodate pripovijetke pronađene u periodici, a da nisu uvrštene u knjige. Nadam se da je vidljiv priređivačev pokušaj da ukaže na raznovrsnost Budisavljevićevih interesovanja, širinu tematkog spektra, raznovrsnost umjetničkih postupaka, ali i visoku umjetničku ostvarenost predočenih pripovijedaka.

Dvije pripovijetke koji su ovdje izostavljene, iako često uzimane u izbore iz Budisavljevićevog stvaralaštva (Borića sirote i Mećava) nisam smatrao reprezentativnim piščevim stvarima, prije svega zato što se i u jednoj i u drugoj pojavljuju ozbiljni spisateljski nedostaci − patetika i prenaglašena socijalna usmjerenost koja prijeti da potre i obesnaži početnu pripovijedačku intenciju, rizikujući da potone u sam − tendencioznost i kič.

Ostaje i dalje enigma zašto Budisavljević nije realizovao najavu datu još 1900. Godine u Brankovu kolu da sprema niz pripovijedaka „iz gradskog društvenog života“. Kao dokaz da je radio na tome, u ovoj izbor uključene su dvije pripovijetke, Le feu follet (1900) i Naši stari (1902), obje štampane u Brankovom kolu. Pripovijetku Tri prijatelja iz1907. godine, takođe nađenu u periodici, smatrao sam nedovoljno reprezentativnim za ovakav izbor.

Na početku knjige se nalaze dvije, možda, ponajbolje Budisavljevićeve pripovijetke: Priča bez naziva i Zimska priča. U prvoj, neko je to dobro zapazio, pripovijedač majstorski vodi čitaoca od idiličnog krštenja novorođenčeta i muke oko pronalaženja kuma do gubitka i smrti djeteta po povratku iz crkve. Zimska priča spada među najbolje Budisavljevićeve pripovijetke, iz korpusa „ranih jada“, gdje se čistota dječačke zaljubljenosti sučeljava sa obeščašćenjem izvora njegovih sanjarija.

Ovaj izbor obuhvata i neke od najuspijelijih i najplastičnijih iz galerije Budisavljevićevih likova. Prvi među njima je čudesni mesje Leseps, koji uz Milana Žagara spada u one vječno nesrećne tipove naših ljudi koji su izgorjeli u želji da budu bolji od ostalog svijeta. Prošli su razne zemlje, vidjeli i upoznali mnoge čuvene ljude, ali su svejedno „nesrećne ruke“; mesje Leseps iz želje da se izbori za pravdu i poštenje dospijeva u zatvor, dok Milan Žagar skončava u mukama od ujeda bijesnog psa.

Još jedan lik se izdvaja svojom autentičnošću − Adam Matejić. Bivši vojnik, odlikovan za svoje zasluge u ratu sa Italijom, stvorivši bogato imanje, prisiljen je, na kraju, da ga proda kako bi isplatio dugove svog nesavjesnog sina, završavajući život poražen i slomljen, kao posljednji bijednik.

Ono po čemu se Budisavljević izdvaja, a zbog čega su mu mnogi zamjerali, jeste stalna potreba da u svoje pripovijetke unese snažno prisustvo prirodnih elemenata; mnogi događaji se odvijaju u mećavama, provalama oblaka, grmljavini, požaru, ljetnjoj žezi… Gotovo da su Budisavljevićeve pripovijetke nezamislive bez takvih kulisa.

Postoje kod našeg pripovijedača mnogi motivi koji su izdašno rabljeni u našoj književnosti. Generacijski sukob, najčešće prikazivan kroz odnose između oca i sina (Jakov Skenxić), bolesna ljubomora (U noći), seljačka naivnost i građanska prepredenost (Na Borovači) i požrtvovanost (Kirijaš Kalinić).

Međutim, pažnji savremenog čitaoca neće izmaći Budisavljevićevi inovativni pokušaji. Primjetiće unošenje elemenata fantastike (Sablasti) i naznake dokumentarističkog postupka u završnici pripovijetke Kirijaš Kalinić.

Zamjerku da ne ide „duboko“ u krakterizaciji likova i razradi međusobnih odnosa između likova Budisavljević demantuje u pripovijeci Naši stari. Pomenuta pripovijetka, uz Le feu follet i Konac Milana Žagara, opovrgavaju tvrdnje da je Milan Budisavljević isključivo lički seoski pripovijedač, već potvrđuju da on dobro poznaje život tamošnjih varošica i gradova, da umije da opiše sentimentalne i tragične epizode iz gradskog života.

Ponuđeni izbor zaključuje Seoska tragedija, neka vrsta rekvijema i evociranja atmosfere podneblja iz koga je Budisavljević potekao i koji mu je bio neiscrpna inspiracija. Još jedan prilog tragičnosti svih naših strahova i buna.

Treba konstatovati kako se ispod Budisavljevićevog pripovijedanja može naslutiti diskretni zagovornik srpsko-hrvatske sloge. U njegovim pripovijetkama sreću se gospoština i sirotinja obiju nacionalnosti i vjera, ali i njihove predrasude, neznanja i prkosi. Uporedimo samo one bunxije protiv glagoljice (Mesje Leseps) i ustanika protiv tuđih barjaka (Seoska tragedija).

Ne mogu se prenebregnuti ocjene da u Budisavljevićevom pripovijedanju ima odviše didaktike i intencionalnosti, ponegdje nebrižnosti i olakog pisanja, ali sve to ne može da zasjeni njegovu vanrednu poetičnost, ekspresivnost izraza, uvjerljivost pripovijedanja i duboku reliogizonost. Njegovi bijedni ljudi žive u nekadašnjoj Arkadiji čiji se tragovi još mogu nazrijeti − to je osnovni paradoks koji obezbjeđuje neuobičnu životnost i uvjerljivost pripovjedanja. Neobičan spoj između narodnog pripovijednog obrasca i modernih poetičkih riješenja predstavlja najveći Budisavljevićev umjetnički doprinos.

Ostaje nada da ovaj izbor iz Budisavljevićevog pripovijedačkog opusa baca novo i drugačije svjetlo na ovog pisca, potvrđujući nezaobilaznost i značaj njegove književne pojave u srpskoj književnosti.

2005.

Tmurni dnevi / Milan Budisavljević
predgovor Mirko Demić
Zagreb: Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, 2006.
(Biblioteka Prečanska priča)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *