ĆUTANJA IZ GORE

Ћ

(Iz Epiloga, koji je na početku)

Kraj ove priče seže, kako je i red, na sam izvor pamćenja, gdje su uskrsnuća obilježavala vijekove, rođenja i smrti – godine, dani i noći – bježanije, a sati i minuti – ridanje bolesnih i zapomaganje umirućih. Kraj priče je neuhvatljiv, a otuda i patetičan, kao i njen početak.

Sve, dakle, počinje – uskrsnućem, a ne rođenjem, kako se uvriježilo, jer sve što uskrsava zapravo nikad i ni je rođeno, već neprestano traje, mijenjajući obličja i mjesta objave, kao i načine na koji se ukazuje smrtnicima. Tako uskrsnuće ostaje jedini dokaz nezadovoljstva postojećim znanjem, stanjem i oblikom.

Ja, Lešo Dijaković, od naroda prozvan prorokom, dakle – čovjekom slijepim za sadašnjost a prozorljivim za sve ono što nas čeka – srećnik ili nesrećnik kojem je ukazana čast (presuda) da bude svjedokom i tumačem jednog od najvećih uskrsnuća.

Sa tim uskrsnućem – uskrsnuo sam i sâm, pa da tu čast ili kaznu dijelim sa svime što riječima pomenem i mišlju dotaknem.

Nažalost, nije riječ o Hristovom uskrsnuću, jer bi o njemu svako svjedočenje bilo izlišno. Riječ je o – uskrsnuću Knjige. U svom neoprostivo dugom životu sretao sam mudrace koji su vjerovali da je Knjiga drugo ime Hristovo, ali i one druge, koji su propovijedali da je Knjiga najveća prepreka Hristovog povratka.

Davao sam za pravo i jednima i drugima, u zavisnosti od ubjedljivosti iznesenih dokaza i sugestivnosti njihovih riječi, ne znajući da ću jednog dana i sâm biti u sličnoj ulozi.

Uzaludna će biti povjerena čast ili udijeljeno prokletstvo da mi se ukaže Knjiga, ukoliko ne budem umio da riječima smekšam sumnjičave a ćutanjem pridobijem ravnodušne.

Predstavljanje romana „Ćutanja iz Gore“

Kragujevac – 4. oktobar 2016.
kg0 kg kg1

Kikinda, 15.decembar, 2016.
Kikinda0
 Kikinda Kikinda1

Beograd, SKC, 21. decembar 2016.
SKC

Lazarevac, 24. februar 2017.
Lazarevac

Novosadski sajam, 6. mart 2017.

vmf vm1

Niš, 9. mart 2017.
17202976_10155940421902846_4077443251206527528_n Niš2 Nis3

Beograd, Kolarac, 16. mart 2017.
Kolarac1 kolarac2 Kolarac3

Obrenovac, 28. mart 2017.
Obrenovac1

Subotica, 30. mart 2017.
Subotica1 sub

Rekovac, 3. april 2017.
Subotica1  rekovac  rek1

rek2

Pljevlja, 6.april 2017.
Pljevlja Pljevlja11

Bijelo Polje, 7. april 2017.
Bijelo Polje bp1 bp3

Novi Sad, Prozafest, 18-22. april 2017.
NS1 NS22

IMG_20170419_185116

Lapovo, 24. april 2017.
L1 L2

Čačak, 27. april 2017.
Ch1 Ch2

Kraljevo, 28. april 2017.
kv111

Vršac, 4.. maj 2017.
vr1 vr222

vr6 vr5

Prva kragujevačka gimnazija, 9. jun 2017.
kg zp1 zp6

zp8

 

Beseda sa dodele nagrade „Meša Selimović“, 15. marta 2017.

O RATU IZMEĐU SEĆANJA I ZABORAVA

„Nisam znao u kakvom zvjerinjaku živimo.“
Tvrđava

Već u prvim rečenicama Tvrđave Mešin junak Ahmet Šabo smatra da „ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo ni pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti“. Ali, kako se romaneskna pređa odmotava, mi vidimo da je to pusti sanak svakog povratnika iz „tog čuda što se zove rat“. Tako će se hoćinska katastrofa i deset stradalih drugova u dnjestarskim ritovima vraćati glavnom junaku neprestano, dolaziće nezvani u sećanje, kao napast i mora što nastavlja da guši, da bez prestanka truje i progoni, godinama.
Isto tako, opisujući stradanje jednog drugog povratnika, od Meše saznajemo da zavičaj nije uvek ponos, već i – nesreća.
Tako sam i sam godinama okapao nad svojim umirućim zavičajem, tražeći odgonetku, objašnjenje, razlog, utehu, ne zadovoljavajući se pukim mirenjem i sleganjem ramenima. I nisam našao ništa što bi me umirilo. A ono što sam iskopao u sebi, nije mi donelo drugačije saznanje od onog Mešinog, po kojem „živimo u tvrđavama, ličnim, grupnim, nacionalnim, državnim i mrzimo se, prijetimo jedni drugima i ubijamo se s vremena na vrijeme, prenoseći mržnju potomcima“.
Čak i nakon ove spisateljske avanture, ostao sam uveren da ne treba zaboravljati, jer je zaborav gnezdo iz kojeg će se rađati novi nesporazumi i nove himere. Ne treba zaboravljati ni zbog toga što time ubijamo i ono vredno spomena, makar to bila priča, pesma, neobična slika, požrtvovanost, posvećenost ili hrabrost nekog pojedinca. Ako je sve prognano – nije i ne sme da bude zatrveno sećanje na prognani svet!
Nije mi bila namera da trgujem jeftinim sentimentima koje dodeljujemo imenovanim žrtvama, niti da se naprežem u pokušajima da razumem bezumlje, ma sa čije strane dolazilo. Najveća ambicija mi je bila da isključivo književnim sredstvima, bar na tren džarnem u nečistu savest, moju i vašu, našu i njihovu. Nisam padao u iskušenje da se uzoholim i poverujem kako se samo literaturom može sačuvati sećanje na jedno vreme, na ljude i krajeve u kojima su vekovima živeli. Uprkos tome što sam nadmenom tonu novozavetnih Besjeda sa gore pretpostavio mnogostrukost i nepretencioznost Ćutanja iz njene utrobe.
Tražio sam istinu o našem udesu, a kad kažem – „našem“ – mislim na sve aktere koji baštine tragediju. Da, „našom“ – uprkos tome što neki od nas ne znaju ili ne žele da priznaju kako je tragedija i njihova, bez obzira da li je nazivaju pobedom ili porazom.
I pokušao sam ono što svi posvećeni pisci ovog sveta nastoje. Tu mi je opet bio Meša od pomoći, jer je težio da na materijalu koji poznaje „izgradi opštiju misao o čovjeku, o životu, o svemu onom što može biti blisko čovjeku iz naših krajeva, ali možda i iz drugih krajeva svijeta“.
Zato sam nastojao da sa ovoliko prosedea konstruišem stvarnost koju će razumeti i neko ko do kraja nije upućen u temu, dakle – o delu bilo kog naroda sa granice, bilo gde na svetu, nad čijom se grbačom vode ratovi, trguje teritorijama, imovinom i životima, gde se brišu stare i iscrtavaju nove granice. Vidljivo je i to da se nisam bavio imenovanjem suprotstavljenih strana. Verujem da se one mogu zvati bilo kako, nezavisno od vremena i meridijana na kojima se sukobljavaju. Bio bih spokojniji ukoliko bi čitalac prepoznao da sadržajima svojih proza pokušavam da podarim univerzalan karakter i značenje, stalno vodeći računa da nijednog trenutka ne poletim previsoko, da se ne odvojim od rodnog tla.
Tražio sam, dakle, istinu od mrtvih, jer živi još nisu spremni da je sagledaju i vide u njoj i deo svog nemara, neznanja i krivice. Živi se radije kriju iza svoje ozlojeđenosti i žuči, a ponajviše iza svog licemerja.
O, koliko nas ima na ovom svetu koji spokojno živimo bez istine; spokojni, baš zato što je ne tražimo!
Zaronio sam u predanje, u mutne virove pisanog i usmenog nasleđa kako bih sa čitaocem podelio stid pred lepotom uništenog sveta, ali i da bih mu bar predočio obilje paradoksa na kojima je taj isti svet sagrađen, a otuda nagovestio i neke od mogućih razloga stradanja.
Možda će se čitaocu učiniti da je preobražaj kamena u knjigu tek jedna od preuzetih Borhesovih maštarija. Međutim, motiv sam našao u narodnoj tradiciji upravo tog prognanog dela naroda, objašnjavajući otkud mom junaku – Leši Dijakoviću – proročki dar. Dakle, postoji i takva slika, uprkos opštem mestu o prekoj naravi i ratničkoj tradiciji toga sveta – knjiga je bila ravna čudu, u hrišćanskom značenju!
Zato sam ovom knjigom, na koju je za trenutak pala svetlost autoriteta Meše Selimovića, pokušao da zaronim dublje u istoriju naših međusobica, koristeći sve do čega sam mogao da dođem: od arheoloških naslaga i njihovih interpretacija, preko istorijskih i pseudoistorijskih tumačenja, verovanja i predrasuda, uzajamnih negacija do idiličnih romantičarskih slika o prohujaloj slavi i herojstvu.
U mom spisateljskom fokusu, nacionalne ili etničke suprotnosti su predmeti književnog poigravanja, ne bih li u krajnjoj instanci, barem na simboličkoj ravni, otupio njihove otrovne strelice, razdro im mrtvo-ozbiljne ubilačke maske, a time i umanjio pogubnost njihove destrukcije.
I na samom kraju, što ne znači da je najmanje važno, želeo bih da se zahvalim mom drugom zavičaju – Kragujevcu – koji mi je pomogao da se pridignem od gubitka onog prvog i pružio mi šansu da uzvratim dobrim kroz sve ono što sam radio i radim.
Hvala osnivačima nagrade i kompaniji „Novosti“ koja iza nje stoji, hvala vama koji ste ovde, a najviše hvala kritičarima koji su podarili svoj glas mojoj knjizi i pružili mi retko zadovoljstvo i utisak da spisateljski napor ipak ima smisla.
Svi pisci ovog sveta, zajedno sa svojim čitaocima, stoje u međuprostoru koji deli Sećanje od Zaborava. Uprkos tome što znaju da je Zaborav nadmoćnija strana u tom ratu – ni jedni ni drugi se neće predati bez borbe.
Zato se sećajmo, makar ono bilo – sećanje na zaborav!

U Beogradu, 15. marta 2017.