Apokirfi o Furtuli

APOKIRFI O FURTULI

FURTULINO JEVANĐELJE

1. Počinjem priču za koju bi bolje bilo da je muk, završavam muk koji bi bio podnošljiviji kao priča.

2. Izvijesne sličnosti onog što će se desiti sa onim što je već bilo – nisu sredstvo za
dokazivanje Vječnog Kruženja, već razlog i blagoslov priči koja može početi.

3. I zbiće se baš onako kako je napisano.

4. Ova priča je prvi put zapisana na jeziku koji ne poznaje sadašnje vrijeme, ali ni takvo obogaljenje nije obećavalo ništa utješno.

5. U svim narenim prepiričavanjima pomenuti nedostatak je umanjivan i otklanjan.

6. Budući da mnogi počeše opisivati događaje koji se ispuniše među nama.

7. Namislih i ja, čestiti čitaoče, da pišem po redu, ispitavši sve od početka pa do svršetka vremena.

8. Najvjerovatnije se naš junak začeo u okolini Sarajeva, u majke Marije, blagoslovene među ženama, još dok se nije sastala sa njegovim ocem Josifom.

9. A kad dođe dan njegovog rođenja, majka se zateče u nekoj gostionici, gdje ne bješe mjesta, već ga porodi u obližnjoj šupi.

10. Rodio se, dakle, nedaleko od Sarajeva, od majke Marije, do tad zvane nerotkinjom, koja mu dade ime Furtula.

11. Tješiše muž ženu svoju da će dječak biti velik, jer je sin Najvišega, i da će mu Gospod Bog dodijeliti prijesto na kome će carevati na vijekove.

12. A žena njegova ga pitaše: – Kako će to biti kad on ne zna za Oca Svojega?

13. A muž je, opet, tješiše – On je sin Božiji, jer od Boga je sve moguće.

14. I tako on, Furtula, rastijaše i jačaše tijelomi duhom, sve dok mu se ne napuni dvanest godina.

15. Tada roditelji njegovi dođoše sa njim u Sarajevo, po običaju praznika – i tu ga nehotice izgubiše.

16. I nađoše ga poslije tri dana u društvu majstora pećara, kako od gline pravi do tad neviđene oblike.

17. Tamo je upoznao majstora Jovana što glinukrštavaše vodom, tvoreći zemljane sasude iz kojih ne curi ni kad se prepune.

18. I pokaza Furtula pred svima novu moć krštavanja gline Svetijem Duhom i pećarskim Ognjem.

19. I svi koji ga gledaše, divljahu se njegovom umijeću i vještini.

20. I otvoriše se, potom, Vrata Nebeska, i na njegova ramena i dlanove pune hljeba sletje jato golubova, uz glas što dolazi iz oblaka: – Ti si po mojoj volji!

21. I dođe red da učini čudo nad čudima: osamnaest punih godina ne davaše ni najmanji znak svog postojanja.

22. Sedamnaest punih godina Furtulu iskušavaše đavo. Dođe, konačno, red da i on kuša đavola.

23. Njegova besjeda na gori se prometnu u dugo i nepokolebljivo ćutanje.

24. Svi koji to primijetiše, divljahu mu se i u čudu klanjahu.

25. Dođe vrijeme masovnog usjekovanja. Zemljom zavladaše u crna odijela obučeni  Rimljani, sa samoglasnicima na kacigama.

26. Banuše oni jedne večeri i odvedoše Furtulu, kao i mnoge znane i neznane ovce među vukovima.

27. Pod budnom pratnjom uvezoše ga sa jednom grupom u vagonu treće klase, u Jasenovac.

28. A Jasenovac bješe smješten na tromeđi triju carstava, na mjestu sastajališta dviju rijeka, na granici dvaju svijetova: zemaljskoga i nebeskoga.

29. Tamo danju i noću zasijeda tribunal Sinedrijuma koji nikoga ne oslobađa ni krivice, ni kazne.

30. I bi Furtula zatvoren zajedno sa dvanaestsvojih sapatnika, imenom: Petar, Andrija, Jakov, Jovan, Filip, Bartol, Toma, Matej, Janko, Tadija, Simo i Relja.

31. I nema zatvora na ovom svijetu koji nije tijesan, niti ima zatočenika koji ne sanja o bijekstvu.

32. Jedne noći ljudi u crnim odijelima i sa samoglasnicima na kacigama uhvatiše Furtulu u nužniku, s pravom vjerujući da je pokušao bježati.

33. Ubaciše ga u baraku, među Dvanaestoricu njegovih sapatnika, i naložiše im da ga moraju umoriti do svanuća.

34. Ukoliko ga ne umore, zaprijetiše Dvanaestorici, svi će do jednoga postradati u mukama.

35. I nasta među Dvanaestoricom višesatno vijećanje o tome ko i kako treba da ubije Furtulu, kako bi sebe spasili.

36. Niko ne htje sam da ga ubije, već riješiše da u tome svi učestvuju, baš onako kako je pisano.

37. Brže-bolje, jer je jutro blizu, privezaše Furtulu za jedan stub u blizini posude u koju su nuždu vršili, a koju kiblom nazivaše.

38. I utvrdiše među sobom, da kako koji na nuždu bude išao, tako mora motkom i sjekirom da udari Furtulu po glavi.

39. Mala Nužda nalagala je udarac motkom, a Velika – udarac tupom stranom sjekire.

40. Kraj posude za vršenje nužde, koju nazivaše kiblom, postaviše motku i sjekiru, neophodne obredne predmete.

41. Pošto jeđahu samo vodnjikavu hranu, potreba za nuždom bješe učestalija, što ne znači i obilnija.

42. Dvanaestorica se zbiše, jedan do drugoga, u jednom kraju barake, dok u drugom stajaše Furtula, sam kraj kible, privezan za stub.

43. I otpoče ubilačko kruženje od jednog do drugog ugla, u nepodnošljivoj akustici barake gdje bijahu zatočeni.

44. Najprije su se čuli koraci onog koji se uputio prema kibli, a potom se tamna prilika sagla, kako bi uzela jedno od ubilačkih alatki.

45. I uslijediše jedan od dva udarca: ili zvonak udarac motke, ili tupi udarac sjekire, ili obadva odjednom – i svi propraćeni Furtulinim jaucima.

46. I kad bješe izvjesno da je Furtula već upola mrtav – on podiže glavu koja do tad beživotno visjaše i obrati se Relji, jednom od Dvanaestorice:

47. – Relja, udri me dobro, da što prije svršim!

48. – Prozvani Relja mu priđe, uzme sjekiru u ruke i zapita ga:

49. – Rade, ‘oćeš li mi alaliti?

50. – Hoću Relja, samo me udri dobro, da što prije skončam – odgovori mu Furtula, ne podižući glavu.

51. Na to Relja zamahnu i udari ušicom sjekire Radeta po tjemenu,

52. Tada Furtulina glava klonu još niže nego što je visjela do tada.

53. Dvanaestorica pomisliše da su njegove i njihove muke konačno završene.

54. I popusti napetost među Dvanaestoricom u baraci: ljudski glasovi bijahu sve čujniji, a pokreti sve žustriji i prirodniji.

55. Kroz pukotine između dasaka barake nazirali su se prvi znaci svitanja.

56. I nije prošlo ni pola sata od Furtulinog skončanja, a njegova glava se ponovo podiže sa grudi.

57. Na zaprepaštenje Dvanaestorice – još svjetlija i krvavija nego što je do tad bila.

58. Njegov slijepi pogled lagano pređe po unutrašnjosti barake i zadrža se, po tren, na svakom od Dvanaestorice.

59. I Furtula ponovo pozove Relju: – Reljo, ‘odi ‘vamo i udri me jače!

60. Bijahu to zadnje Furtuline riječi, a Reljini udarci bijahu precizni i jaki, kako bi bili posljednji.

61. Nema pera kadrog da opiše miješanje Furtulinog mozga sa pogani njegovom i pogani Dvanaestorice njegovih sapatnika.

62. U tom času otvoriše se teška vrata barake i na svijetlom pravougaoniku ukazaše se ljudi u još crnjim odijelima.

63. Na njihovim kacigama svjetlucahu samoglasnici, lica im sijahu od zadovoljstva, a crna odijela blistaše osljepljujuće, kako crnilo već može da blista.

64. I bi pisano baš onako kako se zbilo.

65. Izvjesne sličnosti onog što se desilo sa onim što će tek biti – nisu sredstvo za potvrdu Vječnog Kruženja, već razlog i blagoslov priči koja može skončati.

66. Završavam priču za koju bi bolje bilo da je muk, počinjem muk koji bi bio podnošljiviji kao priča.

Amin.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *